DON MARIO JURIČEVIĆ: Posjet katakombama kroz freske i simbole prvih kršćana pravi je događaj vjere

Don Mario je salezijanac, svećenik rodom iz župe Prozor u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Član je Salezijanske Pijemontske provincije sa sjedištem u Torinu. Već 16 godina je u Italiji. Trenutno je na službi viceekonoma salezijanske zajednice u jednom marijanskom svetištu Gospe od jezerȃ kraj Torina, a prije toga bio je vodič u katakombama za hrvatsko, talijansko i englesko govorno područje.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

U Jubilarnoj godini s njim smo razgovarali o važnosti katakombi za duhovnu izgradnju vjernika, njihovom značenju u povijesnom i crkvenom kontekstu, poveznici s nekadašnjim i današnjim progonima kršćana, a uz to je ponudio i nekoliko praktičnih savjeta za sve one koji žele posjetiti katakombe…

Poštovani don Mario, u Jubilarnoj godini jedno od mjesta koje će brojni hodočasnici posjetiti u Rimu jesu i katakombe. Koja je njihova važnost i kako posjet tim mjestima može pomoći vjernicima u duhovnoj izgradnji?

Znamo da je vjera dar od Boga, ali to je dar koji je povjeren na krštenju i neprestano traži da cvate, hrani se i raste. Umjetnost i promišljanje o ljepoti ranog kršćanstva čine privilegiranu i jedinstvenu hranu za produbljivanje naše vjere. Posjet katakombama kroz freske i simbole prvih kršćana pravi je događaj vjere, susret s vjerom koji je, prije svega, susret s vjerničkim pogledom na povijest Crkve i živom vjerom prvih kršćana. Hodajući galerijama katakombi, hodočasnici mogu zastati kako bi se divili slikovitim ukrasima na zidovima, raskošnim reljefima sarkofaga, smjeloj arhitekturi ukopanoj u tuf, i bivaju dirnuti nadgrobnim natpisima koji upućuju prema temama spasenja. Dakle, umjetnost katakombi prvih stoljeća aludira na konačno spasenje, s prikazima izravno inspiriranim epizodama iz Biblije. Vjernici će ostati zahvalni i zadivljeni veličinom onoga što su nam naši predci ostavili jer otkriva autentični osjećaj tradicije koja nije samo povijesni primjerak koga treba očuvati, nego je nešto prema čemu i mi idemo, stoji pred nama, te budi u nama nadu.

Ususret Jubilarnoj godini, papa Franjo je u jednom svom govoru istaknuo kako u katakombama sve govori o nadi, o životu poslije smrti. Na osnovu Vašeg iskustva i susreta s mnogim ljudima koji su posjetili katakombe, kakve utiske imate?

Da, papa Franjo je prošle godine prilikom susreta s članovima Papinske komisije za kršćansku arheologiju rekao da nas katakombe u toj nadi koja je u Kristu, preko lika Dobrog Pastira, „pozivaju da sudjelujemo u blaženstvu raja, dočaranom freskama prirode, bujnog zelenila, cvijeća, zelenih livada, paunova i golubova, gdje sve dakle govori o nadi i životu“. Budući da se katakombe nalaze malo izvan grada i nisu tipična meta jednog turista ili hodočasnika kojeg šećući se kroz Vječni Grad, sve poziva i mami da posjeti. Za posjetiti katakombe moraš baš imati želju i nakanu doći do njih vozeći se 20-ak minuta autobusom izvan grada. Posjetitelji dolaze sa svih strana svijeta i svih vjeroispovijesti. Ono što sam primijetio kod posjetitelja, ne samo kršćana, nego i drugih vjera ili ateista, najprije je divljenje na početku posjeta, a onda i  postavlja duboko u njima pitanja o životu i smrti, pa se često i nakon posjeta ostane još u razgovoru i davanju prostora za odgovore na pitanja posjetitelja. Posjetitelji tada imaju priliku pitati svećenika ono što možda inače ne mogu zbog raznih razloga.

Na koji način katakombe mogu probuditi nadu u ljudima?

Naš cijeli život je jedno hodočašće. Ova povremena hodočašća svetim mjestima kao što su katakombe približavaju nas Gospodinu kojem idemo ususret na životnom putovanju. Naši predci su nam dali primjer i moramo se smatrati sudionicima velikih događaja u povijesti Crkve, a to je navještaj da nismo sami, da je Bog postao čovjekom i da njegova pobjednička prisutnost ostaje kroz vrijeme od prvih stoljeća sve do danas, čak i kroz mjesta kao što su katakombe koje toliko govore o događajima vjere, nade i ljubavi prvih kršćana. Često se može čuti da su teška vremena, ali kao što kaže Poslanica Filipljanima: „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13).

Što hodočasnici u Jubilarnoj godini mogu očekivati od posjeta katakombama?

Pa ponajprije veliku gužvu. Ali to je uobičajeno za cijeli Rim, ne samo katakombe. Po mom mišljenju, svako hodočašće i posjet Rimu trebalo bi započeti od katakombi. Prije svih rimskih bazilika, kojih danas u Rimu ima oko 900, nastale su katakombe. To su mjesta gdje se okupljala kršćanska zajednica hraneći se molitvom na grobovima svojih najmilijih i grobovima mučenika. Kroz objašnjenje vodiča uronit će u povijest Crkve i kršćanstva kroz jedno posebno iskustvo koje se ne može opisati, nego samo doživjeti. Jedinstvenost i neponovljivost ovakvih posebnih mjesta traži od nas poseban, živ i dirljiv pogled pun vjere. Ova mjesta govore o životu, o srcu i vjeri ljudi.

Poznato je da se u Jubilarnoj godini otvaraju Sveta vrata te se može dobiti potpuni oprost u nekoliko bazilika. Osim njih i u ovoj Svetoj godini tijekom posjeta katakombama može se zadobiti potpuni oprost, dok se djelomični oprost može zadobiti i u vremenu izvan Jubileja.

Kao vodič djelovali ste u katakombama Svetog Kalista. Po čemu su one posebne i po čemu se razlikuju od drugih sličnih mjesta?

Papa Pio XI. pozvao je 1930. salezijance da se u ime Svete Stolice brinu za jedno od najdragocjenijih svjedočanstava Crkve prvih stoljeća. Tako sam i ja, po pozivu naše Vrhovne uprave, završio kao vodič u katakombama za hrvatsko, talijansko i englesko govorno područje. Osim salezijanaca tu je i 10-ak stručnih vodiča laika koji su velika pomoć u radu s grupama. Znači jedna od posebnosti ovih katakombi je 20 salezijanskih svećenika i redovnika koji tu pastoralno djeluju kao vodiči imajući tako kratke kateheze o povijesti Crkve, o vjeri, nadi i ljubavi prvih kršćana. Katakombe su građene oko 300 godina, od kraja II. sve do kraja V. i početka VI. stoljeća. U Italiji postoji oko 120 katakombi, dok ih je samo u Rimu oko 60 pronađenih, od kojih je za sada samo njih 5-6 moguće posjetiti. Katakombe Sv. Kalista su po svojoj strukturi najveće i to su jedne od prvih katakombi, zajedno s katakombama Sv. Sebastijana, koje se nalaze u neposrednoj blizini, ali nisu povezane međusobno. Hodočasnik će s vodičem sići na nekih 12 metara dubine i proći oko 500 metara hodnika razgledavajući, u nekim dijelovima, oslikane zidove biblijskih motiva iz Starog i Novog zavjeta. Hodočasnici ostanu zapanjeni dužinom i visinom hodnika, gdje se jedno iznad drugog smjestilo oko 500 tisuća grobnica koje se prostiru na 4 razine, koje idu do 20 metara dubine i oko 20 kilometara hodnika. Jedno od važnijih mjesta u katakombama Sv. Kalista je i kripta u kojoj su se u trećem stoljeću pokapale pape, zbog čega ju se naziva i Mali Vatikan. Budući da su katakombe iz vremena kada se još nije bio dogodio crkveni raskol, ona su mjesta svakodnevnih ekumenskih susreta. Tako se može dogoditi da se u isto vrijeme, na primjer, u jednoj kripti slavi katolička euharistija, u drugoj kripti pravoslavna, a u trećoj protestantska služba Božja. To je mjesto koje svakodnevno ujedinjuje i zbližava sve kršćane.

O katakombama postoji uvriježeno mišljenje da su to mjesta ukopa prvih kršćana, među kojima je bio i nemali broj mučenika. Za što su one sve služile i zašto su bile važne kršćanima?

U prvom stoljeću kršćani nisu imali svojih grobalja, nego su se pokapali u rimskim nekropolama. Čak je i Sv. Petar pokopan kraj jedne rimske nekropole iznad koje se danas nalazi bazilika Sv. Petra u Vatikanu. Riječ nekropola mogli bismo prevesti kao Grad mrtvih, znači mjesto gdje prestaje život. Mi kršćani vjerujemo u život vječni pa je onda postojala i želja da se izgradi vlastito groblje te će mu dati grčku riječ koimetérion što znači „mjesto počinka“ ili „počivalište“. Znači mjesto gdje ne završava sve, nego se počivajući iščekuje uskrsnuće tijela i život vječni kako i ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju. Još jedan od razloga koji je tjerao kršćane da si osiguraju vlastita groblja nedvojbeno je bila ta da se jamči pokop čak i za najsiromašnije. Sve veći broj imućnijih osoba, koje su prešle na kršćanstvo, omogućio je da se provede u realizaciju ideja o izgradnji kršćanskog groblja. Rasprostranjeno je mišljenje da su katakombe tajna mjesta koja su služila kršćanima kako bi se u njima skrivali tijekom progona, ali to nije točno. Svi su znali gdje su i u čijem su vlasništvu katakombe. Često su bile u neposrednoj blizini rimskih nekropola ili mauzoleja, kao što je to slučaj na Via Appia Anticau gdje se nalaze katakombe Sv. Kalista. Važnost katakombi za kršćane nalazimo i u činjenici da su im služile, ne samo za ukop svojih najmilijih, nego i za liturgijska slavlja i molitve, pogotovo na Diesnatalis – Dan rođenja, jer nadnevak smrti postaje za kršćane nadnevak rođenja za novi život u nebu. Kao što je i u većim dijelovima BiH i danas običaj, tako su i kršćani u katakombama imali, kako to kod nas kažu, daću nakon sprovoda ili na godišnjice smrti ili neki drugi dan. Zbog mučenika i papa pokopanih u katakombama kršćani su već tada često hodočastili na ta mjesta.

Na koji način katakombe mogu povezati vjerničko iskustvo prošlosti i sadašnjosti?

Kao vezu vjerničkog iskustva prošlosti i sadašnjosti najprije bih naveo povezanost s kršćanskom tradicijom. Kao što sam već spomenuo, katakombe pružaju uvid u vjeru, obrede i praksu rane Crkve omogućujući današnjim hodočasnicima osjetiti povezanost s korijenima kršćanstva. Spominjući se mučenika koji su bili pokopani u katakombama i koji su od prvih kršćana slavljeni zbog hrabrog ispovijedanja imena Isusova. Još uvijek snažno odzvanja Tertulijanova rečenica: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“ I danas se kroz liturgijska slavlja duhovno hranimo na blagdane i spomendane nekih mučenika koji su bili pokopani u katakombama, kao na primjer Sv. Cecilija, i time održavamo njihovu duhovnu baštinu. Znao sam se s mladima zaustaviti baš u kripti, na nekadašnjem grobu, Sv. Cecilije govoreći kako ona nema društvene mreže, ali ipak već stoljećima ima veliki broj pratitelja i štovatelja koji dolaze u katakombe pomoliti se na mjestu gdje je prvotno bila pokopana. Oko osmog stoljeća tijela papa i mučenika prenesena su u rimske bazilike. Katakombe su također čuvari povijesti, ne samo religije, nego i društvene stvarnosti svog vremena. Kroz arheološka istraživanja dolazi se do informacija o običajima i životima prvih kršćana, koja mogu utjecati na današnje razumijevanje duhovnosti i kulture.

Na tragu prethodnog pitanja, u kojoj mjeri posjeti takvim mjestima mogu ukazati i na vjerske progone, među kojima su i oni kršćana, u suvremenom svijetu?

Prema statistikama, broj progonjenih kršćana u svijetu je puno veći u 21. stoljeću, nego u prvim stoljećima. Prema statistikama kršćanske udruge Open Doors, broj progonjenih kršćana u 2024. bio je 380 milijuna. Nažalost, u zadnjih nekoliko godina ta brojka je u porastu. Kao što sam već naveo, katakombe pružaju snažnu vezu s prošlosti, osobito na progone kršćana i njihove grobove na kojima su se kršćani okupljali u molitvi. U sjećanje na progone u prvim stoljećima, posjet katakombama može biti izvor duhovne snage, pronalazeći uzor vjere, hrabrosti, patnje i nade kroz svjedočanstva mučenika iz prvih stoljeća. Katakombe podsjećaju na važnost slobode vjeroispovijesti i mogu potaknuti na razmišljanje koliko mi imamo hrabrosti svjedočiti javno svoju vjeru, na radnom mjestu, fakultetu, restoranu… Ono što nikada nije izišlo iz mode je upravo življenje i svjedočenje svoje vjere. Iz toga razloga jako puno hodočasnika vrlo rado slavi euharistiju upravo u kriptama mučenika, a Hrvati posebno u kripti mučenika Sv. Kaja, pape rodom iz Dalmacije.

Možete li podijeliti neke savjete onima koji žele posjetiti katakombe?

Ono što bih najprije naveo je da svakako prije dolaska naprave rezervaciju na službenim stranicama katakombi, gdje se ne vrši plaćanje, nego samo rezerviranje nadnevka i vremena posjeta, a kada dođete, onda ćete na blagajni katakombe platiti i preuzeti svoje ulaznice. Time ćete izbjeći dodatno plaćanje na drugim neslužbenim mrežnim stranicama koje prodaju ulaznice i po dvostruko većim cijenama. Druga stvar je da svakako ponesu odjeću dugih rukava bez obzira na godišnje doba. Temperatura zraka u katakombama je oko 15 stupnjeva tijekom cijele godine, a vlažnost zraka je dosta velika. Katakombe Sv. Kalista su dosta visoke i hodnici su dugi i imaju jako puno izlaza za nuždu. Zašto to kažem? Zato jer je netko možda malo klaustrofobičan pa ne želi ući. Osobno sam proveo jako puno osoba koje na početku nisu željele ući u katakombe iz straha, ali ipak su se odvažile i nisu imali problema. I zadnji savjet je da uvijek pitate postoji li vodič na hrvatskom jeziku. Katakombe Sv. Kalista osim što imaju jako puno vodiča za razne jezike, između ostalog i na hrvatskom, također imaju audiosnimke na 30-ak jezika. Kažu da su Hrvati mali narod, ali su jako dobro raspoređeni.