FOTO/VIDEO: Kostajnica u konjičkom Klisu, mjesto koje živi uz obnovljenu crkvu

Neretva je nestala u vlastitoj vodi koju su ljudi pretvorili u hidroakumulaciju Jablaničko jezero.  Dok se prelazi željeznim jednosmjernim mostom u Ostrošcu na putu prema Neretvici može se samo zamisliti kako bi sada izgledao život uz Neretvu. To ostavljamo iza sebe, jer nas put  vodi u Kostajnicu.

Vozeći se regionalnom R 418 b Konjic-Prozor od Ostrošca prema Kostajnici vrlo bzo se ugledaše spaljeni i zarasli ostaci kuća. Ipak, u svemu tome uvijek u oči upadaju krovovi kuća što je jasan pokazatelj da ovdje ipak ljudi ima ili barem ponekada dolaze.

Kostajnica, mjesto u općini Konjic, filijala župe Obre, stoji  ispod Bokševice na obali Jablaničkog jezera

Župa Presvetog Srca Isusova Obri prenesena je župa Ostrožac, jer je gradnjom HE Jablanica 1953. godine potopljena. Pripada Ramskom dekanatu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Inače, župa je osnovana u Ostrošcu 1919. godine, a samo naselje formirano je još 1891. oko uskotračne pruge. Župna crkva u Obrima sagrađena je 1955. godine

Jablaničko jezero je prekinulo komunikaciju župljana pa su vjernici u Kostajnici i okolnih sela izgradili područnu crkvu koja je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije 1962. godine.   Tijekom rata crkva je devastirana i potpuno opljačkana, dok je u Obrima uništena. Crkva u Kostajnici je obnovljena  u vrijeme župnika don Ante Ledića uz potporu talijanskog Caritasa, Vlade Republike Hrvatske i vjernog puta Kostajnice. Obnovljenu crkvu je blagoslovio msgr. dr. Pero Sudar 10.10.1999. godine.

U Kostajnici je prije rata živjelo više od 500 stanovnika koji su živjeli od poljoprivrede i rada u mnogim terenskim građevinskim poduzećima, u rudniku u Parsovićima i u tvornici zakovica u Buturović Polju.  Velika većina katolika s ovih područja je protjerana tijekom rata te su se našli skoro u svim dijelovima svijeta. Iako daleko od svog doma ipak ne zaboravljaju svoje korijene.

Pri dolasku u Kostajnicu domaćinski s osmjehom na licu čeka don Jozo Majić, župnik u Obrima i Solakovoj Kuli

Naravno, tu su i njegovi župljani Marko i Branko Šagolj te Josip Buzuk. Nakon kratkog razgovora krenusmo u obilazak Kostajnice, a župnik Jozo domaćinstvo prepusti svojim župljanima.

Krenusmo prema podnožju Bokševice koja je kroz cijelu povjest ovog kraja bila neka vrsta zaštite. U vrijeme turske okupacije u njoj su zaštitu tražili progonjeni kršćani, a isto tako pružila je zaštitu i kod progona Hrvata katolika ovog kraja u zadnjem ratu.

Penjemo se prema jednom neobičnom mjestu prokresanom putom koji urediše ovdašnji lovci i Hrvati i Bošnjaci. Put vodi uz čisti planinski potok s lijepom vodopadima. Polako stižemo do pećine u kojoj se za vrijeme turske okupacije skupljao vjerni puk na misu a fratri su stizali iz Kreševa i Fojnice.

Pećina je zaista velika i zanimljiva. Sam lokalitet je naziva Potočilo, a potok Piješćak. U vrijeme jakih kiša pećina postaje izvor velike vode te je ne moguće ući u nju. Priroda ju je lijepo ukrasila. Jedan oblik čini se kao šaka pa mještani to pripisuju Božjem djelu  i da ta ruka bdije nad ovim mjesto i narodom. Josip Buzuk Joči je izradio Gospin kip te ga postavio u ovoj pećini kao znak zahvale.

Odatle nastavljamo put dalje prema uzvisini odakle se vidi cijela Kostajnica

Dok tako hodimo Marko i Branko kao izvrsni poznavatelji ovih prostora pričaju u svim osobitostima ovog kraja; o tome kako se nekada živjelo, koja divljač boravi na ovim prostorima, ljubavi spram svom rodnom kraju, lovu s prijateljim… I tako dok hodimo najednom se ispred nas ukaza izvor. Marko se primače i napi se hladne vode kako bi pokazao da je voda izvrsna za piće.

Dolazimo na uzvisinu odakle se vidi cijeli kraj. Dole ispod nas vidi se Kostajnica prošarana crvenim krovovima obnovljenih kuća, a pored njih vire zidovi spaljenih koje čekaju neka nova vremena i svoju nekadašnju „čeljad“ da ih obnovi.

U Kostajnici su živjele i  žive obitelji prezimena: Andrić, Anđelić, Banović, Barun, Buzuk, Božić, Cipetić, Čakarić, Čerkez, Drljo, Đaković, Ilić, Ivančić, Ivanković, Jukić, Jurić, Kaleb, Kolovrat, Livaja. Lukić, Majić (župnik don Jozo Majić) Mlikota, Petrović, Radić, Rako, Stanić, Stojanović, Šagolj, Topić, Trboglav, Verkić, Vidović, Zebić, Zekić i Zovko.

Uz lagani hod i razgovor saznajemo dosta zanimljvih detalja o ovoj trojici zanimljivih ljudi. Marko Šagolj radi u EP u Mostaru, ali svako svoje slobodno vrijeme provodi u Kostajnici. Strastveni je zaljubljenik u prirodu. Njegov brat Branko stalno s majkom živi u Kostajnici. Bavi se poljoprivredom, ima trideseta košnica pčela i uvijek radi nešto oko svoje kuće. Otkrio je  svoj talent rada s kamenom.

Josip Buzuk s obitelji živi u Stocu, ali dolaskom u mirovinu većinu vremena provodi u Kostajnici. Kuća mu je neuvjetna, ali je dobio obećanje iz općine Konjic da će pomoći oko infrastrukture, odnosno priključka vode i struje. Njemu ne smeta da bude po nekoliko dana u kući bez struje i vode. Uz njega je uvijek njegov vjerni prijatelj ruski pas.

Polako se spustismo do crkve koja je ovih dana obnovljena

O obnovi crkve župnik don Jozo Majiće kaže: „Iako je crkva bila 1999. godine obnavljana, to nije bilo adekvatno i dovoljno. Zato smo ovih dana izvršili obnovu unutrašnjosti i vanjske zidove te dijelove krova koji su prokišnjavali i zvonik u potpunosti. Zahvaljujem se vjernicima koji su pomogli koliko su mogli, općini Konjica, Prozor-Rama, HNŽ-e, Udruzi Konjičko-Klišanskih Hrvata iz Beča.“

Don Jozo je župnik u dvije župe; Obri i Solakova Kula,  u kojima je prije rata živjelo više od četiri tisuće vjernika. „Trenutno u župi Obre žive 22 osobe. U Solakovoj Kuli je tek 17 vjernika. Župa Obri je imala prije rata oko 2000 vjernika, a u filijali Kostajnica bilo je 428 vjernika.“

Na pitanje ima li povratka u Kostajnicu i dolaze li nekadašnji stanovnici don Jozo je kazao: „Interes za povratak je velik. Kuće se obnavljaju svojim sredstvima, a općina i županija pomažu infrastrukturu. Što je najvažnije interes ne prestaj. Imovina nije prodana i to je najvažnije.  Ljudi uglavnom ne zaboravljaju svoje. Najviše se vjernici okupljaju na Veliku Gospu. Intenzivni je dolazak za godišnje odmore te često provode skoro cijeli odmor ovdje.  Dolaze roditelji s djecom kod svojih djedova i baka i to je jasna poruka da djecu uče kako ne bi zaboravili svoje korjene.“

Nedaleko od župne crkve je i mjesno groblje. Lijepo je bilo vidjeti kako je groblje uređeno i čisto, ali je pored groblja uređena i nekropola stećaka. Kada je Jablaničko jezero na svojoj punoj razini doseže do nekropole. Sve to govori o dugoj povijesti ovog kraja. Ostajali su i opstajali su u najgorim vremenima.  Ljude ovdje nije obeshrabio ni zločinački čin kada su ubijeni članovi obtelji Anđelić.

Smokve pored srušenih zidova kuće govore da je ovdje blaga i ugodna klima. Stoga su ovdje ljudi od poljoprivredne proizvodnje. Nije im bilo lako, ali imali su sve što im je bilo potrebno. Bokševica ih je štitila od vjetrova, davala vodu i neku vrstu sigurnosti uz određenu dozu strahopoštovanja. Život u Kostajnici nije prestao i neće prestati dok je ovih vrijednih ljudi ma gdje bili.