Fizioterapeut koji podiže osobe od koji su svi odustali

Kažu da je najvažnija emocija, koju čovjek može dati čovjeku – NADA.

Nada da vrijediš, nada da možeš uspjeti, nada da si jednako vrijedan kao svi ostali.

Nada je potrebna u svakom segmentu ljudskog života. Ipak, najveća je ondje kad se dobije nada za novi život.

Naša redakcija već mjesecima prati utiske običnih ljudi kojima je vraćena nada za bar normalnijim kretanjem tijela, ako ne potpuno normalnim, nakon određenih zdravstvenih smetnji. U svim tim objavama se spominje ime jednog mladog fizioterapeuta Ivana Baketarića i tima s kojim radi.

Kad smo ga pitali da se predstavi, odgovara kratko:

Ja sam Ivan Baketarić, fizioterapeut koji živi i radi u Mostaru. Toliko ljudi trebaju znati o meni (smijeh).”

Po zanimanju ste fizioterapeut u Rehabilitacijskom centru Život u Mostaru. Kad ste i kako osjetili taj životni poziv? Tko su najčešće vaši korisnici?

Tako je! Zadnjih nekoliko godina radim u RC Život, a poziv sam osjetio puno ranije. Naime, ta priča seže u prošlost kada me je rodica, koja je također moja prva šefica, povela u kućnu posjetu u Münchenu gdje sam ja u tom trenutku vidio najgori mogući oblik pacijenta.

Čovjek je doslovno bio biljka, koja se hrani na sondu i trepće očima. Međutim, ja sam tada osjetio da mu na neki način želim pomoći.

Naravno, nisam odmah razmišljao o tome kao o poslu s kojim bih se bavio ostatak života. Ali s vremenom sam shvatio da se isključivo želim baviti fizioterapijom.

Osobno, najčešće ljudi koji od mene traže pomoć su ona vrsta pacijenata koja je završila rehabilitaciju u bolnici ili toplicama, te žele i hoće veći rezultat, a generalno u Centar dolaze ljudi s različitim dijagnozama koje se vežu za koštano-mišićni sustav. Ali, ja kao ja, naginjem više toj neurološkoj rehabilitaciji.

Možda je najbolje reći da najveći postotak mojih klijenata čine ljudi koji su zbog teških dijagnoza odustali sami od sebe.

Po čemu je spomenuti centar poseban, po kojim programima se izdvaja?

U samom centru rade se različite vrste manualnih tehnika. Smatram da, nismo posebni nego imamo nešto drugačiji pristup, a samim tim čim se izdvajaš po pristupu meta si različitih predrasuda, ali to nije važno jer korisnici kojima smo pomogli znaju po čemu smo posebni pa je bolje da pitate njih. Od samih tehnika, koriste se Bowen i Emmett.

Također, mnoge druge tehnike, a ja osobno u neurološkoj rehabilitaciji koristim različite kombinacije tehnika, ali u mom slučaju tehnika je pomoćno sredstvo, a vježbe su ono glavno s čim ja uspijevam postići rezultat. Istina, nekad je jako teško pronaći ili izmisliti vježbe za određeni problem, iziskuje dosta vremena i istraživanja, ali na kraju se isplati.

Kolege koje rade gore spomenute terapije rade ih na način nježnog laganog pokreta. To su suvremene metode pomaganja otklanjanja problema i bolova, mogu se primjenjivati u različitim sferama ljudskog tijela, bazirane su na teoriji slanja informacija tijelu da se vrati u fiziološko stanje.

Ove se metode koriste godinama u svim razvijenijim zemljama, a ovaj Centar je bio prvi, koji je donio te metode u ovu našu lijepu Bosnu i Hercegovinu.

Gdje crpite energiju i inspiraciju za rad s ljudima od kojih su možda njihovi liječnici odustali?

Pa znate kako, kao prvo smatram da se generalno nitko ne bi trebao igrati Boga i predviđati što će se dogoditi s pacijentom u budućnosti. Smatram da nitko ne zna kolika je nečija granica i do kuda netko može stići ako se bude dovoljno trudio i radio na sebi i svom problemu.

A najdraže mi je kada mi dođe klijent i kaže mi da su mu rekli da to nikad neće moći,a onda se na kraju ispostavi suprotno. Doktore ne bih stavio u taj kontekst odustajanja, ali uvelike mogu biti ključni faktor i doktori i svi ostali koji svoja predviđanja govore jasno i glasno, a samim tim mogu pacijentu sa psihološke strane postaviti granice u glavi i “ubiti” mu želju da radi na sebi i dalje. Ja energiju i snagu pronalazim u svojim rezultatima.

Kada samo jednom čovjeku promijeniš život na bolje smatraj da si uspio kao fizioterapeut (smijeh). Uvijek sam smatrao i smatram da postoji rješenje samo ga treba pronaći. A u slučajevima gdje ne postoji rješenje opet se trebate pobrinuti za sebe kako bi ostali na istoj razini na kojoj jeste i kako bi održali tijelo funkcionalnim, bar kako je bilo.

A inspiracija dolazi iz istraživanja svake dijagnoze odnosno svakog pacijenta i njegovog problema individualno, što znači, dva čovjeka mogu imati istu dijagnozu, ali im treba potpuno različita rehabilitacija, a upravo zbog toga kada istražuješ svaki problem pojedinačno, uvijek dobiješ inspiraciju za nešto novo.

U dosadašnjem radu, postoji li neki zdravstveni slučaj koji posebno pamtite?

Svatko tko me poznaje, zna da sam jako slab na djecu, zbog toga rezultati koje sam postigao s malcima se pamte cijeli život, jer nitko ti ni približno riječima ne može dočarati zahvalnost kao dijete koje to uradi samo jednim osmjehom. Bilo je različitih rezultata i s težim i s lakšim dijagnozama i svaki je poseban na svoj način. Ali mogu reći da kod mene najveću sreću izazovu rezultati gdje klijent nije mogao neku radnju izvesti godinama,pa taj prvi put kad napravi to nešto, u tom momentu je najveća emocija. Ali ako me pitate koji rezultat mi je najdraži, mogu vam reći da je to isto kao da me pitate odaberi prst na ruci koji ti je najdraži.

Je li pandemija, koja je zaustavila cijeli svijet, promijenila Vaš način poslovanja i ako jest, na koji način? 

Pandemija je prouzrokovala povećanje našega obima posla, pogotovo u neurološkom smislu. Postotak moždanih udara u odnosu na razdoblje prije pandemije, povećava se za oko 600% više. Moje mišljenje o pandemiji zadržao bih za sebe, ali je činjenica da se događaju jako čudne stvari gdje čak i djeca u uzrastu od 3 godine pa na dalje dobiju taj moždani udar.

A, naravno pandemija je generalno prouzrokovala kod ljudi mnoge probleme u koštano-mišićnom sustavu.

Ipak ljudi nisu imali dovoljnu količinu aktivnosti, s obzirom na globalno zatvaranje apsolutno svega.

Gdje se vidite za 10 godina? 

Logično, svatko od nas ima svoje snove i naravno svi mi želimo da se ti snovi ostvare. Ja sebe do kraja života vidim u ulozi fizioterapeuta. Naravno moja pozicija i mjesto na kojem ću biti za 10 godina uvelike ovise o mom trudu, radu i naravno životnim okolnostima. Bolje da vam ne govorim o svojim snovima, reći će te da sam lud. Ja kažem Bože zdravlja i sve ostalo će doći.

Izvor: manager.ba