DUHOVI

Pedesetnica – Duhovi je prvenstveno bio židovski blagdan koji se slavi 50 dana nakon Pashe. Tada su prvi plodovi nove pšenice prikazivani Bogu u znak zahvalnosti. To je bio ujedno blagdan hodočašćenja kada se slavio spomen na Mojsijevo primanje Zakona na Sinaju.

Kronologija početaka kršćanstva

Kršćani slave Pedesetnicu – 50 dana od Uskrsa ili nove Pashe. Događaj je to koji se spominje otvaranja Crkve cijelom svijetu, i izlijevanja Duha Božjega nad apostole koji propovijedaju i svi ih razumiju na svom jeziku. Tko da ne čestita svemu svijetu? Tko da odmah i ne pita: Kako je to počelo? Kako i kada je kršćanstvo ušlo u svijet i povijest?

Evanđelist Luka nam je sačuvao redoslijed. Pratimo ga! Prije 33 godine „posla Bog anđela Gabrijela … k djevici zaručenoj s mužem, koji se zvao Josip, a djevica se zvala Marija … Duh Sveti sići će na te… zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“ Devet mjeseci nakon toga sveta Marija „porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle“. Osmoga dana „nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća“. A četrdesetoga dana „poniješe ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu“. A „Kad mu bijaše dvanaest godina“, sam je s ostalima hodočastio u Jeruzalem. Nakon toga osamnaest godina o njemu ni riječi. U tridesetoj godini počinje javno djelovati od Galileje do Judeje. Zato se još i danas taj dio svijeta naziva Sveta zemlja. Završava svečanim ulaskom u Jeruzalem, da baš tu bude sve opečaćeno Mukom, Smrću i Pokopom. Samo tri dana nakon toga – „u osvit prvoga dana u tjednu“ (Mt 28,1) – Uskrsnućem je izišao iz groba u povijest! Tomu je samo dodano – trijumfalno Uzašašće na nebo! Povratak onamo, odakle je bio krenuo na put.

Novi dah života

U prvom čitanju prikazan je silazak Duha Svetoga nad apostole i prve kršćane. Sv. Luka se koristi starozavjetnim slikama vjetra i ognja u svojem prikazu nove Pedesetnice. Ujedno podsjeća kako je Bog stvarajući prvoga čovjeka u njega udahnuo dah života. Sada daje novi život – život u Duhu, život djece Božje. Ovo je početak Crkve koja kreće na svoje sveopće poslanje i počinje biti katolička – sveopća! Vidimo sabrane učenike u molitvi za vrijeme koje na njih silazi Duh Sveti u obliku vjetra te ih osposobljava „da počnu govoriti drugim jezicima“, a prisutni hodočasnici ih razumiju svatko na svom jeziku. To je suprotnost od događaja koji se zbio na kuli babilonskoj (Post 11,1-9). Sada su ih svi razumjeli na svom jeziku kako razglašuju veličanstvena djela Božja u znak univerzalnosti Crkve. A tada se počeše nizati svi velikani Crkve i kršćanstva – od Ivana apostola do Franje. Zašto sve ovo, „što je Isus činio i učio“ (Dj 1,1)? Zašto je Bog postao čovjekom? Isto se pitanje skriva i u svim kršćanskim blagdanima – od Blagovijesti do Uzašašća. A odgovor nam otkriva današnji blagdan. Duhovi su veliki Božji odgovor na sva ljudska pitanja „zašto“! Zato je Bog postao čovjekom, da bismo ti i ja, sestro i brate – „po Duhu Svetom, koji nam je dan!“ (Rim 5,5) – postali djeca Božja! Zato se spustio do zemlje, da bi nas digao do neba! Zato je ušao u naše vrijeme, da bismo mi stigli u njegovu vječnost! Zato je postao sinom Adamove kćeri Marije, da mi postanemo sinovi i kćeri njegova „Oca, koji je na nebesima!“ (Mt 5,16). Sve nam to kazuju i sveti tekstovi, koji divno raspliću sva naša neznanja i nejasnoće. Što drugo znače riječi: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice…“ nego „Amen“ na sve događaje spasenja?! „Eto iznenada šuma s neba“ samo potvrđuje da smo po daru Duha – sinovi Božji!

Duh ujedinjuje i daje mir

U drugom čitanju Sv. Pavao u svom Pismu Korinćanima tumači da je jedinstvo vjernika s Gospodinom moguće po Duhu Svetom, a onda ih taj isti Duh ujedinjuje i međusobno. Tog Duha smo dobili po krštenju i on nas osposobljava za zajedničko djelovanje i prihvaćanje drugih i drugačijih onakvima kakvi jesu. Različiti su darovi, ali je isti Duh.

Evanđeoski ulomak nas dovodi na Ivanov prikaz ukazanja uskrsnulog Isusa učenicima. On im udahnjuje Duha te ih osposobljava da svim narodima donose mir i oproštenje. Uskrsli svojim prestrašenim učenicima donosi mir, koji stvara „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10) i na Božić, i na Uskrs i na Duhove! A onda ih obdarene mirom! – šalje u svijet, da svuda kamo stignu, donose njegov mir! I svakoga, koga sretnu, obdare njegovim mirom! Zar mi ovo ne govorimo na početku svake svete mise: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ To je jedinstvo i zajedništvo nosilo i nosi Crkvu već dvije tisuće godina.

Bogoljudska zajednica

Zbog nas ljudi i našega ljudskoga u Crkvi mogla je ona tisuću puta nestati, ali je Duh Božji onaj koji to neće dopustiti ni paklenim vratima, a kamoli nekomu drugomu. Crkva je i sveta i grješna. Papa je nedavno priznao i ispričao se za pojedine padove u Crkvi u proteklim desetljećima. No, mora se priznati da je i ovdje Duh Božji koji nas poziva, upravo zato jer smo ljudi i grješni, da se znademo pokajati i tražiti oproštenje od Boga i ljudi. Crkva je „bogoljudska“ zajednica vjernika koju vodi Duh Sveti. Nepogrješiva je u onom „bogo“, ali je itekako podložna padovima onoga „ljudskoga“, pa zato moramo priznavati i tražiti oproštenje, da bismo bili jači u hodu naprijed. Čovjek pod teretom ne može daleko stići, ali ako se oslobodi tereta postaje čio. Stoga se i mi prepustimo vodstvu Duha Svetoga i praštajmo jedni drugima osluškujući vjetar Duha Svetoga koji nas ujedinjuje u ljubavi i dobroti s našim Spasiteljem.

Rastajući se od njih, „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga, kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’“ (Iv 20,23). To je Uskrs u svoj punini! Odsad će Duh Sveti voditi Crkvu! To je dovršetak svih tajna spasenja. A gdje je Duh Sveti tu je i praštanje grijeha, koje se zbiva samo na nepromjenljivo postavljenom zakonu: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!“ (Mt 6,12).

Kafkina lutka

Na kraju kao i uvijek do sada donosim jednu lijepu priču koja bi nas trebala potaknuti da se prepustimo Duhu Svetom koji će nas preobraziti i učiniti sličnima Kristu kako bismo s njim i Duhom Svetim živjeli u vijeke.

Poznati je književnik Franz Kafka u parku, gdje je svakoga dana šetao, susreo djevojčicu… Plakala je. Izgubila je lutku i bila je neutješna. Kafka se ponudio da joj pomogne potražiti ju pa su se dogovorili da se nađu na istom mjestu sljedećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici: „Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisat ću ti o svojim dogodovštinama.“

Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo s djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama voljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu. Kako je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio lutku. Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj. Na poruci je pisalo: „Putovanja su me izmijenila…“

Puno godina kasnije, sada već odrasla djevojka, našla je skriveno pismo u lutki. Sažetak tog pisma bi glasio: „Sve što voliš jednog ćeš dana izgubiti, ali na kraju, ljubav će se vratiti u nekom drugom obliku!“ Amen.

/Izvor: Nedjelja.ba!