Foto: Jurjevo – Jurjevdan

Vremena se mjenjaju, a s njima i ljudi. Mjenjaju se stilovi života i životne potrebe postaju drugačije. Nekada se na dernecima kao što je Jurjevdan trgovalo naveliko. Bio je to dan ne samo neophodne razmjene dobara, nego dan susreta i razgovora.  Na ovogodišnji Jurjevdan zavirili smo u pijace u Prozoru. Zelena tržnica je donijela dobrih proljetnih plodova i sadnica unatoč nezgodnom proljeću. Na tržnici pored magistrale situacija je drugačije. Tu se trguje svom ostalom robom. Iako su se i ovdje trgovci pobrinuli da ponuda bude bogata osjeti se nedostatak kupaca ponajviše zbog kišovitog i prohladnog vremena.

Ovako je nekada bilo za Jurjevdan

Zanimljivo je da su neke običaje vezane za kršćanske blagdane držali i muslimani, nekada i više od katolika. Tako katolici Jurjevdan (23. travnja) nisu obilježavali nekim posebnim običajima, a muslimani su ovaj dan proslavljali na poseban način. Već nekoliko dana prije Jurjeva sva ramska djeca, i katolička i muslimanska, počinjala su praviti trube od vrbove kore i svirati u njih. Trube su pravili posebno čobani. Taj jednostavni i jednokratni glazbeni instrument od vrbove kore ili jasike, s piskom od lijeske ili oraha, čuo se sa svih brežuljaka, stvarajući tako, na jedan neobičan način, ugođaj proljetnog buđenja prirode. Katolici su ih češće zvali ćurlik ilitruba. Kod muslimana je učestaliji naziv trubaljika, ali su taj termin koristili i katolici.Najčešće su čobani pravili trube. Dok bi čobani svrćali pisak, udarali komadom drveta po nožem obrubljenoj lijeskovoj ili orahovoj grančici, s koje bi skinuli koru i napravili pisak, koji bi stajao na suženom dijelu trube, pjevušili bi mu

pjesmicu:

Svrni se pisko,

reko ti je lisko.

Ako se ne svrneš,

osić ću ti glavu

na oravu panju.

Od orahove grane pravile su se pišće (pištaljke) u koje bi svirali najčešće čobani i djeca. Pišće su bile po svom načinu sviranja jedna vrsta preteče ćurliku i svirali. Dok bi se pišća svrćala, pjevala bi se pjesmica:

Skoči kora od drveta

kono mišić od jareta.

Pušći koro sok, sok,

Pomogo te dragi Bog!

Poseban je običaj bio u selima Kopčići i Duge, kojeg su držali samo muslimani. Uoči Jurjeva, i jednog i drugog (po starom i novom kalendaru), priređivali su svečane povorke zvane trubaljike u kojima je sudjelovalo 80 do 100 duša s trubama napravljenim od kore. “Uoči malog i velikog Jurjevdana sastane se po akšamu veći broj muslimana na jedno mjesto. Svaki nosi u ruci uoči malog Jurjevdana trubaljku, oguljenu od vrbovine, koju je prije dan-dva napravio, a uoči velikog Jurjevdana od ljeskovine. To se društvo sastoji većim dijelom od mlađarije, a često se tu nađe i bradatih ljudi. Iz svake kuće treba da bude u tom društvu, ako ne više, a ono barem po jedan član. Između sebe proberu jednoga koji će komandirati, biti vođa cijelom društvu. U vođe treba biti najveća trubaljka. S onog mjesta na kojem su se sastali, krene vođa naprijed, a za njim ostala družina: ponekad idu jedan za drugim, a ponekad bez nekoga reda. Vođa najprije zatrubi na svoju dugačku trubaljku, a onda i ostala družina – sve u jedan glas. Začudno je slušati tu “glazbu”. Huka njihovih trubaljki razliježe se po čitavoj okolici dotičnog mjesta. Za njim ide opet jedna skupina sitne djece, koja svojim tankim glasom potcikuje. Tom se prigodom ne izvode neke pjesme, samo se mogu čuti razni tonovi njihovih trubaljki i djetinji glas. Slušajući izdaleka, reklo bi se da je to prava glazba, jer su kod nekih trubaljke duge i široke, a one daju dubok glas, a kod nekih su uske i tanke, koje daju visok glas. Vođa uvijek ide na čelu društva. Valja im doći u svako dvorište kuće i po nekoliko se časaka zabaviti trubeći. Čim dođu pred koju kuću, iziđu gazda kuće i ostala čeljad pa ih promatraju. Kada završe “posao” u jednoj kući i malo se zabave, trubeći u njenom dvorištu, polaze u drugu, treću kuću sve dok ne obiđu cijelo selo. Ako se misli na kakvu babu u selu da je čarababa (sihirbazica – žena koja čara), onda društvo treba prvo posjetiti njezinu kuću i pred njom trubiti. Ako takve žene nema, onda idu redom od kuće do kuće.

Kad su prohodali cijelim selom i pred svaku kuću došli i malo zatrubili, onda se vrate opet onako svečano na ono mjesto odakle su pošli. Tu se oko vođe okupi cijelo društvo u okrug, držeći svoje trubaljke spremne za tučnjavu. Vođa prvi zamahne svojom trubaljkom, koja se rastavi na mnogo komada i gotovo svaki komadić zakači nekoga od družine. Čim vođa to učini, učine i ostali. Tada nastane velika tučnjava. Rekao bi čovjek, gledajući izdaleka, da su se sastale dvije neprijateljske vojske. Nastane huka trubaljki koje udaraju po glavama pojedinaca, praćena velikim smijehom. Tučnjava neće prestati sve dotle dok ne polome trubaljke, udarajući njima jedan drugog po glavi i po ostalim dijelovima tijela. Kada su polomili svoje trubaljke, vraćaju se svojim kućama zadovoljni.

Narod vjeruje da će, kad se provede taj običaj uoči oba Jurjeva, na način ovdje opisan, tim činom pokvariti posao svim babama za koje se misli da čaraju, da sihirčine. Nijedan se sudionik ove igre kroz cijelu godinu, do idućeg Jurjevdana, ne boji čarobnjačica jer je uvjeren da one njemu, njegovim ukućanima, kući i njegovoj stoci ne mogu naškoditi.

Uoči Jurjeva jeo bi se bijeli luk i mazali su se lukom da bi se zaštitili od vještica. Na Dugama je bio običaj da se nečim gvozdenim zatvore vrata uz uobičajenu drvenu ključanicu kako ne bi ušle vještice. Pričalo se u Prozoru kako su sihirbačice(vračare, gatare) u noći uoči Jurjeva jahale na vratilu.”

Kod muslimana je postojao običaj da onaj član obitelji, najčešće momak, koji je na badnju večer prvi zalogaj ostavio ispod nastrešice kuće ili pojate, u noći uoči Jurjeva izvadio bi taj zalogaj i otišao naguvno gdje se vrše žito, te bi zalogaj stavi na stožinu. Stao bi uz stožinu i čekao s vilama u ruci kad će doći čarobnice jašući na stapovima (posuda u kojoj se mete mlijeko). One se uvijek sastaju naguvnu i tu vijećaju kome će napakostiti. Čim se pomole na svom drvenom konju, odmah idu k stožini jer već unaprijed znaju što na njoj stoji. Otimaju se za onaj zalogaj osušena jela i, ako bi ga ugrabili, onda im je posve lako umoriti čuvara jer je on sam po sebi klonuo.

Na sam Jurjevdan ustajali su rano u muslimanskim selima, prije zore, pa se odmah počinjali veseliti: kupali su se i ljuljali na ljuljačkama od drenovine i šibali drenovim šipkama. Kao i na Božić, tako se i na Jurjevo u muslimanskim selima pravio čurek. Muslimanske su djevojke na Jurjevo palile barut i gledale na koju će stranu vjetar nositi dim jer je to bio znak da će se na tu stranu udati.

U Doljanima u muslimanskim zaseocima nekada su držani sastanci na Jurjevdan. Na Orašcu su pričali kako su nekada uoči Jurjeva čobani i stopanice palili mašale (baklje)i s njima prolazili kroz selo. U Varvari je nekada davno bio običaj da se mašale nosaju oko stoke da bi bolje napredovala.

Kod katolika u preporukama večernje i jutarnje molitve molila se i zaštita svetoga Jure: Jedan Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu svetom Juri i Iliji, svetoj Kati, našim zaštiteljima i braniteljima, da nas zaštite i ubrane od ova tri biča strašna: od kuge, glada i rata; od munje, grada i zla vrimena. Od svakoga zla i grija, oslobodi nas, Gospodine Bože!

Postojala je krilatica iz narodnih pjesama, ušla u narod kao tradicionalni izričaj u pričanju:Jurjevdanak, hajdučki sastanak. Hajduci bi početkom zime raspustili hajdučku družinu jer im zimski uvjeti ne bi omogućavali hajdučki način života u okrutnoj i surovoj planini. Znalo se da hajduci idu svojim jatacima. Na Jurjevdan hajduci se okupljaju na zakazanom i samo njima poznatom mjestu i to je bio dan “otvaranja hajdučke sezone”.

Na Jurjevo bi sva priroda oživjela. Bezbroj različitih ptičjih pjevanja i čavrljanja ispunilo bi atmosferu. Kukavica bi posebno bila zapažena u prirodi po svom karakterističnom kukanju. Zato bi se pjevalo:

Kukavica goru razgovara,

Od Jurjeva do Petrova dana.

Na Jurjevo je bio dernek u Prozoru. To je bio prvi proljetni dernek kada se kupovao i prodavao ajvan(stoka). Onaj tko nije imao piće za izimiti volove ili konje, a planirao je orati svojim volovima ili upariti sa susjedima, kupovao bi na Jurjevo. Tada bi se kupovala i prodavala proljetna sjemena i motike, plugovi i drugi alati za proljetnu sjetvu.

Izvor: „Ramske starine“, fra Mato Topić