Dok se grade kuće, svi se pitaju tko li će prvi upaliti svjetlo u Pajićima
Toplo jesensko sunce umivalo je krajolik od Komina prema Klenju uz regionalnu cestu R 418 b Prozor-Konjic. Šuma još nije obojana onim bojama koje samo jesen zna donijeti u ove krajeve.
Našu ekipu put vodi u Pajiće, selo na granici između općine Prozor-Rama i Konjica. Mjesto koje je tijekom rata zbrisano s lica zemlje. Iako nije ostao ni kamen na kamenu njegovi nekadašnji stanovnici nisu dali da se zaboravi. Svojim okupljanjima najprije ljeti, pa za Svi svete i Dušni dan polako su uzburkavali emocije kako sebi tako i svojoj djeci koja su rođena diljem svijeta, ali i prijateljima.
Cesta kojom smo se vozili do Šćipa je asfaltirana, a odatle ispod Ivanka prema Pajićima je makadamska. Održavana je, ali vijugava dok se iza vozila diže oblak prašine. Svi koji gravitiraju ovom prostoru nadaju se da će konačno Hercegovačko-neretvanska županija shvatiti da i ovdje ljudi žive i žele živjeti pa tu cestu konačno spojiti asfaltnim putom od Šćipa do Solakove kule. I ono što je asfalitrano dobrim dijelom je uradila općina Prozor-Rama. Ta problematika je za neku drugu prigodu.
Radost na ognjištu predaka
Pri samom dolasku u Pajiće sve je odisalo nekom ugodnom svježinom unatoč ovoj natprosječnoj temperaturnoj razini. Pred kućom zatičemo Mirka Pajića, čija je obitelj nedavno dobila mali kućerak na zemlji pradjedova nakon godina traženja od države da svoje ljudsko i zakonsko pravo ostvare.
Osmjeh na licu i srdačna dobrodošlica jasno govori o sreći koja se doživljava na vlastitom kućnom pragu na mjestu koje je nekada bilo dom. „Nakon dugo vremena ostvario se moj san. Želio sam se vratiti u svoju kuću. Nisam imao uvjeta da je izgradim i nakon višegodišnjeg hodanja i traženja od institucija uspio sam dobiti ovu malu kuću.“ Uz donaciju svoj veliki doprinos dali su Mirkov brat i sestre. I svi oni svako prigodu koriste kako bi botravili u ovoj kući.
Dok smo razgovarali s Mirkom Pajićima su odjekivali udarci čekića i glasna priča radosnih majstora.
Povratnik u Pajićima već godinama bez struje
IVAN PAJIĆ ĆEKO: Nakon 28 godina vratio život u rodno selo Pajiće koje je do temelja srušeno u ratu
U Pajiće se prvi vratio Ivan Pajić Ćeko i to nakon 28 godina progonstva. O teškoj priči ovog poljoprivrednog proizvođača pisali smo ranije. Valja ponovno podsjetiti da je on s rođakom osnovao OPG Pajić – Vidović te ima farmu od stotinjak goveda angus pasmine. Manju kućicu koja služi kao sklonište izgradio je sam. Najgora stvar u svemu je što još uvijek nema električne energije iako je prije rata bila izgrađena mreža s trafostanicom financirana sredstvima samih mještana. Tko će prvi upaliti svjetlo u Pajićima.
Općina Prozor-Rama je aplicirala na javni natječaj Ministarstva izbjeglih i raseljenih osoba Bosne i Hercegovina ze izgradnju mreže. Čekaju se rezultati natječaja. Zanimljivo će biti vidjeti tko će to imati razloga i srca odbiti te zahtjeve pa i dalje držati Pajiće u tami iako se grade još dvije kuće u ovom povratničkom selu.
Neumorni Jure i Jure grade dvije nove kuće u Pajićima
U nekoliko zadnjih tjedana u Pajićima se najprije začuo bager, pa onda čekić i mješalica. Jure Pajić nije mogao skriti svoje jake emocije kada smo započeli razgovor o izgradnji kuće i što ga je potaklo da gradi kuću baš na mjestu gdje je stajala ona kamena u kojoj se rodio i odrastao.
„Imamo želju praviti ovdje kuću i cila moja obitelj. Započeli smo prije mjesec dana, ali nemamo tu nekih sredstava. Nemamo struje, vode, eto put donekle imamo. Pomaže mi sin i šura Jure. Evo i njemu dole pravimo. Djeca kažu da vole i ajmo da to bude što prije. Evo Bog nam je dao lipo vrime. Trebala bi nam struja. Nije moguće ovdje živiti bez struje. Borit ćemo se. Jednom su nam je ukrali, a neće više”, izgovarao je Jure te riječi praćene emocijama i uzbuđenjem što gradi kuću ovdje, ali i zbog suočavanja s problemima.
Tijekom našeg razgovora Jure Raič je majstorski radio i pomalo komentirao naš razgovor te istaknuo važnu činjenicu, a to je da složa braća kuću grade. To je bila jasna poruka da će se sve postići zajedništvom. Nije zaboravio istaknuti kako su na početku kopanja temelja, kupovine materijala i gradnje dobili podršku od Etno sela Menjik, Bošnjak prometa u Prozoru i poduzeća Beton – Knežević s Ometala.
Uputili smo se i do njegove kuće. Rado je pokazao i prokomentirao staru krušku jeribasmu za koju kaže da je othranila i podigla na noge mnoge generacije. Vrlo vješto se uspeo na stablo jeribasme i demonstrirao kako se kalemi. Čim bude kuća gotova na proljeće će jednu divlju krušku će zasaditi pa je na kalemiti. Dogovor je pao kada to bude radio da naša ekipa zabilježi kako se kalemi.
„Mi smo se odlučili praviti kuću ovdje, jer svi imao osjećaj za svoje selo. Imali smo svega i kada god pričamo u Zagrebu gdje imamo sve, a kao da nemamo ništa. Ovdje nam je bilo lijepo, tu gdje su bili naši djedovi. Ja nisam ženjen, ali su svi od moga brata za. Jedan bratić je neki dan došao iz Švicarke. Bio na moru u Omišu i dove sa sobom prijatelje Dalmatince. Svidjelo im se ovdje. Povuklo nas je ovdje jer želimo na rodnom mjestu doći zapojevati, čekati Novu godinu, zapaliti sviću na groblju.“
Jure je tako sretno razgovarao kao da se varatio u svoje djetinjstvo u svoju mladost, u ono vrijeme kada je ovim prostorom odjekivao bećarac, kada je mirisala kruška, kada je život bio težak, ali ispunjen i radostan.
Vjerujemo da će netko upaliti svjetlo iz električnog voda iako su svi ovi povratnici od Ivana Pajića Ćeke, Mirka Pajića, Jure Pajića i Jure Raiča već upalili ono svjetlo neugašene ljubavi za svoj kraj.
