DON BRANKO JURIĆ: ‘Istina je, dio članova Crkve u Hrvatskoj nije bio prijateljski nastrojen prema Franji. Evo što su mu sve radili‘

Kakav je bio pontifikat pape Franje?

“Originalan i duboko evanđeoski. Bio je pravi pastir, čovjek milosrđa, nježnosti, šale i radosti. Osluškivao je znakove vremena. Uvjeren sam da ga nebeska Crkva prima s radošću, zadovoljna njegovom službom i vjernošću Isusovu evanđelju na zemlji.”

Vi ste ga osobno poznavali. Živjeli ste praktički jedan do drugog. Postoji priča da ste ga sreli jednom prilikom dok ste išli baciti smeće…

“Upoznavao sam Franju ponajviše po onome što je govorio i pisao. Ovih dana čitam njegovu sjajnu autobiografiju ‘Nadaj se’. S njim sam imao priliku susresti se, među ostalim, kao njegov susjed, jer sam živio i radio neposredno uz Dom Svete Marte. Tako sam jednom prilikom, noseći papirnati otpad iz podruma do kontejnera, naišao na njega dok je pješice išao na sastanak u Dvoranu Pavla VI. Bio sam u radnoj odjeći i prašnjav, a kad su mi sličice ispale iz ruku, našalio sam se: ‘Sveti Oče, rekli ste da nama svećenicima valja ‘isprljati ruke’.’ On se nasmijao i nakon kratkog pozdrava produžio na sastanak.”

Kakav je on zapravo bio? Bio je veliki šaljivac to znamo. Možete li izdvojiti nekoliko anegdota koji vrlo plastično opisuju pokojnog papu?

“Humor i šale je vidio kao most koji povezuje ljude. Komičarima, umjetnicima osmijeha, rekao je da i Boga nasmiju kada uspiju izmamiti inteligentne osmijehe barem jednog čovjeka. Meni se čini da je humor jedan ‘skok iz stvarnosti’ koji nam omogućuje da zapravo bolje vidimo stvarnost, a da je svećenik bez humora kao loš vinogradar – vino mu je kiselo. Franjo je bio dobar vinogradar. Sjećam se kad je prvi put došao k nama u invalidskim kolicima. Odmah se ispričao što nas ne može pozdraviti stojeći kako je uobičavao. Našalio se na račun svoje starosti: ‘Bio sam jučer kod liječnika i rekao mi je da bol u koljenu obično uhvati starije ljude. Ne znam zašto se to onda meni dogodilo?’. Sam sebi se glasno nasmijao. Time je razbijao led među ljudima, moglo mu se postaviti pitanje bez bilo kakve pripreme.”

Njegov nastup u javnosti bio je vrlo iskren, vrlo prisan. No je li on uistinu promijenio Crkvu? Je li ostali kler iskreno išao njegovim putem ili?

“Papa Franjo mijenjao je Crkvu i, što je važnije, započinjao je procese. Nije samo mijenjao lice Crkve, već je nastojao omekšati njezino srce. Crkva je Božji narod, ne tek kler. Ona je poput velikog broda s mnoštvom ljudi, sporo mijenja svoj smjer, ali ipak mijenja. Kler je nerijetko zakočen klerikalizmom i promjene mu teže padaju. Preminuli Papa je govorio da Crkva nije muzej, već bolnica u pokretu. Glede recepcije koncila i drugih promjena, mogli bismo nadodati da se neki pacijenti među nama boje uzeti lijek ili se podvrgnuti operaciji iako će ih upravo to izliječiti.”

Mnogi govore da je Bergoglio bio rollercoaster papa. Malo su se ljudi oduševljavali, malo razočarali.

“Imao je nepredvidiv, dinamičan i emocionalno intenzivan pontifikat. No, bez dvojbe, bio je dosljedan od prvoga dana i izbora imena Franjo. Njegov pristup nekima od početka nije bio lako razumljiv, posebice ne onima koji su se previše ugnijezdili. Ako se netko možda ‘razočarao’, valja podsjetiti da ‘razočarati’ znači ‘skinuti čar’, magiju, ‘razotkriti iluziju’. Franjo sigurno nije pokušavao svima ugoditi, nego ostati vjeran Isusovu evanđelju i svom poslanju. To je znak autentičnosti.”

Po vašem mišljenju je li on bio ozbiljan reformator ili je tek bio onaj koji je napokon počeo govoriti o nekim problemima unutar Kurije, Crkve, društva, svijeta u kojem živimo?

“Želio je Crkvu koja svjedoči evanđelje vjerodostojno. Govorio je o ranama i slabostima, ali ih nije samo otkrivao, želio ih je liječiti. Njegove reforme i njegovo inzistiranje na sinodalnosti ostaju trajna ostavština. Mislim da je nadasve započeo procese koji se ne mogu zaustaviti. Znao je da obnova Crkve mora ići puno dublje od puke reforme institucija. Ono što je još neophodno jest ponovno otkriće duhovne i egzistencijalne dimenzije vjere.”

Navodi se da je bio reformator, ali žene se ne rede, istospolni brakovi nisu dozvoljeni, svećenici se i dalje ne smiju ženiti… a liberalniji su ga voljeli, a konzervativniji istupali protiv njega. 

“Papa Franjo poštovao je predaju Crkve, ali nije bježao od razgovora o izazovima suvremenog društva. Njegov cilj nije bio revolucionirati nauk, nego ga bolje razumjeti u novom kontekstu. Kristov nauk je nepromjenjiv, ali je kroz povijest promjenjivo naše razumijevanje njegova nauka. Zato će svaki novi papa imati još dosta prostora za promjene. Franju su neki smatrali preliberalnim, drugi nedovoljno hrabrim, što govori o kompleksnosti uloge rimskog biskupa i izazova pred Crkvom danas.”

Sad ste u Tuzli. Otkud Vi devet godina u Vatikanu? Naime, bili ste vicerektor i rektor u Papinskom zavodu Campo Santo Teutonico. 

“Tu sam živio i radio od 2015. do 2024., među ostalim kao vicerektor i vršitelj dužnosti rektora. Radio sam i u pastoralu gardista Papinske švicarske garde. Tu sam doživio Vatikan kao mikrokozmos svijeta: od politike do duhovnosti. Najdraže mi je bilo svjedočiti svakodnevnom životu Crkve, susretati se s ljudima sa svih kontinenata, gdje se teologija susreće s realnošću. Nakon završenog mandata u Rimu, sada sam ravnatelj Katoličkog školskog centra ‘Sveti Franjo’ u Tuzli.”

Kad smo kod Njemačke, u proteklim godinama bilo je iznimno mnogo analiza o stavovima unutar katolika u Njemačkoj, njemački Sinodalni put i tumačenja. I mnogi otpori tom putu od konzervativnijih struja.

“Crkva u Njemačkoj na svoj se način suočava s dubokim izazovima: sekularizacijom, unutarnjom krizom vjerodostojnosti nakon skandala zlostavljanja i zataškavanja, ali i pokušajem hrabrog traženja novih putova. Njemački Sinodalni put otvorio je važne teme: uključivanje laika u donošenje odluka, žene u crkvenim službama, svećenički život danas, seksualna etika. Iako je kod nekih Synodaler Weg izazivao zabrinutost oko opasnosti udaljavanja od sveopće Crkve, to se ipak nije dogodilo.”

U jednom ste intervju rekli: „Proces sekularizacije će biti još radikalniji ako Crkva ne otkrije društvu, osobito mlađim generacijama, drukčije lice kršćanstva“. Citirali ste i kardinala Taglea koji je rekao da „strah od promjene u Crkvi dolazi iz nesigurnosti“. Kako bi se to Crkva trebala otvoriti svijetu, a da ipak ostane na svom putu. Konzervativci bi rekli – zašto popuštate, Crkva postaje svjetovna, Bog joj više nije važan, nego svijet… Ima li to smisla?

“Crkva je pozvana biti u svijetu, ali ne od svijeta. Ako se zatvori u sebe iz straha od promjene, postaje neshvatljiva novim generacijama. Otvorenost ne znači gubitak identiteta, nego upravo vjerno naviještanje evanđelja u jeziku i iskustvu današnjeg čovjeka. Kardinal Tagle je dobro rekao da strah od promjene u Crkvi dolazi iz nesigurnosti. Strah konzervativnih da Crkva ‘popušta’ razumljiv je, ali istinsko poslanje Crkve nije očuvanje forme, nego svjedočenje radosne vijesti koja oslobađa. Isus je toliko puta ponovio ‘Ne bojte se!’, upravo zato Crkva mora hrabro izlaziti na periferije života.”

Papa Franjo bio je prijatelj Crkve u Hrvatskoj. Ili?

“Papa je bio brat ili otac svima. Kod katolika ne bi smjelo biti nacionalnog ili kolektivnog narcizma niti hereze etnofiletizma, što se kod nas može hraniti izrazima poput „Crkva u Hrvata“, ‘hrvatska Crkva’ i sl. Populisti, nacionalisti i vjerski fundamentalisti iskorištavaju strah ljudi od gubitka identiteta. Istina je da jedan dio članova Crkve nije bio prijateljski nastrojen prema Franji, jedan dio samodostatnog klera te klerikaliziranih laika, redovnica i redovnika ga je ili sarkastično ismijavao ili posve ignorirao.”

Ipak, razočarenja u puku, a i među klerom bilo je oko Stepinca, pa i oko Međugorja? I sam kardinal Puljić je to upravo tako opisao. Razočarenje. 

“Nisam razumio izjavu kardinala Puljića, čini se kao da je ostao nedorečen. Mislim da on riječ ‘razočarenje’ nije spomenuo u kontekstu Stepinca ili Međugorja, već više u kontekstu nerealnih očekivanja onih koji ne razumiju poslanje Crkve. Papa Franjo je želio da spomenuta pitanja svakako ne budu politizirana, nego da budu razmotrena u duhu traženja istine, jedinstva i dobra Crkve. U raju sigurno nisu samo beatificirani ili kanonizirani, zato ne vidim čemu tolika buka. Etnofiletizam je izopačenje vjere koje naciju postavlja ispred evanđeoske univerzalnosti. Katolička vjera nadilazi granice krvi i tla, ona okuplja sve narode u jednoj ljubavi Kristovoj. I sveti Ivan Pavao II. u Zagrebu je 11. rujna 1994. rekao da ‘vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje’ i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima: ‘Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.’ U toj metafori rijeka, možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku“.

Pričali smo o otvorenoj Crkvi, o temama poput istospolnih brakova, migranata, celibatu. Koliko su to teme o kojima se razgovara u Hrvatskoj pa i BiH? Je li to neka sablazan? Je li na našim prostorima i dalje „grijeh“ kada klerici ili laici javno otvaraju takva pitanja?

“Na ovim prostorima, posebice u vjerskim zajednicama, još uvijek postoji otpor prema otvorenim razgovorima o osjetljivim pitanjima. Često se otvaranje tih tema doživljava kao sablazan ili znak slabosti u vjeri. Nekima je i sam ekumenizam sablazan. Ipak, u građanskim i akademskim krugovima sve više se traži odgovoran, vjeran i suosjećajan pristup, bez tabua. Sinodalna Crkva polako ulazi u dijalog sa suvremenim izazovima, ali taj proces zahtijeva strpljenje, mudrost i ponajprije ljubav prema traženju istine.”

Tko će biti novi papa?

“Ne znam, ali sigurno je da će kardinali biti suočeni s velikom dilemom: hoće li onaj koga izaberu Crkvu voditi putem „anestezije“, zatvaranja u sigurnost i kompromis, ili putem „proroštva“, hrabrog svjedočenja evanđelja, riskirajući nerazumijevanje i sukobe.”

Kakav profil pape treba Katolička crkva? Nastaviti Bergogliov put ili…?

“Novi rimski biskup ne bi trebao pokušavati biti puka kopija nijednog od svog prethodnika, već nasljedovati Isusa i njegovo evanđelje. A evanđelje tek zna iznenaditi.”

Je li ovo, kako mnogi najavljuju, bitka za budućnost Crkve? Pretjerano ili…?

“Nije nevažno kakav će biti papa, kao ni kakav je mjesni biskup ili poglavar redovničke zajednice. Mi i bez pape znamo da nam je nasljedovati evanđelje, ali je ohrabrujuće i lakše kada nam i predvodnici partikularne ili opće Crkve daju dobar primjer. Zato mnogi mole Boga da nam opet da dobrog pastira.”

Mnogi ističu kako će se nastaviti politika kontinuiteta budući da je papa Franjo imenovao 109 od 139 kardinala koji mogu birati i biti izabrani. Možemo li to gledati na takav način?

“Crkva nije politička organizacija, zato kardinali koje je kreirao Franjo nisu nekakva njegova „stranka“. Ima među njima pluralnosti, tako da teoretski mogu izabrati i nekoga tko mu nije puno sličan.”

Mnogi ističu svoje favorite. No dojam je da su ti favoriti izašli u javnost u vrijeme prije izbora Donalda Trumpa. Koliko je Trumpov izbor promijenio igru, njegov odnos prema Ukrajini, prema Kini s kojom je papa Franjo želio imati dobre odnose?

“Povijest je više puta pokazala da svijet u vrijeme kriza skrene i previše udesno. Otud mnoštvo populista poput Trumpa i Putina, koji zlorabe vjeru i razne strahove kod ljudi. Dok divovski i patuljasti populisti u raznim zemljama zlorabe osjećaje, polariziraju društvo i koriste emocionalne trigere za političku moć, papa Franjo je bio antipopulist jer je naglašavao kulturu susreta, dijalog, odgovornost svih, strpljivu promjenu. Gradio je mostove, a ne zidove. Kršćani su pozvani živjeti evanđeosku ljubav oslikanu i kroz Franjin ‘Fratelli Tutti’, a ne Trumpov ‘America First’, koji podsjeća na nekadašnji ‘Deutschland über alles’ ili druge nacionalističke parole kakve susrećemo i oko nas. Osim toga, nijedan predsjednik, pa tako ni američki, ne bi smio utjecati na izbor rimskog biskupa. Vjerujem da neće. A što se tiče kandidata među kardinalima, njih ima barem 10-ak kvalitetnih koji bi mogli biti novi rimski biskup.”

Imate li Vi favorita? Povratak Talijana?

“Za katolike nije presudno iz koje će zemlje biti papa, nacija iz koje bude bit će tek dio njegovog identiteta. Od toga je važnije da bude dobar čovjek i pastir.”

Mnogi ističu državnog tajnika Vatikana Pietra Parolina, mnogi pak kardinala Taglea. Ili netko treći… Je li vrijeme za papu iz Afrike, Dalekog istoka?

“Parolin je dobar diplomat, Franjo ga je izabrao za državnog tajnika, no mislim da će kardinali izabrati nekog s više pastoralnog iskustva. Tagle jest jedan od takvih, uz to je skroman i u nastupima vrlo emocionalan. Sjećam ga se takvog, između ostalog, s mise zadušnice za mog pokojnog prijatelja švicarskog gardista Silvana koju je slavio u našoj kapeli. No, neka im Duh Sveti pomogne izabrati pravoga, tko god to bio.”