Foto/video: Vrijeme prolazi, a sjećanja i nostalgija ostaju
Kiša je konačno prestala. Visoka polegnuta trava između savijenih šljiva od roda poručuje kako je vrijeme da je se konačno pokosi. Možda bi to i bilo urađeno da dozvoljava kiša i da ima kosaca.
Bujno prirodno zelenilo prekrilo je cijeli Uzdolski i Ramski kraj. Na brdu Križ gdje je smješten istoimeni uzdolski zaseok, iz tog zelenila još vire ostaci spaljenih štala. Pogled na te zidine izaziva sjećanja na tu krvavu zoru koja je zapečatila sudbinu ljudi koji su samo voljeli svoju zemlju i svoj dom. Ljudi koji su voljeli ljude, vjerovali u njih, vjerovali u susjede. Pogled na te zidine izaziva sjećanje na krvavi plamen koji je gutao sve pred sobom. Pogled na te zidine podsjeća na bolne jauke i krik za pravdom. Pogled na te zidine govori kako vrijeme prolazi, a Križ.
Te zdiine neodoljivo podsjećaju kada su djeca iz Križa svaku večer ganjala loptu na velikom kriškom guvnu. Morao se čekati red za igru. Sada je na tom guvnu visoka trava i tek stazica kojom prolaze malobrojni Križani, a to govori da, ipak, ovdje ljudi žive i još uvijek ima djece.
Stare ljestve uspravljene uz debelo stablo ošlame sa širokom krošnjom još jednom upzorava da su tu ljudi ostali. Obješena kosa o stablo kruške ukazuje na umornog kosca i trimer koji ju je zamjenio. Ali, ta kosa podsjeća i na vrijeme kada se s mukom po zvizdanu po cijeli dan s njom mahalo.
Sve riječi koje se izgovore ili napišu ne mogu zamjeniti taj osjećaj tišine koji samo povremeno propara cvrkut ptice, brušenje kose i udaljena grmljavima. Dovoljno je sjesti u sjenu stare ošlame, uživati okusu tog njezinog krvavo crvenog ploda, promatrati uzdolske crkve, jurnjavu oblaka i prebirati po glavi sjećanja na vrijeme koje je bilo teško, ali posebno i neodoljivo. Vrijeme koje je bilo ispunjeno smjehom, pjesmom, glasovima ljudi, dozivanjem goveda, ovaca, dozivanjem čobana…
Vrijeme prolazi, a sjećanja i nostalgija ostaju.
