Dr. Branko Jurić, ravnatelj KŠC „Sveti Franjo“ Tuzla: U obrazovanju mlade ljude valja poticati na učenje, solidarnost i volontiranje
Katolički školski centar „Sveti Franjo“ Tuzla proslavlja dan škole i svoga zaštitnika Svetog Franju. Svečanost proslave bit će upriličena, u subotu 5. listopada, svečanom svetom misom u Franjevačkom samostanu Svetih apostola Petra i Pavla, koju će predvoditi apostolski nuncij Svete Stolice u BiH nadbiskup dr. Francis Assisi Chullikatt, a nakon svete mise u kinu Kaleidoskop bit će upriličena akademija te predstava „Zašto ste probudili svoga muža“, redateljice Ivane Petrović u izvedbi učenika Gimnazije. Ovaj veoma značajan dan za Katolički školski centar u Tuzli i za sustav katoličkih škola za Europu bio nam je odličan povod za razgovor s novim ravnatelj Centra Brankom Jurićem, svećenikom Vrhbosanske nadbiskupije i doktorom moralne teologije. Njegov dolazak u Tuzlu u Katolički školski centar vrlo je značajan, prije svega jer dolazi izravno iz Rima gdje je bio skoro deset godina, među ostalim prorektor i rektor Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico u Vatikanu ili jednostavno rečeno bio je susjed pape Franje s kojim se nerijetko susretao i komunicirao. Stavovi i načela koja slijedi, živi i za njih se bori tiču se međureligijskog dijaloga, pravde i mira među ljudima. Poseban su mu izazov sada mladi ljudi i njihovo obrazovanje. „Obrazovne institucije ne smiju biti tek mjesto gdje se stječu akademska znanja i titule, gdje profesori tek zarađuju plaće, već i mjesto gdje se mladi ljudi oblikuju kao odgovorni članovi društva, društva u kojem ne smije biti korupcije. U obrazovanju mlade ljude valja poticati na učenje, solidarnost i volontiranje, primjerom im pokazati da rad oplemenjuje, da su za životna postignuća i uspjeh potrebni trud i nesebično zalaganje, ne samo za sebe, već i za druge, za društvo u kojem živimo. Potrebno je također više promicanja zaštite marginaliziranih u društvu, pravednosti i gradnje mira. To su istinske vrednote koje trebaju resiti svaki obrazovni sustav“, rekao je između ostalog za Hrvatski glasnik ravnatelj dr. Branko Jurić.
Razgovarala: Maja Nikolić, Hrvatski glsanik.ba
HG: Ravnatelju, prije svega dobrodošli u Tuzlu. Ovo Vam je prva služba ravnatelja jedne obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini. Kako se osjećate, kakve Vas vizije vode?
DR. BRANKO JURIĆ: Hvala Vam. Osjećam odgovornost prema osnivaču ove škole, mladima i zajednici. Obrazovanje nije samo prijenos znanja, već i oblikovanje cjelovitih osoba koje će graditi bolju budućnost. Moja vizija je istovjetna onoj osnivača, odnosno viziji Katoličke crkve, a to je stvaranje škole koja će biti više od obrazovne institucije. Geslo naših Katoličkih školskih centara u BiH je „Semper magis“. Stoga, želim da škola bude mjesto kvalitetnog rasta, susreta, dijaloga i suradnje, u kojem djeca i mladi ljudi uče o ljudskim i duhovnim vrednotama, odgovornosti i zajedništvu.
HG: Mlad ste čovjek, ali nevjerojatno je koliko ste već toga postigli u oblasti znanosti. Napisali ste, priredili i preveli nekoliko teoloških i drugih knjiga, doktorirali ste moralnu teologiju, a ono što je osobito interesantno i veliko jest da ste prije dolaska u Tuzlu obnašali službu prorektora i rektora Papinskoga zavoda „Campo Santo Teutonico“ u Vatikanu, gdje ste također radili u odgoju i obrazovanju. Život ste posvetili izgradnji i doprinosu rasta najvećih životnih vrednota. Koliko Vas je osobno sve to ispunjavalo da s 36 godina imate tako bogatu biografiju?
DR. BRANKO JURIĆ: Dosadašnje službe omogućile su mi ponajprije mnoga poznanstva ljudi iz različitih zemalja te dublje razumijevanje izazova suvremenog čovjeka. Teologija me posebno ispunjava, a teolozi također imaju veliku odgovornost pred pitanjima čovječanstva, odgovornost za javno izgovorenu riječ i grešnu šutnju pred nepravdama. U Vatikanu sam naučio koliko je važna uloga Crkve u promicanju mira, pravde i dijaloga među narodima, i to iskustvo nosim sa sobom u svaki novi zadatak.
HG: Iz Rima se vraćate u Bosnu i Hercegovinu voditi procese u obrazovanju u sustavu katoličkih škola za Europu. Kako vidite razvoj obrazovanja u našoj zemlji, nedostaje li nam u obrazovanju promocije moralnih odnosno istinskih životnih vrednota?
DR. BRANKO JURIĆ: U sustavu Katoličkih škola za Europu radio sam i prije odlaska u Rim, a prije dvadesetak godina bio sam i učenik jedne od njegovih gimnazija. Obrazovni sustav u BiH, kao i svaki drugi, treba snažniji naglasak na etičkim i moralnim vrednotama. Obrazovne institucije ne smiju biti tek mjesto gdje se stječu akademska znanja i titule, gdje profesori tek zarađuju plaće, već i mjesto gdje se mladi ljudi oblikuju kao odgovorni članovi društva, društva u kojem ne smije biti korupcije. U obrazovanju mlade ljude valja poticati na učenje, solidarnost i volontiranje, primjerom im pokazati da rad oplemenjuje, da su za životna postignuća i uspjeh potrebni trud i nesebično zalaganje, ne samo za sebe, već i za druge, za društvo u kojem živimo. Potrebno je također više promicanja zaštite marginaliziranih u društvu, pravednosti i gradnje mira. To su istinske vrednote koje trebaju resiti svaki obrazovni sustav.
HG: Jako potičete i promičete međureligijski dijalog, među ostalim kroz Mediteranske teološke susrete. Vidite brojne posebnosti stvaranja boljeg i zdravijeg ambijenta za život svih ljudi ako religijske zajednice surađuju i međusobno se uvažavaju. Znakovito je da je Vaš prvi službeni posjet u Tuzli bio posjet Behram-begovoj medresi kako bi učenici i učenice ovih dviju škola radili na nekim zajedničkim projektima…
DR. BRANKO JURIĆ: Međureligijski dijalog je u temeljima izgradnje mira i boljeg društva. Naši ovogodišnji Mediteranski teološki susreti u Lovranu i Rijeci imali su za temu „Kršćanstvo i islam: u službi bratstva u podijeljenom svijetu“. Suradnja između Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ i Behram-begove medrese u Tuzli, poput nedavne volonterske akcije „72 sata bez kompromisa“, jedan je od primjera kako možemo raditi zajedno na obrazovanju i formiranju mladih u duhu međusobnog poštovanja, ne niječući razlike koje nas zapravo ne dijele, već obogaćuju. To je vizija koja me vodi – stvaranje mostova razumijevanja i suradnje, umjesto zidova i podjela.
HG: Iz ovoga je jasno da niste slučajno izabrali temu Vašeg doktorata: „Ekumenski izazovi moralne teologije“, u kojem propitujete, tražite odgovore i putove kako raditi na zajedničkoj etici čovječanstva. Čini se, kao da se mudrost ljudskog srca izgubila pa smo se otuđili jedni od drugih. Kako pronaći ono što nas kao ljude povezuje?
DR. BRANKO JURIĆ: Smatram da je ključno da svatko od nas živi odgovorno i solidarno u društvu, u školi, na poslu, u obitelji… Mudrost srca potiče nas da tražimo ono što nas povezuje, umjesto tek onoga što nas dijeli. Pozvani smo ne povisivati ograde, već produživati stolove. Tako možemo imati okvir za pronalaženje zajedničkih etičkih temelja, za suglasje u tome što je istinsko dobro za čovjeka. U tome je ogroman potencijal za stvaranje boljeg svijeta. Ako zadržimo mudrost srca, možemo raditi zajedno i biti povezani već u tom zajedničkom radu i hodu.
HG: Kažete da je bratstvo ljekoviti melem za rane svijeta. Koliko je danas neophodan dijalog između muslimana i kršćana u cijeloj Europi?
DR. BRANKO JURIĆ: Da, bratstvo je lijek za rane našeg svijeta. U Europi, gdje se često suočavamo s izazovima populizma i polarizacije, neophodni su suradnja i dijalog svih, a na osobit način muslimana i kršćana koji zajedno čine većinu stanovnika Starog kontinenta. Papa Franjo i Veliki imam Al-Azhara u zajedničkom „Dokumentu o ljudskom bratstvu“, potpisanom u Abu Dhabiju 2019. godine, pokazali su da je moguće graditi bratstvo kroz dijalog, i to je put kojim smo pozvani ići.
HG: Kako gledate na ove ratove kojima je cijeli svijet pogođen? U tijeku je, kako papa Franjo kaže, „Treći svjetski rat u komadićima“…
DR. BRANKO JURIĆ: Svaki rat je tragedija, najstrašnija drama koja nas podsjeća na krhkost ljudske prirode, na stvarnost zla, ali i na potrebu za zajedničkim naporima u izgradnji pravednijeg svijeta. Mir se mora graditi od najranijeg djetinjstva, nenasilnom komunikacijom, isključujući dakle i verbalno nasilje u obiteljima i društvu. Ratovi koje gledamo danas rezultat su nepravdi i nejednakosti, nezasitnih interesa vojne industrije, populističkog verbalnog nasilja, nedostatka dijaloga. Papa Franjo nas poziva na izgradnju mira kroz bratstvo i solidarnost, i to je poruka koju trebamo slijediti. Duboko sam uvjeren da se i mi građani Bosne i Hercegovine također trebamo pitati koliko trenutnim ratovima i stradanjima djece i odraslih doprinosimo rastućom proizvodnjom i nikad većim izvozom oružja. Granate, meci i bombe domaće proizvodnje – na kojima pojedinci masno zarađuju – ubijaju! Takva ekonomija ubija. Mislim da smo licemjerni ako isključujemo ovaj segment vlastite odgovornosti, ako ni zbog čega onda zbog naše šutnje o tom zlu, nepodizanja glasa, neprotestiranja. Osim toga, kako razumjeti da se i nakon tragičnog rata u BiH nemali broj djece u našoj zemlji i danas igra plastičnim puškama i pištoljima koje su od nekoga dobili za rođendanski poklon.
HG: Kada su papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al Tayyeb potpisali Dokument o ljudskom bratstvu, mnogi su taj trenutak nazvali povijesnim. Taj nam dokument donosi naše zajedničke vrednote. Gdje nam je ta Deklaracija danas kada se ljudi dijele, ranjavaju jedni druge… Zar nam ne bi trebala biti svakodnevni zakon kojeg nam valja slijediti i poštovati? Svi imamo zajedničko porijeklo, Bog nas je sve stvorio na svoju sliku i priliku.
DR. BRANKO JURIĆ: Dokument o ljudskom bratstvu je prekretnica, ali njegova istinska vrijednost leži u njegovoj svakodnevnoj primjeni. Nažalost, često zaboravljamo na poruke koje nam donosi – poruke mira, zajedništva i ljubavi prema bližnjemu. Autori deklaracije pozvali su „intelektualce, filozofe, religiozne ljude, umjetnike, medijske djelatnike i ljude kulture diljem svijeta da ponovno otkriju vrednote mira, pravde, dobra, ljepote, ljudskog bratstva i zajedničkog života kako bi potvrdili važnost tih vrednota kao sidra spasenja za sve trudeći se promicati ih posvuda“. Ovaj dokument bi trebao biti svakodnevni priručnik za sve nas, jer nas podsjeća da smo svi braća i sestre, stvoreni na Božju sliku i priliku, ali i na to da smo za zlo i mi odgovorni ako svijet promatramo tek iz kauča ili s balkona, ne trudeći se prokazivati zlo i boriti se za pravdu, mir i dobro svih.
HG: I naše malo dobra nekome je puno. Znate, svijetu je danas potrebno ljudi poput vas, upravo u školama. Poslužit ću se ovdje primjerom Vaše obitelji, kako ste pomogli popraviti krov jedne džamije u BiH. To je sigurno usrećilo ljude muslimane, a ispunilo i srca Vaše obitelji, poznanika i prijatelja?
DR. BRANKO JURIĆ: Dogodilo se to posve spontano. Reakcije redom pozitivne, ljudi su to podržali. Od svojih roditelja i braće sam učio i dalje učim o ljudskosti. Trebamo poštivati i voljeti sveta mjesta i ljude. To raduje i ispunjava srca. U zavičajima poput mojega, gdje su mnogi ranjeni ratom i drugim zlima, bratske geste djeluju iscjeljujuće. Svrha našeg života je učiti voljeti, jer Stvoritelj svih ne smije biti razlog za podjele već za jačanje bratstva i solidarnosti.
HG: Papa Franjo zagovara jedinstvo svih kršćana, neumorno i svakodnevno poziva svijet na mir među ljudima, na ljubav i razumijevanje. Ne uspoređujem vas dvojicu, ali vidljivo je da Vam je papa Franjo uzor, da dijelite njegove stavove te da i sami potičete suradnju među religijama. Koliko je takva vrsta ekumenizma potrebna cijelom društvu?
DR. BRANKO JURIĆ: Ekumenizam je neophodan za stvaranje društva temeljenog na miru, pravdi i zajedništvu. Papa Franjo mi je bio i ostaje veliki uzor u tome. Njegov neumorni rad na povezivanju ljudi različitih vjera i nacija pokazuje koliko je važno raditi na jedinstvu i razumijevanju, jer samo tako možemo zajedno graditi bolji svijet. Iako se danas često razlikuje dijalog između kršćana i dijalog s drugim religijama, valja podsjetiti da je riječ »oikos«, odnosno kuća, korijenski povezana s grčkom imenicom »oikoumene«, što znači sav poznati nastanjeni svijet. Od tuda dolazi izraz ekumena, tj. svijet kao kuća u kojoj žive različiti ukućani. A zajednička kuća može se graditi i održavati sa svim ljudima dobre volje. Tako shvaćam ekumenizam u širem smislu, odnosno kao širi pokret koji može biti i međureligijski dijalog i dijalog sa svim ljudima.
HG: Skoro deset godina živjeli ste u blizini pape Franje, bili ste njegov susjed. Franjo je toliko prihvaćen među svim ljudima, njegova blagost i ljubav, posebice prema djeci, prema odbačenima i siromašnima uvijek nas sve oduševljava. Kao da želi biti svakom čovjeku dostupan, njegova veličina je u jednostavnosti. Koliko ste Vi imali priliku često biti s papom Franjom?
DR. BRANKO JURIĆ: Imati priliku živjeti i raditi blizu pape Franje bilo je originalno iskustvo. Njegova jednostavnost, skromnost, hrabrost i ljubav prema svakom bratu ili sestri čovjeku osobine su koje inspiriraju. Osobnih susreta s Papom bilo je puno, što kod njega u službenim prostorijama, što u njemačkoj instituciji u Vatikanu koju sam vodio. Svaki taj susret bio je srdačan, ljudski – katkad duhovit, vedar, katkad sućutan, ovisno o temi o kojoj smo razgovarali. Njegov duh i poruke trajna su mi inspiracija i primjer koji nastojim slijediti.
HG: Kako gledate na činjenicu da je sve manje ljudi u BiH, da svoju zemlju vide kao visoko korumpiranu, politički bijednu… Škole su nam sve praznije. Je li i to jedan od razloga Vašeg povratka u BiH, možda ostaviti neki trag, nešto napraviti, doprinijeti ovom zavičaju?
DR. BRANKO JURIĆ: Nažalost, sve je manje stanovnika u BiH. Primjerice, prema podacima Sarajevske nadbiskupije tijekom posljednjih deset godina broj katolika u Bosni smanjio se za oko 40 posto, najvećim dijelom zbog iseljavanja. Iako odlaze svi, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, posebno je uočljiv egzodus bosanskih katolika, pretežno mladih. Riječ je o ogromnom padu broja stanovnika, a to kao da uopće ne dotiče anestezirane savjesti mnogih populističkih vlastodržaca koji se ne brinu za dostojanstven život ljudi koji bi htjeli ostati. Naravno, nisu svi takvi. Vratio sam se nedavno u Bosnu i Hercegovinu jer trenutno osjećam da i ovdje treba nastojati u ljudima probuditi nadu. Nedavno sam čitao i predstavljao knjigu „Susreti s Ramom“ Ivana Lovrenovića, u kojoj naš sjajni književnik piše o zavičaju, podsjećajući da se u priči Smrt u Sinanovoj tekiji, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek: „Svi oko njega su žalosni, iznenađeni, čude se, čak ga i žale: kamo će iz ovoga obilja i obljubljenosti! Obrazloženje odluke posreduje nam pripovjedač unutarnjim glasom časnoga derviša: … što da ga žale kad odlazi u Bosnu, iz koje je nikao, i koja je puna lepote božje kao ma koja druga zemlja na svetu? Čovek je dužan svome zavičaju.“
HG: Danas je blagdan Svetog Franje, zaštitnika Katoličkog školskog centra u Tuzli. Veličina Svetog Franje očitovala se upravo u svemu ovome što Vi zagovarate, u ljubavi i bratstvu svih ljudi…
DR. BRANKO JURIĆ: Sveti Franjo je uzor ljubavi, bratstva i sestrinstva, a njegov blagdan nas podsjeća na važnost služenja drugima te da je upravo to ono što može ispuniti čovjeka i dati mu smisao. Kao zaštitnik naše škole, on nas potiče da živimo u duhu poštenja, skromnosti, solidarnosti i ljubavi prema čovjeku, prirodi i prema Stvoritelju svih.
HG: Sveti Franjo je baš takav svetac da može biti uzor mladima, zato nije slučajno što KŠC u Tuzli nosi njegovo ime. Možda bi djeci i mladima bilo baš zanimljivo pročitati Franjin životopis. Jer ta Franjina gorljivost srca… Danas ste ravnatelj ove velike i važne škole. Koja je Vaša poruka za ovaj značajan događaj, Dan škole?
DR. BRANKO JURIĆ: Sveti Franjo je pravi uzor za sve ljude dobre volje. Mladi ljudi mogu puno naučiti iz njegovog života i zato je znakovito što naša škola nosi njegovo ime. On nam nudi vjerodostojan primjer u traženju vrhunskog životnog ideala, prije svega u skladu sa spomenutim mudrim geslom naših katoličkih školskih centara: „Semper magis“. Ne možemo rasti niti dostići najviše ciljeve, ako se zadovoljimo prosječnošću, ako se ograničimo samo na udobnost, vegetiranje, mirno sjedenje na kauču. Samo se hrabrim izborima, izvrsnim namjerama i odlučnom ustrajnošću mogu ostvariti najljepši snovi, oni za koje – kako kaže papa Franjo – vrijedi potrošiti život.
