Foto: Cvjetnica na Uzdolu
Sunčeve zrake već odavno su provirile iza Lisine i svojom punom sjajnošću obasipaju uzdolsku dolinu. U crkvenom dvorištu već se okupljaju vjernici noseći maslinove grančice. A djeca na ulazu u crkvu Sv. Ivana Krstitelja odmjeravaju čije su grančice najljepše.
Misli nas odvedoše u ono vrijeme kada je mnoštvo s palminim grančicama dočekalo Isusa i uzvikivalo: „Hosana, hosana…“ Burna vremena su prošla dvomilenijskom kršćanskom poviješću. Ili pak nisu prošla? Na vjetrometini na kojoj su se našči uzdoljani tijekom ratova u dvadesetom stoljeću pokazala su kako je sve ovo suzna dolina kroz koju moramo proći kako bismo utvrdili svoju opredjeljenost za Isusa, a ne za Barabu. No, u nekim vremenima često biramo baš tog Barabu, što iz neznanja, što iz zavisti ili oholosti, a slabosti tog izbora plaćamo dugoročno već ovdje na zemlji.
Vjernici ulaze u crkvu i sjedaju po svom ustaljenom rasporedu. Žene imaju svoju stranu, a muškarci svoju. Župni zbor se priprema za pjevanje, a dio muških čeka kako bi prema običaju ušli na znak zvona.
Misu predvodi župnik don Ivo Tomić okružen redovnim i skrušenim ministrantima. I kada bi netko pomislio kako na Uzdolu nema ljudi, stanje u crkvi govori sasvim drugačije. Crkva je puna i nema se više gdje sjesti. Nakon uvodne molitve župnik je blagoslovio grančice.
Vraćamo se mislima u vrijeme prije rata, kada je i ova nova crkva bila tijesna da bi primila sve vjenike župe Uzdol. I koliko god Uzdol bivao zapostavljan u svim državama prije rata, koliko god rat učinio svoje i politička sluđenost demokratskog procesa, ipak uzdolska župa se nije raselila i nikada je neće nestati. Ovo nisu tek puke riječi, jer imaju svoj temelj u djeci koja ministriraju, s roditeljima sjede u klupama i mladi koji pjevaju u zboru. Ovdje u crkvi, na Uzdolu, za istom misom su djeca od dvije godine i starci od devedeset ljeta. Stoga nije uzaludna poslovica koja kaže: „Teško kući u kojoj nejač ne zaplače i đeturum ne zakašlje.“ Ma kako izgledalo, ovoj kući i ovoj zajednici teškoće ne predstavljaju problem. Uzdol je pobjeđivao sva zla burnih vremena i stajao uvijek uzgor.
Don Ivo Tomić čita Muku s osobitim naglaskom na pojedine dijelove. Kada je Muka pročitana, stade u tišini nekoliko trenutaka pa reče: „Poslije ovoga nema se više što reći. Sve je sada ovdje izrečeno. Cijela naša povijest je sada pročitana. Mi smo ovdje na Uzdolu uvijek u nekom vremenu na nekoj vjetrometini. Gdje ćemo se svrstati? Na stranu Jude, Barabe ili Isusa? Kao vjernici, stat ćemo na Isusovu stranu. Nećemo biti svjetina koja slavi Isusa, a za tri dana ga pljuje i razapinje.“
Da, nećemo biti oni koji Isusu zabijaju čavle, nego ćemo biti oni koji zajedno s njim nose svoj životni križ i kada padnemo ponvono se ustajemo i strpljivo ga nosimo dalje. Uzdol je padao pod svojim križem, ali ga nikada nije prestao nositi strpljivo, iako ponekada hramljući, ali će i ta hromost biti izliječena, snaga će biti ojačana i neće biti te vjetrometine koja će poljuljati Uzdol.
Nakon mise po starom običaju ispred crkve se nastavlja razgovore s rodbinom i prijateljima. A koje su teme razgovora? Nije teško pogoditi. Razgovori se vode o zdravlju, djeci, poljoprivrednim poslovima i pitanjima za članove obitelji koji su razasuti po cijelom svijetu. Sve to završava pitanjem: „Tko od tvojih dolazi za Uskrs?“ Praktično to pitanje se ne mora ni postavljati jer će malo tko od Uzdoljana ma gdje bio neće doći za Uskrs na Uzdol. Ne dođu samo oni koji zaista imaju velike zapreke.
