FOTO/VIDEO: Deževice, Bosanski Lourdes

Donosimo reportažu objavljenu u Katoličkom tjedniku o mjestu Deževice, općina Kreševo. 

Ima nešto u našem narodu što je teško dokučiti i još teže opisati. Dobar kao kruh, uporan kao mazga, pobožan kao sam papa… Ostao i opstao stoljećima pred satiranjima silnih sultana, kraljeva, diktatora… U čemu je tajna? Da dođete jednom u Deževice „Mladom nedjeljom“ sve bi vam bilo jasno…

Mlada nedjelja srpnja 2020. godine i već od Fojnice susreću se hodočasnici koji pješače. Što se približavate Deževicama sve je više mladih, starijih, obitelji s djecom, biciklista… I svi djeluju tako vedri kao da ih ne iscrpljuje pješačenje.  Gdje oni to hodočaste? U Deževice, Svetom Jakovu Markijskom.

Iako je doba godine u kojem se osjećaju samo vreline, ipak prolazeći uskom cestom od Fojnice prema Deževicama kroz Dusinu, osjećate neku svježinu. Šumsko zelenilo koje skriva put u uskoj kotlini daje neku osobitu skrovitost, sjedinjenost čovjeka s prirodom. Promatrajući okolicu možemo samo zamišljati kako li je tek ovdje idilično u zimsko doba.

Sustižemo oca i dvije kćeri koje s ponosom ističu da redovno hodočaste na Mladu nedjelju i pređu i desetak kilometara kako bi stigli Svetom Jakovu Markijskom. Uz svog oca tako ponosito hode pokazujući pravi odnos spram oca i njegove  očinske ljubavi i odgoja.

Nadomak Deževica sustigosmo zanimljivu skupinu hodočasnika. U ugodnom razgovoru saznajemo da redovno hode iz Fojnice i Kreševa ovdje u Deževice na Mladu nedjelju. To je skupina koja hodočasti za Malu Gospu sve do Šćita u Rami. Ova spoznaja probudi sjećanja na tu povijesnu vezu Rame i Fojnice. Na vezu koju nisu mogle prekinuti ni visoke planine Bitovinja i Zec planina, niti povijesne bure i oluje zatrti. Oni su svjedočenje  kršćanske, ljudske i nacionalne povezanosti.

Deževice

Da bi čitatelju barem malo približili samu župu i mjesto Deževice donosimo nekoliko informacija koje su zapisane na župnoj web stranici  www. http://zupa-dezevice.com/

Deževičanin  Milo Jukić u svojoj knjizi Deževice, Pregled povijesnih zbiravnja, toponomastika, sastav i podrijetlo stanovništva detaljno opsuje župu i kraj kroz povijest sa svim njenim osobitostima.

 

Povjesničari navode da se početkom 15. stoljeća u Deževicama nalazila crkva ili samostan posvećen svetoj Jeleni, a Deževičani čuvaju predaju da se spomenuti crkveni objekt nalazio u Zimči, na izlazu iz sela prema Radavi, Šljemenu i Kravajčinama.

Povjesničari nisu došli ni do konačnog zaključka je li u 15. stoljeću u Deževicama postojao franjevački samostan ili rezidencija, ali je posve sigurno da su pučanstvo u to doba pastorizirali franjevci. Naime, u dokumentima je 17.12.1435. godine zabilježeno kako general franjevačkog reda, Vilim de Casalis, oduzima neke povlastice koje je dotad uživao gvardijanat Fojnice i Deževica, Ivanu, gvardijanu Fojnice i Deževica

Na karti sjedišta samostana bosanske vikarije za razdoblje između 1340. i 1517. godine, koju je sastavio dr. Dominik Mandić, a koju je izdao franjevački provincijalat provincije Bosna Srebrena, nalaze se i Deževice.

Nakon osmanske okupacije Bosne pastoralni rad nastavljen je i nakon propasti župe, u sklopu župe Kreševo, a katolici su opstali cijelo vrijeme, što pokazuju biskupski popisi stanovništva. Kakvo je stanje kroz to vrijeme bilo sa sakralnim objektima, teško je doznati. No, nekakvi objekti su morali postojati, o čemu svjedoči narodna predaja, a na to ukazuje i bilješka fra Marijana Bogdanovića u ljetopisu kreševskog samostana, gdje se, u opisu “stanja kreševske samostanske obitelji”, navodi kako je “o.

Marijan Bogdanović, sadašnji kustos”, jedne godine “držao u selu Deževice tamošnjim kršćanima mise kroz čitavu božićnu osminu”. S obzirom na vremenske uvjete kakvi vladaju za Božić, mora biti da je u Deževicama i u to doba, dakle na početku 19. stoljeća, morala postojati neka crkvica.

Crkvena župa obnovljena je tek prestankom osmanlijske vlasti iz Bosne, te dolaskom Austro-ugarske, nakon koje je u Bosni uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Odlukom tadašnjeg sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, župa je obnovljena 22. kolovoza 1899. godine. Za zaštitnicu župe odabrana je Gospa Snježna, dok su pomoćni patroni sveti Jakov Markijski i sveti Anto Padovanski. Još prije, oko 1887. godine napravljeni su župni stan i kapelica od kamena tri metra visokog zida.

Deževičkoj župi, osim samog sjedišta, pripada selo Dusina, sa zaseocima Bilići i Kruškova Bašča, te Crnićki Kamenik s Podgorom. Župa se, dakle, prostire u dijelovima općina Kreševo (Deževice, Crnićki Kamenik) i Fojnica (Dusina, Bilići, Podgora, Kruškova Bašča).

Deževice su u posljednjem stoljeću bile jedno od najvećih sela na području kreševske općine. Tako je u Deževicama u prvom poslijeratnom popisu, 1948. godine, registrirano 315 stanovnika, dok je, primjerice, sjedište općine, samo Kreševo, imalo 760 stanovnika, dakle bilo je tek dvostruko veće. Godine 1953. u Deževicama živi 309 stanovnika, a više ih je te godine samo u Kreševu, koje je sjedište općine, te u Bjelovićima (346), Crnićima (532) i Mratinićima (414), kojima su pribrojeni i stanovnici mnogobrojnih okolnih zaselaka.

Osam godina kasnije, 1961. godine, u Deževicama već živi više stanovnika nego u Bjelovićima (406 naspram 356), a Deževice imaju gotovo najveći indeks porasta broja stanovnika. U sljedećem popisu, 1971. godine, u Deževicama živi 437 stanovnika, dakle je porast još uvijek prisutan, no već 1981. godine bilježi se osjetan pad: registrirano je tek 325 stanovnika, a 1991. godine broj stanovnika spada na 246.

Pedesetih godina sagrađena je zgrada za četverogodišnju osnovnu školu, koja je radila sve do izbijanja posljednjeg rata, a, nakon što je uslijedio povratak, škola ipak nije aktivirana, iako je obnovljena sredstvima humanitarnih organizacija, pa djeca nastavu pohađaju u Gojevićima. Nakon rata uz zgradu škole izgrađena je ambulanta koja radi povremeno, dok sekundarne zdravstvene usluge pruža Dom zdravlja u Kreševu.

Danas su Deževice jedno malo selo u kojem, nakon što je kroz njega protutnjao rat, živi nešto manje od stotinu žitelja, i to uglavnom starijih osoba.

Mlada nedjelja

Vrijeme mlade nedjelje dio je lunarnog računanja vremena. Mjesečev ciklus u koji pripadaju  mladi dani jedan je od četiri mijene mjesečevoga ciklusa ili lunacije i traje približno sedam dana.

Mlada nedjelja je prva nedjelja nakon mladog mjeseca. Prva asocijacija katolika na balkanu i katolika na istoku na mladu nedjelju jest blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Crkva je prihvatila pučku predodžbu lunarnog vremena iz nekog starijeg oblika pretkršćanskog vjerskog sustava iz kojega je mlada nedjelja prešla u Mladu Nedjelju i dodala kršćanskim pobožnim praksama novo značenje u zadržavanju svetog, obrednog vremena vezanog uz mjesečevu mijenu.

 

Pobožnost mladih nedjelja u Apostolski vikarijat (obuhvaćao je Bosnu i Hercegovinu), uveo je biskup fra Grgo Ilijić 1798. godine. Inicijativu za tu pobožnost dalo je starješinstvo provincije Bosne Srebrene. Svoju molbu starješinstvo je motiviralo da se time što više proširi pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, te: „…za iskorijeniti zloću i opačine iz sarca karšćanski koliko za umložit dobra dilla, i bogoljubstvo u istim…“

Pobožnost je dozvoljena 8. svibnja 1798. godine, kada ju je potvrdila Kongregacija za Raširenje Vjere. Sam naziv Mlada nedjelja ima svoje korijene u predslavenskim i slavenskim tradicijama. Te tradicije u Bosni i Hercegovini preživjele su u sve tri religije. Muslimani se kod svojih svetkovina služe mjesečevim kalendarom, pravoslavci posebnu važnost pridaju prvoj nedjelji nakon mjesečeve mijene dok su duhovni pastiri, franjevci ovoj nedjelji dali bitno kršćansko-katoličko obilježje. Crkva to čini uvijek i kod svih naroda, narodnim običajima, vjerovanjima i tradicijama daje vjersko značenje i oni postaju dio pobožnosti.

 

Pobožnost na Mladu nedjelju  Svetom Jakovu Markijskom

Kada dođete u Deževice osjetite smiraj. Okruženje se sjedinjuje s vama. Osjećaju zajedništva prirode i čovjeka ne možete pobjeći.  Ovo tipično bosansko naselje s crkvom kao mjestom polazišta i odredišta poručuje da je vjera ove ljude sačuvala kroz stoljeća. Pored obnovljene crkve koja je posvećena Gospi Snježnoj izgrađen je Hodočasnički Dom, mjesto gdje hodočasnici nakon molitve bilo u crkvi bilo kod Vode Jakova Markijskog mogu naći okrjepu i osvježenje.

Dok stojite u crkvenom dvorištu ne možete ne zamijetiti ljude koji pristižu sa svih strana. Neki hode pješice, neki biciklima, neki motorima, neki automobilima. I svi idu u istom smjeru, idu prema pećini u kojoj je nekada živio Sveti Jakov Markijski.

Jakov Markijski je rođen 1393. godine kao osamnaesto dijete u obitelji Monteprandone. Studirao je pravo u Peruggi te je postao državni činovnik, ali osjetivši redovnički poziv postaje franjevac. Živio je isposničkim životom, nije jeo meso, vrlo malo spavao i mnogo se trapio. Nadaleko je bio poznat kao izvrstan propovjednik, ali je bio i veliki graditelj, posebno bolnica i sirotišta.

Zbog njegovih nadaleko poznatih vrlina general franjevačkog reda 1432. godine imenovao ga je vizitatorom bosanskih franjevaca. Fra Jakov je za mjesto rezidiranja izabrao Deževice, ali uskoro zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II. napušta Bosnu. Ipak se po nalogu pape Eugena IV. Jakov ponovno vraća u Bosnu 1435. godine i biva izabran za poglavara bosanske vikarije. Kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen IV. daje fra Jakovu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske franjevce.

Prema predaji Jakov Markijski živio je u pećini do koje upravo svake Mlade nedjelje hodočaste stotine i tisuće vjernika.

Kako je počelo s pobožnošću Mladih nedjelja

U narodu je živjela jaka predaja o Svetom Jakovu Markijskom kojega su još za života smatrali svetim. Za vrijeme boravka u Deževicama živio je skromno u pećini nedaleko od središta mjesta. Podnožje špilje pokriveno je vodom za koju vjernici drže da je čudotvorna i da liječi od različitih bolesti.

Nekadašnji župnik vlč. Danijel Jakovljević je neposredno pred rat sa župljanima okradio i uredio prostor pećine kako bi se sačuvala od različitih devastacija i utjecaja vremenskih promjena. Potaknuo je vjernike da se okupljaju na ovom mjestu upravo na Mladu nedjelju. I tako je počelo.

Za vrijeme župnikovanja vlč. Slaviše Stavnjaka prostor oko pećina je dodatno uređen kako bi što veći broj vjernika mogao sudjelovati na misnim slavljima, a u isto vrijeme izgrađen je i Hodočasnički dom.

Pohod do Pećine Jakova Markijskog zato što je Mlada nedjelja

Vjerujemo da smo uspjeli barem malo približiti ono što nas je na poseban način potaklo da pohodimo Deževice na Mladu nedjelju.

Dok promatrate te ljude kako s osobitim poštovanjem pristupaju ovom svetom prostoru prije i poslije mise, kako se mole pred raspelom na ulazu u pećinu, ne možete se ne zapitati koliko je jaka vjera ovih ljudi. Morali smo neke od njih priupitati što ih dovodi ovdje.

Mlada obitelj koja silom prilika živi u Njemačkoj  svake godine tijekom svog godišnjeg odmora obvezno dolazi u Deževice. Majka ove obitelji je iz Kreševa, a otac iz Fojnice i svoju djecu već od malih nogu uče ovom hodočašću kao što su njih njihovi roditelji učili.

Mnogi vjernici ulaze u pećinu u kojoj je živio Jakov Markijski te nakon molitve zahvaćaju vodu u pećini. Vjeruju da ima čudotvorne moći. Zanimljivo je da ta voda nema izvora, a uvijek ima istu razinu ma koliko je zahvatili.

Mnogi nam jednostavno rekoše da je dovoljno reći samo Mlada nedjelja i jedina asocijacija je Deževice i pohod Jakovu Markijskom.

Zanimljivo je bilo zamijetiti veliki broj obitelji s malom djecom, ali i baka i djedova sa svojim unucima. Pitali smo djeda Slavka Močinjaka što njega dovodi ovdje. Reče skromno: „Rođen sam ovdje ali me život odnio u Zagreb. Ovdje provodim po cijelo ljeto kad god mogu. Kao dijete dolazio sam s roditeljima Svetom Jakovu.Moja djeca dolaze, a evo i moje unuke su ovdje. Nezamislivo je da prođe ljeto a da nisam bio u Deževicama i to na Mladu nedjelju.“

U vrijeme našeg boravka misno slavlje predvodio je don Branko Jurić, svećenik iz župe Prozor čiji su roditelji iz župe Uzdol. Branko se nalazi na poslijediplomskom studiju u Rimu. Uz njega je kao sumisnik bio don Jozo Majić, župnik u Deževicama. Don Jozo ulaže dodatne napore i potiče ove ljude na zajedništvo i molitvu.

Povijest i zajedništvo

O povijesti župe već smo nešto rekli. No, ima još nešto. Odmah pored vode koja teče ispod pećine ugledasmo natpis „Kraljev put“. Upitasmo jednog od hodočasnika koji dolazi iz Kiseljaka i reče da je još uvijek živa predaja o „Kraljevom guvnu“ iznad samih Deževica. Uputismo se tim putom do uzvišenja odakle puca pogled na Deževice, na planinske visove sve do Zec planine. Ovo mjesto ima neku posebnu čar. Nije čudo da ga je jedan od bosanskih kraljeva izabrao za sebe, a u nekim izvorima spominje se kralj Ostoja. Ono je kao neka posebna zaštita cijelog kraja.

Ovi krajevi su nekada živjeli isključivo od bavljenja stočarstvom, sječom šume i rudarstvom. Od ruda valo se olovo, srebro, željezo, zlato i bakar.  Nekada su se ovdje vadile rude koje su stizale sve do Rima. Danas toga više nema. Ostala je samo uspomena na rudarska okna.

U Deževicama je bilo nekada i trgovišete, bile su posebne veze s Dubrovnikom…

Ono što je osobito za ove ljude jest neka dobrota, opuštenost i zajedništvo.

Na povratku s „Kraljeva guvna“ prolazeći kroz samo mjesto vidite okupljene obitelji, rođake i prijatelje koji su ovdje stigli iz Kreševa, Fojnice, Kiseljaka, Busovače… Srdačnost na svakom koraku. Nemoguće je bilo proći pored neke kuće, a da vas domaćin ne poziva na rakiju i užinu.  U svoj svojoj veličini pokazala se ona dobrota, domaćinski  duh bosanskog čovjeka protkan vjerom i osjećajem za svakog čovjeka i njegovo okruženje.

 

Posebnu pozornost privukoše djeca koja s roditeljima stižu kod svojih baka i djedova. Njihovi roditelji ih potiču da i oni svoje korijenje posade ovdje pa makar vikednom, za vrijeme različitih odmora, raspusta i blagdana. O ukorijenjenosti na ovaj rajsko-nestvarni prostor svjedoči njihova radost i neko simpatično poziranje za fotografiju.

Stižemo i do Hodčasničkog doma. Tu je već jedna veća skupina hodočasnika i velikih podupratelja ove župe. Župnik don Jozo je za goste pripremio objed. I to ne bi bila Bosna kada ne bi bilo pjesme i izvrsnog raspoloženja.

Vjerujemo da smo barem malo približili Deževice, mjestu u općini Kreševo, mjesto u kojem je živio Sveti Jakov Markijski, mjesto u kojem su boravili bosanski kraljevi, mjestu u kojem stoluje vjera, mjesto koje povijesna oluja nije mogla otpuhati, mjesto koje će nadživjeti samo sebe.

Zato, odvojite vrijeme, pohodite Deževice na Mladu nedjelju i doživite osobitu vjeru, susretljivost, domaćinski duh i zajedništvo s ovim ljudima.