DRAŽEN PEHAR: 9. siječanj, Dan Republike Srpske, i ustavni sudovi, ili kako nam u BiH bezočno pripremaju novi rat?

BANJA LUKA – Glede relativno recentnih političkih problema, vezanih uz obilježavanje 9. siječnja kao Dana Republike Srpske, a posebice u odnosu na Odluku Ustavnog suda BiH povodom apelacije Bakira Izetbegovića, neke su činjenice u potpunosti promakle domaćoj javnosti, i to širom Balkana, ne samo u tzv. Bosni i Hercegovini.

Javnosti je, prije svega, promakla činjenica da je stvarni početak rata u BiH, u razdoblju s početka, odnosno do 1. travnja, 1992., neposredno vezan uz pitanje 9. siječnja. Naime, Alija Izetbegović upravo je tu odluku Srpskog parlamenta u BiH, o proglašenju ‘Republike srpskog naroda u BiH’ 9. siječnja 1992., shvatio kao casus belli, to jest, uzrok rata u BiH. To u ono vrijeme također nije bilo dovoljno naglašeno. Ovdje neću ulaziti u detalje te situacije koju sam podrobnije opisao u knjizi o Aliji Izetbegoviću. Dovoljno je naglasiti sljedeće: Postoji očevidni paralelizam aktera i politika onoga vremena i ovoga.

Ustavni sud BiH – staro vino, nove boce

I u ono vrijeme, 1992., Ustavni sud BiH donio je (naravno, politički motiviranu) odluku o protuustavnosti odluke srpskog parlamenta od 9. siječnja (U vrijeme ‘titoističkog socijalizma’ politička se motiviranost sudskih odluka podrazumjevala – još jedna potvrda koliko smo malo odmakli od onoga vremena u smislu političke i institucionalne svijesti i kulture). No, ništa se nije promijenilo. Iz te činjenice možemo izvući jedan neposredan zaključak: Odluke sudova, kada je riječ o pitanjima oko kojih postoji duboka i intenzivna politička polarizacija, uopće ne pomažu. Zapravo, vjerojatnije je da odmažu, a kauzalna priča o tome kako i zašto odmažu može se lako ispričati.

Naime, ako imate jedno tijelo, čije su odluke obojene prividom ‘konačnosti’ i ‘obvezatnosti’ za sve, a to tijelo intervenira u politički konflikt, onda to tijelo djeluje kao ‘kočnica’ za proces pregovaranja koji proces, u odnosu na konflikt, predstavlja jedinu etičnu i sigurnu metodu rješavanja, ili neutraliziranja, političkih razlika. Nakon odluke takvoga tijela, oni koji se ne žele podvrgnuti njegovim odlukama, u očima nekih drugi postaju ‘kriminalcima,’ ‘prekršiteljima zakona, i slično. Postoji problem sa takvom kvalifikacijom.

Znamo to na temelju mnogih primjera iz povijesti, primjerice iz znamenite Odluke američkog Vrhovnog Suda ‘Dred Scott’ iz 1857. kojom je taj Sud ‘robovlasništvo’ proglasio legitimnom praksom sukladnom Ustavu SAD. Svi se povjesničari slažu sa ocjenom da je ta odluka predstavljala jedan od uzroka američkog građanskog rata. Isto se dogodilo 1992. u BiH, i isto se može dogoditi ponovno. I 1992. Alija je Izetbegović, na jednoj sjednici Predsjedništva RBiH koju sam podrobnije analizirao, proglasio članove srpskog parlamenta ‘kriminalcima’, ali priznao je da nema sredstva da ih strpa u zatvor. Njegova tadašnja pozicija čini mi se vrlo sličnom današnjoj poziciji Visokog predstavnika Inzka.

Zbog toga, ali ne samo zbog toga, priča o odlukama nekog ustavnog suda kao ‘konačnima’, kao nečemu što se mora provesti, vrlo je kratkovida, neinteligentna i čak pravno neutemeljena. Naime, očevidno je da odluke suda mogu biti namjerno nepravedne. I onda je dužnost pojedinca tim se odlukama suprotstaviti. Ovo kad kažete u Americi, svi će smatrati da kazujete nešto što je toliko očevidno da ne zaslužuje spominjanje jer su ondje svjesni fenomena kao što su ‘pravno/zakonski sankcionirano robovlasništvo’, Martin Luther King, važnost ‘građanskog neposluha,’ H.D. Thoreaua, i sl.

amerikanac08012017

No, zanimljivo je da nas američka veleposlanica u BIH, i Inzko, smatraju nedovoljno obrazovanima i glupima pa vjeruju da nam mogu reći, kao maloj djeci, „protiv te odluke ne smijete ići.“ I naravno da čak niti u pravno-tehničkom smislu odluke ustavnog, ili vrhovnog, suda nisu konačne. Evo opet jednog primjera iz SAD: Odluka Vrhovnog suda SAD ‘Dred Scott’ poništena je znamenitim Trinaestim Ustavnim Amandmanom što ga je američki Kongres usvojio 31. siječnja 1865, dok je američki građanski rat još uvijek trajao (Američki je pak Senat potrebnim brojem glasova usvojio ovaj amandman već u travnju 1864.).

Naravno, ovo što sam napisao ne implicira moje nijekanje činjenice da inteligentni vrhovni, ili ustavni, sudovi rijetko donose odluke koje bi bile toliko nerazumne i nepravedne da bi izazvale promptnu destabilizaciju nekoga društva, ili države; u tome smislu, riječ je o relativno trajnim odlukama. No, ipak, dobro obrazovani, i odgovorni ustavni sudovi, kao što je američki, niti sami ne prihvaćaju premisu o ‘konačnosti’ svojih odluka u smislu njihove nepromjenjivosti ili tobože vječnog važenja; očevidan dokaz za ovu tvrdnju nalazimo u sljedećoj praksi američkog vrhovnog suda: kasniji sazivi suda imaju pravo, a neki vjeruju i obvezu, revidirati neke odluke istoga suda donesene u nekom ranijem sazivu. Primjerice, Američki Vrhovni Sud donio je 1954. slavnu Odluku Brown v. Board of Education kojom je de facto poništena odluka istoga suda Plessy v. Ferguson iz 1896.

Ponavljanje odnosa s početka 1992.

Dakle, što ja želim sugerirati? Želim sugerirati da se trenutno, upravo sada, ponavlja situacija s početka 1992. u BiH, i određeni akteri, a pri tome mislim primarno na političke predstavnike Bošnjaka-Muslimana, te članove međunarodne zajednice, uključujući primarno Visokog predstavnika, predstavnike SAD i UK, te čak, što je u ovome kontekstu važno naglasiti, dijelom i RH, ponavljaju upravo onu ulogu koju su odigrali početkom 1992., prije 25. godina. To, pak, ne znači da neki akteri ne znaju učiti iz povijesti. Ja, naime, vjerujem da se ovaj put, kao i onaj, rat, odnosno ‘stanje rata’, vrlo svjesno proizvodi diskurzivnim, preciznije političko- , pravno-, i povijesno-diskurzivnim sredstvima.

U nekim se aspektima odnosi ipak donekle razlikuju. Primjerice, početkom 1992. međunarodni predstavnici nisu izravno djelovali osim kao posrednici kroz Europsku Zajednicu. Njihovo je, naime, djelovanje, odnosno ‘šaputanje’ domaćim akterima predstavljalo tajnu. Danas, oni su izravno, i vrlo jasno i glasno, uključeni u cijeli proces. Primjerice, američki predstavnici, te Inzko, jasno govore da su na strani Bakira Izetbegovića te da glavnog, odnosno isturenog predstavnika srpskog naroda, Milorada Dodika, smatraju polu-kriminalcem (u odnosu na kojega je, do prije nekoliko dana, u Tužiteljstvu BiH postojao uhidbeni nalog, a kojemu Inzko svako malo zaprijeti ‘uklanjanjem’).

Drugo, hrvatska se politika danas ipak donekle razlikuje u odnosu na onu iz 1992. Zbog rata u RH, hrvatska je pozicija bila mnogo jasnija i mnogo više anti-srpska. Danas ona nije takva. No, nemojmo se posve uljuljkati u miran san. Naime, predstavnici RH ipak imaju stav u odnosu na pitanje ‘Dana RS’ koji manje-više koincidira s američkim. Nemojte se stoga iznenaditi ukoliko ovih dana, u medijima RH, pročitate analize ili izjave koje vrlo sliče na one bošnjačko-muslimanskih predstavnika, posebno iz SDA. Koliko će to pozitivno djelovati na sukob u BiH, trenutno nije posve jasno. Možda ovoga puta hrvatski faktor u BiH bude sposobniji djelovati barem neutralno i nepristrano, ako ne pravedno i moralno, iako je, u današnjim okolnostima duboke polarizacije, neutralnost skoro nemoguća.

Naravno, sve to vrlo je glupo. Ono što meni osobno ostaje nejasno jest sljedeće: zašto jedan akter, konkretno lider SDA, Bakir Izetbegović, sebi dopušta da ga neki međunarodni akteri iskoriste kako bi političke odnose u BiH još jednom zatrovali i atmosferu učinili lako zapaljivom? Jer, ukoliko on vjeruje, poput svojega oca 1992., da će Amerika, ili netko drugi, uistinu mu omogućiti da, na dulji ili kraći rok, realizira ratne ciljeve svoga oca (bilo oružanim bilo političkim sredstvima), onda je on u dubokoj i kobnoj zabludi. Naime, trebamo na umu imati, prije svega, dvije-tri bitne činjenice koje odnose danas čine bitno različitima od onih 1992.

Prvo, kao što sam rekao, pozicija je Hrvata danas u BIH bitno različita u odnosu na onu iz 1992. Ne vjerujem da danas kod Hrvata, nakon iskustva tako-zvane implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma kao, između ostaloga, procesa dekonstituiranja Hrvata u Federaciji BiH, postoji i najmanja sklonost da podrže daljnji opstanak BiH.

Drugo, pitanje ‘Dana RS’ i 9. siječnja u velikoj je mjeri pitanje identiteta, posebice simboličke dimenzije tog identiteta. To znači da su oni koji su savjetovali Bakiru da pokrene apelaciju ustavnome sudu jako dobro znali što čine: pokrenuli su proces namjernog skrnavljenja i problematiziranja identitetskih oznaka koje su bitne cijelome jednom narodu, posebice u post-Daytonskom kontekstu (o kojima se donekle može pregovarati, ali nikako odlučivati sudskim odlukama u uvjetima kakvi su oni u dvoentitetskoj, tronarodnoj BiH; ti uvjeti naravno uključuju činjenicu da trenutno još uvijek ne postoji za sve obvezujući dogovor o krucijalnim državnim praznicima te da su, zbog nedostatka konsenzusa, i himna BiH i zastava nametnute odlukama visokog predstavnika).

Naime, 9. siječanj za Srbe u RS znači simboličku sponu, odnosno, faktor koherencije između vremena pred-Daytonske i post-Daytonske „RS“ (iako, s vrlo malom razlikom u nazivima). Stoga, vjerovati da je ovo nekakva personalna borba koja uključuje samo Bakira, Milorada, i njihove timove, znači biti u potpunoj zabludi. Naime, svi pripadnici Trećeg Puka OS BiH, iz RS, stoje iza 9. Siječnja kao Dana RS. I siguran sam također da svi Srbi u RS stoje iza 9. siječnja. Netko vrlo glup može sve te ljude proglasiti kriminalcima, ili pokušati im zabraniti da obilježe taj datum, ali kakvo dobro to ikome može donijeti? Mislite li da se zajednička volja jednog naroda može slomiti nekom odlukom nekoga suda? Dotična je sudska odluka zapravo namjerno donesena jer tu zajedničku volju osnažuje, a ne lomi ili slabi. Vjerovati drugačije znači biti, u političkome pogledu, vrlo glup ili vrlo neinformiran, ili oboje.

miloraddodik08012017

Treće, u ustavno-pravnome smislu, situacija je danas bitno različita u odnosu na onu 1992. Danas, RS je jedan od dva ravnopravna entiteta BiH. I možda još bitnije, postoji nešto što se zove ‘crta međuentitetskog razgraničenja’ (inter-entity boundary line, IEBL). Točno je da ta crta ne predstavlja međunarodnu granicu, ali, ona nije ništa manje realna od međunarodne granice jer predstavlja granicu unutarnje podijele između različitih entiteta koji, bez obzira na odluku Ustavnog suda U 5/98-III, počivaju izvorno na voljama različitih naroda.

Stoga, danas, Srbima u BiH vrlo je jasno što bi, osim oružanog napada na njezine predstavnike, predstavljalo oružani napad na teritoriju RS i samu RS. I vrlo im je jasno da bi taj oružani napad predstavljao napad na jednu strukturu sa i unutarnjim i međunarodnim legitimitetom. Da bi odnosi bili jasniji, postavite sebi jedno jednostavno pitanje: da li bi Hrvati u BIH branili entitet „Federaciju BiH“ od izvanjske oružane agresije, i smatraju li Hrvati taj entitet legitimnim?

Što će se dogoditi 10. siječnja, dan nakon proslave Dana RS? Ništa, osim što ćemo, vrlo vjerojatno, biti za jedan korak bliže izbijanju oružanoga sukoba u BiH. Naime, ukoliko netko Srbima u RS pokvari zabavu, bit će to jako loše za sve. No, jasno je i da, nakon što oni proslave Dan RS, uz pokušaje kvarenja proslave koji su došli iz jasnih političkih krugova u BiH i inozemstvu, to će većina pripadnika srpskog naroda u RS s pravom shvatiti kao potvrdu, ili dokaz, svoje sposobnosti da svoju poziciju jačaju ne pregovaranjem, ili kompromisima, nego unilateralnim potezima i inatom. Obje posljedice podjednako su loše za BiH, ali ne moraju biti nužno, ili na dulji rok, loše za BiH-Hrvate niti za Srbe u RS. I to oni koji političke odnose u BiH tako stručno zakuhavaju tijekom posljednjih 25 godina jako dobro znaju.

Autor: Dr. Dražen Pehar / Dnevno.ba