Došašće je opetovani poziv na buđenje nade

Došašće, vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio crkvene, liturgijske godine. Kroz cijeli advent provlači se tiha radost nadanja, očekivanja, ali došašće je i pokorničko vrijeme… O tome smo razgovarali s novoustoličenim hvarskim biskupom mons. Petrom Palićem.

Razgovarao: Željko Ivković

Mons. Palić je podrijetlom iz Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu. Rođen je 1972. u Prištini, tadašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji. Nakon osnovne škole pohađao je Klasičnu gimnaziju u Skopju i Subotici te od 1990. do 1995. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1996. te potom obnašao službu predstojnika Katehetskog ureda, bio osobni tajnik dubrovačkog biskupa, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Poslijediplomski studij na teološkom fakultetu sveučilišta Karl-Franzens u Grazu upisao je 2005., a doktorirao je 2009. Za vrijeme studija upravljao je

župom Dobl u biskupiji Graz-Seckau, Austrija. Od 2011. do 2017. obnašao je službu generalnog vikara Dubrovačke biskupije te je 2017. imenovan generalnim tajnikom HBK-a.

Oče biskupe, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Htio bih na početku pozdraviti sve čitatelje Katoličkog tjednika i zahvaliti uredništvu za mogućnost s vama i vašim čitateljima podijeliti neke svoje misli.

Podsjetio bih na neke temeljne oznake i smisao vremena došašća. Najprije, vrijeme došašća je vrijeme nutarnje, duhovne priprave za proslavu svetkovine Isusova rođenja, Božića. Prije je više bila naglašena tišina i duh sabranosti ovoga vremena. U vrijeme predbožićne gužve i raznih priprava ne bi bilo naodmet zaroniti malo u sebe i u skrušenoj sakramentalnoj ispovijedi potražiti mir s Bogom i bližnjima.

No, došašće nije samo priprava na jednu svetkovinu. U Božiću slavimo Božji dolazak u naš svijet rođenjem Isusa Krista. Taj Božji dolazak ne prestaje završetkom slavlja Božića. On se nastavlja i danas, u životu ljudi koji su vjerom povezani s Isusom Kristom. I nama Bog dolazi. I u nama se želi roditi, kako govore crkveni oci. To su one bitne značajke vremena došašća.

Osobno vrijeme došašća doživljavam kao opetovani poziv na buđenje nade. Prorok Izaija će to kratko i jasno izreći u čitanju koje čitamo Prve nedjelje došašća: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti obećanje…“

Bog će i na meni osobno ispuniti svoje obećanje, što se zapravo već počelo događati jer mi je spasenje ponuđeno, ali će se ostvariti konačno kad će ovaj „lažni“ veo biti skinut s naših očiju i kad ćemo ga gledati licem u lice.

Svako razdoblje Crkvene godine ima svoje specifičnosti. Recite nam što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

Biti budan. Na to nas osobito liturgija Riječi u došašću poziva. Isus nas opominje na budnost za slučaj njegova dolaska. Ne želi nas naći pozaspale, umorne, nesposobne, okružene nekom našom udobnošću. Međutim, svjesni smo da budnost ima i svoje granice. I najbudnijem kršćaninu se jednom zaklope oči. Astrofizika nam pruža informacije koliko milijardi godina razlike postoji između prošlosti i sadašnjosti, te što bismo eventualno mogli očekivati u budućnosti. Računamo koliko godina treba jednoj zvijezdi, odnosno meteoru da s neba padne na zemlju. U tom smislu nam možda slike o svršetku svijeta i Isusov poziv na budnost zvuči nestvarno i daleko, bez nekog značenja za naš sadašnji život. Zbog čega bismo onda trebali biti budni?

Za četiri tjedna ćemo slaviti Božić. Spomenut ćemo se Isusova rođenja, ali i ispovjediti svoju vjeru u njegov dolazak na kraju vremena. Međutim, razlog da budemo budni nije u dalekoj prošlosti, niti u neizvjesnoj budućnosti, nego u sadašnjosti. Sada i ovdje Gospodin dolazi. U euharistiji i u svojoj riječi, ali i u liku brata čovjeka. Trebamo samo pogledati čovjekovo lice da bismo susreli Njega. U svima. U onima koje grlimo i u onima koji vježbaju našu strpljivost; u onima koji spuštena pogleda traže našu sućut i u onima koji nam daruju svoje povjerenje; u onima koji će u ovoj trgovačkoj „groznici“ proći pored nas i u onima koji će nas se svojim pisanim čestitkama sjetiti.

Najvažnije za vjernika u vremenu došašća je otvorenih očiju, budna duha i srca, stvarno i istinski živjeti u svijetu, ali, unatoč svemu, biti optimističan i nošen spoznajom Božje blizine ovom čovječanstvu koje je Krist otkupio.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko smo toga svjesni?

Došašće bi trebalo biti temeljni stav vjerničkog života i ponašanja. Ne bismo temeljnu poruku došašća smjeli ograničiti samo na četiri tjedna prije Božića. Kršćanin nije samo u ta četiri tjedna, nego bi uvijek trebao biti čovjek došašća, odnosno čovjek iščekivanja, obraćenja i nade.

Poznati obraćenik i kardinal John Henry Newman lijepo je i sažeto definirao kršćaninovu bit: „Kršćanin je čovjek čiji je pogled usmjeren prema Kristu.“ Toga bismo trebali uvijek biti svjesni.

Često u propovijedima čujemo da je došašće vrijeme „zaustavljanja“ i promišljanja. Zašto se vjernik treba zaustaviti?

Puno je segmenata koji čine našu životnu cjelinu i ima puno toga o čemu bi trebalo promišljati. Spomenimo samo jedan segment o kojemu baš ne razmišljamo.

Svi mi danas nekako živimo i razumijemo svijet i sve oko sebe kao nešto samo po sebi razumljivo. Možda bismo puno toga trebali svjesnije i promišljenije činiti: neizmjerni je dar i milost kad ujutro možemo ustati zdravi, što uopće živimo i što se možemo kretati, što možemo sjesti za stol, što se mnogi od nas ne moraju mučiti za kruh svagdanji, što oko sebe imamo osobe s kojima možemo dijeliti radost i tugu, što je priroda oko nas lijepa.

Svi ovi primjeri pokazuju da „svjesnije“ i promišljenije živjeti znači zahvalno živjeti. A zahvalno živjeti znači, također, biti svjestan da me, kako kaže jedna pjesma, moj Otac daruje: vremenom i ljudima, sposobnostima i darovima stvorenja. Tamo gdje nedostaje ta svijest i kad nismo skloni promišljenije živjeti, onda počinjemo živjeti nezadovoljno i bez ikakvih mjerila i strahopoštovanja.

Zaustaviti se i živjeti promišljeno, znači imati i kritički pogled, odnosno primijetiti i biti svjestan što to znači i kako se odgovorno koristiti vodom, voziti automobil, proizvoditi smeće i tako zapravo shvatiti da danas živimo o trošku budućih generacija. Papa Franjo nas u svojoj enciklici Laudato si poziva na odgovornost življenja prema svemu stvorenome jer to je naša odgovornost prema budućnosti.

Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je Gospa… Kako možemo u svojem životu povezati ulogu Marije u Božjem planu kako bismo istinskije doživjeli došašće?

Marijin stav u prihvaćanju Božjega plana s njom, koji joj je anđeo Gabrijel navijestio, može nas naučiti mnogočemu.

Živimo u vremenu naglašenog individualizma i autoreferencijalnosti te ne dopuštamo da nam drugi dodjeljuje „uloge“ koje bismo trebali „igrati“. Pa tako ni Bog. Radije sami izabiremo ulogu koju rado „igramo“ i koja nas baš ne košta puno truda.

Marija ne čini tako. Ona nije sama odabrala biti Spasiteljevom majkom. Niti to odbacuje u lažnoj poniznosti. Ona jednostavno osjeća: sad sam tu potrebna. Bog me treba ovdje i sada. Učinit ću što on od mene želi.

Preko ljudi Bog zadire u naš svijet i našu povijest. Marija daje svojom vjerničkom otvorenošću Bogu prostor u kojemu on može djelovati. Tu otvorenost Bog traži i od nas. Na taj način ona postaje svima nama uzor i uči nas što znači vjera i život iz vjere.

Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM-a pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

Svetkovinom Bezgrješnog začeća BDM-a mi vjernici ispovijedamo da je ona od trenutka svojega postanka bila i ostala „milosti puna“, od Boga zamilovana, odnosno da je Bog Blaženu Djevicu Mariju očuvao od svake ljage iskonskoga, „istočnoga“ grijeha već u krilu njezine majke Ane i da je sjena grijeha nije dotaknula. Mučenik, isusovac Petar Perica vjeru našega čovjeka u Bezgrješno začeće i ovu vjersku istinu izrazio je u jednoj rečenici u poznatoj marijanskoj pjesmi Zdravo Djevo: „Blažena si, jerbo sva si čista, zmijin dah ne okuži ti grud.“

Ta zamilovanost od Boga Mariju je učinila spremnom i otvorenom za Božji dolazak. Njezine su ruke bile slobodne za Boga, zato je Bog mogao po njoj djelovati.

Naše su ruke često prepune ili se čvrsto držimo za nebitne stvari, pa zbog toga Bog ne može djelovati po nama.

Ne bismo smjeli smetnuti s uma da smo i mi zamilovani. Svakome od nas Bog govori: S tobom sam. Darovao sam ti mnoge darove i mogućnosti. Uporabi ih da doneseš plodove dobra svima.

Jedino ako poput Marije budemo otvoreni za Boga, onda ćemo i mi donijeti plod u svojem životu. Ako se zatvorimo i priječimo Božje djelovanje, ostajemo neplodni.

Došašće je vrijeme radosti, međutim ne smije se zaboraviti kako je ono ujedno i pokorničko vrijeme…

Jedna od istaknutijih biblijskih osoba vremena došašća je Ivan Krstitelj. On je pozivao na obraćenje, na pokoru, pa bismo u skladu s tim mogli reći da je došašće pokorničko vrijeme, vrijeme obraćenja unatoč romantici i gužvi suvremenih adventskih događanja. I u došašću je, kao i u korizmi, liturgijska boja ljubičasta. Već se po tome može primijetiti da se ne radi o nekom slavljeničkom tonu ovoga vremena, nego o sabranosti i pokori. Ivan Krstitelj je pripravljao narod na Mesijin dolazak molitvom i postom.

Sakrament pokore, ispovijed, sakrament je došašća jer upravo njime pripravljamo put Kristu u kamenoj pustinji svojega srca. Došašće je vrijeme sabranosti, da bismo mogli čuti Božji glas koji nam govori u molitvi i u savjesti nas opominje da činimo dobro.

/Izvor: KT/