Drugi svjetski rat: Na partizanskom sudu
U listopadu 1944. godine došao je šćitskim fratrima, fra Marijanu i fra Mladenu, u pomoć njihov stari sudrug i supatnik fra Franjo Žilić, koji se nalazio na studiju filozofije u Zagrebu. Trojici svećenika bilo je mnogo lakše raditi a sigurnije su se i osjećali. Bila je to, međutim, lažna sigurnost. Iz fra Mladenovih uspomena donosimo ovu pojedinost:
Jedne noći, 4. prosinca 1944., čula se na vratima lupa. Partizani su došli tražiti fra Franju Žilića pa su poveli i gvardijana fra Mladena uz njega jer ih, vele, traže u Prozoru. Partizani su u vedroj hladnoj noći poveli prema Prozoru dvojicu fratara koji su po tadašnjem običaju i propisu išli u habitu. Prolazeći kroz mrtvu tišinu, došli su do Ometala i skrenuli prema Gmićima. Zaustavili su se kod Kudića kuća gdje je bio štab. Čekajući pred kućom pretrnuli su od straha kad su vidjeli kako dva partizana nose karbidnu lampu i nož koji je jedan od njih oštrio. Bili su uvjereni da će ih klati. Kasnije se ispostavilo da su išli klati jare za doručak. U štabu su im priopćili da ih ne zove ovaj štab nego prozorski odred koji se nalazi u Pridvorcima, udaljenim dva sata od Gmića, na granici prozorskog kotara prema gornjovakufskom pod planinama Vranicom i Zecom. Iz Gmića ih je uz vojnu pratnju vodio komesar jednog krajiškog bataljuna koga je fra Mladen otprije poznavao kao čestita čovjeka, ali je opet kod svake rivine i potoka strahovao da će ih pobiti. Najgore je bilo što putem nisu nikoga susreli da se makar zna kamo su odvedeni.
Kad su došli u Pridvorce već se pokazalo sunce, žene su izlazile na potok prati rublje, a vojnici porcije. Fratri su oslonjeni na jedan čardak čekali da ih pozovu Prozorani dok su ih partizani prolazeći poprijeko gledali. Jedna ih je katolička žena sažalno gledala. Na čardaku ih je dočekao oficir prozorskog odreda Safet Alagić iz Konjica i rekao da ih je zvao zato da mu fra Franjo kaže što ima u Zagrebu! Tek “uzgredno” je spomenuo kako je fra Mladen javno govorio s propovjedaonice: “Ljudi, nemojte ići u partizane, idite u ustašku miliciju!”, ali da se ubuduće pazi i da tako ne govori.
Uzalud je fra Mladen govorio da on to nikad ne bi mogao reći jer se on time ne bavi. Alagić je tvrdio da on za to ima svjedoka i doveo je zarobljenog ustašu, koji je pred fratrima rekao da pozna fra Mladena, gvardijana sa Šćita, te je doslovno ponovio ono što je Alagić kazao. Kad je mladić rekao da je to rečeno prije dva tjedna, fra Mladen je kazao da već preko mjesec dana na Šćitu nema ničije vojske; ni partizanske, ni ustaške, ni četničke, pa on kao ustaša nije mogao to čuti. Ova tvrdnja je laž i podvala. Na to je mladić zaplakao i priznao da ga je komandirov zamjenik tukao, pa je on mislio da će mu biti lakše ako optuži gvardijana.
Dva fratra su se s partizanskom pratnjom vratila do Prozora. Taj dan bila je nedjelja i fra Mladen je bio obećao partizanskom oficiru Ivici Matijaniću da će doći na Uzdol služiti misu, dok bi to Ivica iskoristio da održi svoj politički zbor. Na Uzdolu je narod dugo čekao i konačno se razišao.
U spomenutom rukopisu fra Mladen priznaje da ga partizani fizički nisu nikad zlostavljali, ali je bilo stalnog nepovjerenja i sumnjičenja. “I kod mojih vjernika bilo ih je koji su se vrlo nekorektno ponijeli. Takvih je bio malen broj. Većina je bila na moralnoj visini i poštena. Poneko bi se našao i otvoreno lagao na svoga župnika i to bez potrebe … Bilo ih je koji su bili zatvarani i mlaćeni da na mene što slažu, ali su ostali na visini”, piše on.
Kad se u Rami saznalo da su partizani odveli fratre u nepoznatom pravcu, Geganovci su snovali kako će odvesti muslimanskog imama. Srećom, to se ipak nije dogodilo.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
