Foto: Uzdoljani hodočastili na grob Sluge Božjeg Petra Barbarića u Travniku

Župljani župe Uzdol u četvrtak, 31. listopada 2019. godine hodočastili su u Travnik na grob Sluge Božjeg Petra Barbarića. 

Hodočašće u Travnik dogovoreno je prigodnom nedavnog posjeta predstavnika KŠC-a “Petar Barbarić” Travnik. Odluka je pala da se hodočasti na grob Petra Barbarića i posjeti KŠC 31. listopada 2019.

Krenulo se u ranim jutarnjim satima ispred župen crkve na Uzdolu. Prva postaja na hodočašću bila je župa Svetog Ilije Proroka Kandija, Bugojno, gdje je župnikovao u poslijeratno vrijeme sadašnji uzdolski župnik don Ivan Tomić.

Tijekom posjeta Travniku Uzdoljani su posjetili KŠC čiji je rektor don Željko Marić iz ove župe.

Nakon toga molila se krunica iza koje je slijedila misa u crkvi KŠC-a koju je predvodio don Jakov Kajinić, duhovnik u ovoj ustanovi, uz sumisništvo župnika don Ivana Tomića i rektora Željka Marića.

Svakako treba istaknuti da se dosta mladića iz Rame obrazovalo u ovom Katoličkom školskom centru. Trenutno se tu obrazuje nekoliko mladića iz župe Uzdol.

Poslije objedovanja Uzdoljani su se uputili u Rankoviće kako bi posjetili svog nekadašnjeg župnika don Miljenka Džalotu. Ugodan susret s bivšim župnikom zaključio je ovo hodočašće na kojem se našlo 56 vjernika.

Pripremila: Marija Stojanović

TKO JE PETAR BARBARIĆ
(1874.–1897.)

Život Petra Barbarića koji je trajao svega 23 godine možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Djetinjstvo u Šiljevištima-Klobuk

Petar se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk u Hercegovini. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, rođena Tolj. Još se i danas u Šiljevištima čuva Petrova rodna kuća, koja je nedavno obnovljena i pretvorena u kapelicu. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka, a posljednjih godina na veliko se sadi i uzgaja smilje. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no unatoč tome imali su brojne obitelji. Petrovi su roditelji imali su devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, zajednička večernja obiteljska molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi. Petrovi roditelji bili su pismeni što je bila rijetkost za ono doba. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi Petrovi uči­telji. Sve vjerske vrijednosti usadili su  svojoj djeci duboko u dušu pa je najstariji sin Marko postao franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim duž­nostima ono najvažnije. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U pro­lje­ću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament po­tvrde.  U vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za zna­njem. Od malena je bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu gdje je čuvao domaće blago, uz kruh u torbici nosio je i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. U jednostavnosti srca  on to i priznaje i veli da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi.

Osnovna škola u Veljacima

U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Ve­lja­cima osnovna škola, prva u onome kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Pe­tar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav ži­vot zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskoga života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu.  Za­hvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine završiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom.

Zaposlen u trgovini

Završivši osnovnu školu Petar je imao želju za daljnjim školovanjem. Roditelji su ga međutim dali u trgovinu u obližnje mjesto Vitinu, čiji je vlasnik bila dobra kršćanska obitelj Babića koja se s njima veoma dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu sa službom trgovca, ali kad druge nije bilo prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost se uskoro pobrinula da svoga odabranika dovede na pravo mjesto.

Pitomac Travničkoga sjemeništa i gimnazije

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. Ponudu je objeručke prihvatio a roditelji su se s time složili. Sam je napisao mol­bu upravi Sjemeništa, prikupio potrebne dokumente te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život ta­dašnjega đaka sjemeništarca, vrijeme je do­bro koristio, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio po­slušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći. Postao je pravo svjetlo travničko­ga sjemeništa. Bio je zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao.

Vođen apostolskim žarom za spasenje i posvećenje duša.

Već od prvog ra­zre­da postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije. Zagrijan za pobožnost prema Gospi revno je širio moljenje svete krunice koju i sam svakodnevno molio. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj pobožnosti prema njemu. Oduševljavao se za misijske, ekumenske, crkvene i domovin­ske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. Čuvena je njegova rečenica: “Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.”

U višim razredima gimnazije pomalo mu je dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. Odgojitelji su mu međutim savjetovali da s izvršenjem odluke pričeka dok ne završi maturu. Međutim, pred kraj školovanja teško se razbolio od smrtonosne tuberkuloze pluća. U bolesti je pokazivao divan primjer predanja u volju Božju i svetačkog podnošenja trpljenja. Dva dana prije smrti uz posebno dopuštenje položio je redovničke zavjete te je umro kao član Družbe Isusove. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Mar­ku. Evo opisa Petrove smrti:

Na veliki četvrtak 1897., bio je to 15. dan travnja mjeseca – u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt p. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjeme­ništarca, Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje je za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.

U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje je to izrazio njegov odgojitelj pater Antun Puntigam, pisac njegove prve biografije: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.«

Ova slutnja p. Puntigama počela se ostvarivati  1935. godine kada je Petrovo tijelo preneseno s groblja Bojne u travničku sjemenišnu crkvu. Tada je počelo veliko štovanje našega Petra. Mnogi su mu se utjecali u molitve i bili uslišani. Do kraja 1945. g. registrirano je preko 1.600  primljenih uslišanja. Službeni proces za Petrovu beatifikaciju  započeo je u Sarajevu 1938. g.  i potom se nastavio u Rimu. Službeno je završen 2015. g. Tada je Papa Franjo odobrio objavu dekreta da je Petar posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju.  Još se čeka samo dekret o priznanju čuda po Petrova zagovoru i potom je  put za beatifikaciju otvoren.

Časni sluga Božji Petar Barbarić bio je suvremenik sv. Male Terezije. Rođeni s godinu dana razlike oboje su u svojoj petnaestoj godini ušli u stalež Bogu posvećenog života, od iste su bolesti bolovali i iste godine, 1897., su umrli i ušli u vječni život.

Grob sluge Božjega Petra Barbarića nalazi se u kripti sjemenišne crkve u Travniku. Biografija mu je prevedena na nekoliko europskih jezika. Brojna uslišanja i milosti dogodila su se po njegovu zagovoru.