FRA DRAGO BOJIĆ: Nitko toliko štete nije nanio i ne nanosi bh. Hrvatima kao politika HDZ-a, u ekonomskom, demografskom i kulturnom smislu

Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog i publicist u intervjuu za portal Bljesak.info govori o tome kako kriza u Bosni i Hercegovini može biti i njezina šansa te kako je Hrvatima u BiH najviše štete nanijela politika HDZ-a BiH.

Govori i o opasnim nacionalizmima u zemlji, ulozi Crkve i ulogama političara u krizi. ”Gadi mi se svaki patriotizam, jer se on ne razlikuje bitno od nacionalizma. Obožavanje države je jednako odvratno i opasno kao i obožavanje nacije. Nije čovjek radi države, nego je država radi čovjeka. Svaki ljudski život je vrjedniji od svake države”, kaže Bojić.

Fra Drago, u još jednu novu godinu, bh. društva ušla su podijeljena i čini se, udaljenija nego ikad u daytonskoj BiH. Prijetnje ratovi, incidenti poput onog u Bužimu, skup srpskog sveta u Banja Luci. Kako vi vidite te događaje i što nam oni govore o bh. politikama, ali i ljudima koje su ih na vlast dovele? Jedna potpuna sluđenost?

“Sadašnja kriza u BiH posljedica je političkih odnosa u međunarodnoj zajednici i nemogućnosti dogovora među najmoćnijim državama svijeta, prije svega između SAD i Rusije, i unutar Europske Unije. Milorad Dodik se ne bi usudio raditi to što radi da nema potporu Srbije i Rusije, a i još nekih europskih zemalja među kojima je i Hrvatska. To najbolje pokazuje sastav gostiju koji su došli na neustavnu proslavu dana Republike Srpske: došao je ruski ambasador, došli su najviši predstavnici Srbije, doduše bez predsjednika Aleksandra Vučića, bio je tu i Milorad Pupovac, član Vlade Republike Hrvatske i nižerazredni predstavnik kineske diplomacije. Teško je pretpostaviti kako će sve to dalje ići, iako se čini da Dodik u posljednje vrijeme pokušava reterirati, što je, moguće, s jedne strane naputak onih koji ga podržavaju, a s druge, strah od eventualnih sankcija od onih koji ne podržavaju njegove političke poteze. Ovakvo kaotično stanje odgovara političarima na svim stranama, jer oni zbog toga nemaju nikakve osobne gubitke, i svi se nadaju da bi iz ovog mogli izvući određenu političku, stranačku ili osobnu korist, tim više jer je ovo izborna godina. No, loša politička atmosfera dodatno unosi razdor među bosansko-hercegovačke građane. Mnogi i zbog takve atmosfere napuštaju ovu zemlju. Neosporna je činjenica da u ovoj zemlji treba riješiti mnoga pitanja. Kriza, dakle, može biti i šansa za ovo društvo da se stabilizira i da se riješe pitanja koja ga razdiru i dijele. To neće ići lako jer kod bosansko-hercegovačkih političara nema političke volje da traže kompromisna rješenja. Njima više odgovara kaos, jer u kaosu najbolje funkcionira njihov sistem pljačke javnih dobara i osobnog bogaćenja. Ti isti ljudi, svi odreda, beskrupulozni su kompromiseri kad je riječ o podjeli vlasti i raspodjeli budžetskih sredstava, ali kad treba postići političke kompromise od općeg dobra, tada nijedna strana ne želi popustiti. Sve su to politike samouništenja koje osiromašuju zemlju i njezine ljude.”

Među onim možemo nazivati hrvatski javni prostor rijetki su ‘disonantni’ glasovi od dominantne politike HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Smatrate li da je HDZ BiH odgovaran, u onoj mjeri kao i međunarodna zajednica i bošnjačko-bosanska politika, za loš položaj Hrvata u BiH? I ne samo politički, nego i demografsku kataklizmu, nepostojanje ozbiljnih kulturnih institucija?

“Nitko toliko štete nije nanio i ne nanosi bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao politika HDZ-a, i u ekonomskom, i u demografskom i u kulturnom smislu. Time ne želim pravdati bošnjačku ili srpsku politiku koja su također destruktivne, ali besmisleno je upirati prstom u druge jer propast hrvatskog naroda dolazi ponajprije i ponajviše od onih koji ga vode. Tako je i s druga dva naroda. Dragan Čović se predstavlja Hrvatima kao njihov spasitelj, kao čovjek koji ih tobože brani od Bošnjaka i muslimana. Stalnim strašenjem svoga naroda od ugroženosti on je samo pogoršao stanje bosansko-hercegovačkih Hrvata. Slučaj Komšić je pretvorio u sudbinsko pitanje hrvatskog naroda. Komšić jest politički prevarant koji je zloupotrebom postojećeg Izbornog zakona u tri navrata zaposjeo Predsjedništvo BiH i time pogoršao odnose među Hrvatima i Bošnjacima. No, postoje mnoga druga politički i životno puno važnija pitanja za Hrvate u BiH od “slučaja Komšić”. Zahvaljujući Čovićevoj autodestruktivnoj politici ugroženosti i majorizacije, Hrvati su masovnim iseljavanjem posljednjih desetak godina spali na brojku od oko tristo tisuća s tendencijom da ta brojka u budućnosti bude sve manja. Upravo Dragan Čović i njegov HDZ provode politiku koja najviše odgovara bošnjačkoj strani, a to je politika iseljavanja Hrvata i svođenja na nacionalnu manjinu. Dakle, Čović i HDZ su protagonisti bošnjačke esdeaovske politike. To potvrđuje i činjenica da su Čović i Izetbegović, HDZ i SDA, vjerni koalicijski partneri na svim razinama vlasti.”

U kojoj je mjeri pogubna zagledanost bh. Hrvata u Zagreb, osobito oduševljenje Zoranom Milanovićem i njegovom retorikom?

Politički proces zagledanosti u Hrvatsku i Zagreb započeo je davno, još početkom 20. stoljeća, a doveden je do kraja devedesetih godina. Riječ je o političkoj i domoljubnoj šizofreniji koja konstantno nanosi štetu bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Vrlo malo njih je toga svjesno. Predsjednik Milanović pokušava oživjeti Tuđmanovu politiku, a neke njegove izjave pokazuju da on želi biti veći Tuđman od Tuđmana samog. Politika Zorana Milanovića je svađalačka i prostačka politika. Mnogi ljudi, Balkanci pogotovo, vole takve političare jer u njima vide sebe, svoju vlastitu nekulturu i barbarstvo. Milanović zastupa Tuđmanove stavove koje u javni prostor unosi oponašajući Dodika. On je u političkom smislu dodikizirani Tuđman. Milanović provodi politiku kojoj je cilj što veći broj bosansko-hercegovačkih Hrvata preseliti u Hrvatsku i tako popuniti demografske praznine koje su nastale odseljavanjem stotina tisuća Hrvata iz Hrvatske posljednjih trideset godina. To se postiže i tako da im ogadite vlastitu zemlju i da ih strašite političkim Sarajevom i muslimanima. Od Milanovićeve politike najveću korist imaju bošnjački i srpski nacionalizam. Gledano iz perspektive bosansko-hercegovačkih Hrvata, Milanović je velika nacionalna i politička štetočina.

Kakvi su naši nacionalizmi? Srpski je, po mom skromnom sudu, najozbiljniji jer je najviše razrađen, ali za podbaciti nije ni onaj bošnjački. Hrvatski nacionalizam u BiH, u čemu se ogleda?

“Srpski nacionalizam je najozbiljniji i najopasniji zato što je rasejan u vise zemalja na ovim prostorima i zato što je taj narod najbrojniji. Srpski nacionalizam slijedi hrvatski koji je u Plenkovićevoj verziji nešto umiveniji i sofisticiraniji, što treba zahvaliti i činjenici da je Hrvatska u Europskoj Uniji i NATO-u te se Plenković  zbog dobrih odnosa s velikim, politički i ekonomski moćnim i utjecajnim europskim zemljama mora ponašati civilizirano pa makar to često bilo i licemjerno i diplomatski usiljeno. Bošnjački nacionalizam je dijelom i reakcija iz očaja, povrijeđenosti i potčinjenosti u odnosu na srpski i hrvatski, koji su, ako ih promatramo u regionalnom kontekstu, politički dominantniji i utjecajniji. To ne znači da je on manje opasan, pogotovo ondje gdje su Bošnjaci u većini, dakle, u BiH. Bošnjački nacionalizam u potpunosti slijedi srpski i hrvatski s otvorenom ambicijom da, kao i srpski i hrvatski, ima svoju vlastitu državu. Svaki nacionalizam želi imati svoj zaokruženi teritorij, po mogućnosti što veći i sa što manje onih drugih. Hrvatski nacionalizam u BiH ispostava je hrvatskog nacionalizma iz Hrvatske i bez podrške Zagreba on bi bio nemoćan i beznačajan. On funkcionira prema sljedećoj logici: naša domovina je Hrvatska, i trebamo se ponašati kako to Hrvatska od nas traži, pa makar to bilo protiv naših vlastitih interesa i protiv interesa ljudi s kojima živimo u BiH. Sve smo spremni žrtvovati za Hrvatsku, i vlastiti život ako treba, jer na to nas pozivaju hrvatski političari i veliki broj ljudi Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH koji nas stalno uvjeravaju da Bosna i Hercegovina nije naša “matična” domovina, da je ona bošnjačka (muslimanska) i eventualno srpska. Važno je pritom da čuvamo zapadnu Hercegovinu kako bismo štitili hrvatski perec jer je to želja oca domovine Tuđmana i jer tako branimo strateške interese Hrvatske. Bosna i bosanski Hrvati pritom su samo moneta za političko potkusurivanje, a glavni grad Sarajevo šansa za političko uhljebljivanje hrvatskih političara, prije svega kadrova HDZ-a. Eto, to vam je ukratko hrvatska nacionalna politika u BiH, politika zaslijepljenih apatrida, bez vlastitih vizija, bez samosvijesti i samostalnosti, posve podređena interesima Hrvatske. Tako je bilo u Tuđmanovo vrijeme, tako je i sada.”

Koliko su opasne želje dijela političkog Sarajeva za građanskom državom, uspostavom nekakve zajedničke nadnacije Bosanaca i Hercegovaca?

Bosna i Hercegovina treba biti građanska država, ali ne bi bilo dobro da bude onakva kakvu je zamišljaju bošnjački nacionalisti i bosanski patrioti koji teroriziraju ovo društvo svojom ljubavlju prema domovini iza koje se najčešće kriju sebični interesi pojedinaca i njihovih partija. Inače, gadi mi se svaki patriotizam, jer se on ne razlikuje bitno od nacionalizma. Obožavanje države je jednako odvratno i opasno kao i obožavanje nacije. Nije čovjek radi države, nego je država radi čovjeka. Svaki ljudski život je vrjedniji od svake države. Potrebno je, ipak, više države u smislu jačanja institucija, boljih i sigurnijih životnih uvjeta, pravednijih odnosa među ljudima. No, to se neće dogoditi tako što će se ignorirati ili devalvirati kolektivna prava. Posvuda u svijetu su ponovno u centru političke pozornosti kolektivna prava. Ne samo nacionalna, nego i vjerska, svjetonazorska, spolna, dobna, rodna itd. To su vrlo osjetljiva politička pitanja, jer umanjivanje ili nijekanje kolektivnih prava može izazvati nestabilnosti i nemire, ali može prouzročiti i brutalnu diskriminaciju ljudi. Istodobno, kolektivna prava se moraju i ograničiti kao što je to slučaj u uređenim demokratskim društvima. Ne može sve na čemu se inzistira biti vitalni nacionalni interes. Kolektivna prava treba taksativno pobrojati da njima nitko ne može manipulirati, ni oni koji na retorici o ugroženosti kolektivnih prava ostvaruju političku moć, ni oni koji to postižu boreći se za građanska prava, ali samo ondje gdje su u većini. Dakle, Bosni i Hercegovini je potreban novi Izborni zakon i novi Ustav koji će riješiti to najteže i najkompleksnije pitanje – pitanje odnosa među kolektivitetima s jedne, i pitanje individualnih prava građana, s druge strane.

U kojoj mjeri Katolička crkva snosi odgovornost za onim što bih nazvala duhovnom pustoši među Hrvatima koji su dominantno katolici? Čini se da je završen proces sakramentalizacije, ali nikako da počne i onaj evangelizacije?

“Katolička crkva u BiH je učinila i čini dosta toga dobroga za bosansko-hercegovačke katolike, ali je početkom devedesetih napravila veliku i čini se, nepopravljivu pogrešku što je podržala politiku HDZ-a, često bez ikakve distanciranosti i kritike. Podrška politici HDZ-a istočni je grijeh Katoličke crkve u BiH. U tom smislu i sama dijelom snosi odgovornost za stanje u kojem se danas nalaze bosansko-hercegovački Hrvati. Oni su svi odreda katolici, vjerni su Crkvi, ali mnoge od njih nije dotaknulo Evanđelje Isusa iz Nazareta. Da jest, ne bi se dogodili ratni zločini koje su počinili pripadnici hrvatskog naroda, odnosno, katolici, vjernici. Da jest, bili bi humaniji, slobodniji, solidarniji, pravedniji, i ne bi među njima toliko bilo nacionalizma, isključivosti, mržnje, korupcije, pljačke, nepravde. Politika HDZ-a koju uglavnom podržavaju i mnogi u Crkvi moralno je izopačila bosansko-hercegovačke katolike, unijela je podjele i razdore među njih i poticala ih da mrze druge. Oni koji su bili ili su sada uz HDZ, od takve politike su profitirali, snašli su se, dobili dobro plaćena radna mjesta u državnim institucijama, neki su preko pljačkaške privatizacije postali tajkuni i milijunaši, ali većina bosansko-hercegovačkih Hrvata posve je osiromašena zbog čega su mnogi morali s teškom gorčinom i bijesom očajnika i gubitnika napustiti svoje zavičaje.”

Jesu li vjerske zajednice, pa i njeni istureni pojedinci, odgovorne za krizu i sudjeluju li, zapravo, u širenju netrpeljivosti? Gase li ponekad oni koji bi prvi trebali biti zagovornici dijaloga i tolerancije svaku mogućnost za tim?

Nemam dobro mišljenje o djelovanju vjerskih zajednica i njihovih poglavara. Riječ je uglavnom o lažljivim i licemjernim ljudima koji jedno govore, a drugo rade. Pozivaju na ljubav i mir, i istodobno podržavaju politike koje raspiruju mržnju i sukobe. Govore o društvenoj nepravdi, a i sami koriste benefite nepravednih društvenih struktura. Pozivaju ljude na respekt prema drugima, a sami su isključivi prema drugima vjerama i narodima. Dakle, riječ je najvećim dijelom o nevjerodostojnim i potkupljivim ljudima.

Vidite li rješenje naše, ne samo političke nego i društvene krize? Bi li nam svima dobrodošlo barem pokušati živjeti na tragu nedavne papine enciklike ‘Svi smo braća’?

Papina enciklika “Svi smo mi braća” jedan je od najboljih crkvenih dokumenata koji se pojavio u posljednje vrijeme. On je namijenjen katolicima, ali ga mogu čitati i drugi. Papa Franjo u tom dokumentu, između ostalog, kritički govori o nacionalizmu, populizmu, kapitalizmu, socijalnoj nepravdi, eksploataciji ljudi, dakle, o najvećim problemima suvremenog svijeta. To, naravno, ne odgovara mnogima u ovome svijetu, ni katolicima ni drugima. Kad bismo, doista, jedni druge promatrali kao sestre i braću, kako to predlaže papa Franjo, ne bi nestali svi problemi jer se i sestre i braća svađaju, ali bi vjerojatno bilo manje međusobnog trvenja, izjedanja i iskorištavanja.

Izvor: Bljesak.info