FRA IVAN ŠARČEVIĆ: “Ako u društvu, što se više molimo, ima još više korupcije, kakva je to molitva?”

U emisiji Zajedno u Duhu na HRT-u 1. lipnja gostovao je fra Ivan Šarčević, profesor pastoralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

https://hrti.hrt.hr/api/api/ott/socialshare?target=social&referenceId=1494251495&channelReferenceId=40013&mobile=true&serie=false&operatorReferenceId=hrt

Voditeljica emisije Antonia Hrvatin Roth na početku je, pozdravljajući gosta, istaknula da fra Ivan kao teolog govori o temama o kojima mnogi šute. Na pitanje kako se nosi s kritikama, profesor Šarčević je kazao da je ponajteže to doživjeti nakon što je čovjek imao čistu namjeru, kada govori dobronamjerno, osobito kada dolaze optužbe za „necrkvenost” ili tobože „izdajništvo svog naroda”. Kazao je da je to očito „cijena” i „normalan put”, ali proizlazi „iz poslanja kao svećenika i teologa”.

O teologiji i teolozima kojih je sve manje u dijalogu rekao je da je to svojevrsni paradoks u doba komunikacije. Nedostaje razgovora, ne samo teološkog dijaloga, nego i „dijaloga života”. Teolozi između sebe ne izmjenjuju svoja vlastita mišljenja. Teologija je zbog raznih razloga „izgubila svoj proročko-navjestiteljski pečat, karakter”. Nakon Koncila sve do današnjeg pape Franje kao da je došlo do neke vrste „zasićenja dijalogom”, kao da je to nešto negativno. No to je zahtjev vjere, „novo ime za ljubav”, kako je rekao Pavao VI.

Na konstataciju voditeljice Hrvatin Roth da ljudi općenito ne vole ulaziti u rasprave, da se „ne zamjere nikome”, fra Ivan je rekao da je to jedan od problema, ali da ih teolozi imaju još. Neki ljudi u Crkvi smatraju da je teologija tobože „prepreka dobroj duhovnosti”. Čak i neki crkveni poglavari, biskupi, „misle da su teolozi nevjernici”. U vrijeme Drugog vatikanskog koncila biskupi su imali posve normalno teološke savjetnike, dok to danas uglavnom nije slučaj. Postoje ljudi danas koji mogu biti „religiozni bez Boga, čak i unutar Crkve”.

Govoreći o karizmatskim skupinama koje rastu, za razliku od interesa za teologiju koji se smanjuje, profesor Šarčević je kazao da ako netko želi imati nadriliječnika, onda će imati i takve duhovne ponude. „Mnogi karizmatici ne vole teologiju. Licemjerno je u Crkvi da se od svećenika traži da završi teologiju, a onda je to u praksi obezvrijeđeno. Svećenici sami za sebe rijetko kažu da su teolozi, jer je to kao nekakav sumnjičav izraz”, kazao je. Ljude koji traže Riječ, posve razumije, ali zamjera ljudima koji im daju gotovo „nekakve čudesne lijekove koji ih još više unesrećuju”. Upravo zbog toga je potrebna teologija, i to iz dva razloga: jer živimo u religijskom pluralizmu u kojemu postoji toliko svjetovnog-svetoga koje se odmaklo od religije, po trgovima na primjer, kao i zbog toga da teologija može i treba ljudima ponuditi Isusovu, a ne svoju, poruku.

O molitvama na trgovima kazao je da se u tom području „nikad nećemo složiti”. Smatra da je to farizejsko ponašanje, jer kao što Isus kaže takvi čine jer žele da ih drugi vide. Tu ima određene vrste „prostornog nasilja”. Takvima bi itekako smetalo da muslimani izađu na trg i uzvikuju „Allahu akbar”. „Ovo nije katolička zemlja, ovo je Božja zemlja. Ne smije se uzurpirati prostor, on ima socijalnu funkciju”. Kazao je da ne govori ni o kakvim zabranama, jer se ti ljudi imaju pravo okupljati, ali smatra da to nije evanđeosko ponašanje. „Ne bih želio uvrijediti ljude koji su u traženju, no tu ima puno politike i to je uvezeno izvana. Zbog toga nam treba teologija, trebaju nam teolozi. Biskupi ne zauzimaju nikakve stavove, jer samo oportuno gledaju hoće li se kome zamjeriti. Neka reknu barem svoje mišljenje, ne treba on drugima određivati mišljenje, ali neka barem izrekne svoje mišljenje”, rekao je fra Šarčević.

„Politički svećenici i teolozi se bave u stvarnom smislu politikom kao zajedničkim dobrom. Njih se optužuje kao političare, čak kao ljevičare, diskvalificirajući ih na svakom koraku, a drugi koji su stranački prisutni takvi se tobože ne bave politikom. Ni biskupi ne bi trebali provjeravati koliko je relevantna crkvena moć u društvu, već koliko je evanđelje i vjera imaju utjecaja u društvu, u mom vlastitom životu”, kazao je profesor Šarčević. „U biti se ide prema tome da Crkva treba služiti politici. Ako nam je to teško vidjeti kod nas katolika Hrvata, pogledajmo u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. To je apsolutna simfonija kako se to kaže, tu ide sve zajedno. A to se kod nas ne smije ni slučajno reći. Zato je potrebna teologija, ne ja kao teolog, već teologija uopće”. Naši temeljni problemi su „kritički promatrati sljubljenost vjere i politike, Crkve i države” te što s ljudima koji su toliko duhovno gladni, misleći na „estradizaciju vjere” po trgovima i stadionima. „Ako u društvu, što se više molimo, ima još više korupcije, kakva je to molitva?”, upitao je.

Smatra da nije lagano prepoznati autentičnost. Počevši od Isusa i proroka, sve te autentične ljude pratili su neautentični ljudi: lažni proroci, lažni biskupi, lažni teolozi. Nije lako prepoznati autentičnog svećenika, kazao je. „Imate predivnih govornika, sjajnih zavodnika. To što mnogi ljudi misle da je đavao uvijek u crnom, varaju se. Ne, on je u kravati, uredan, lijep kao slika. On tako lijepo govori. I u vjeri je prepuno demagogije. Sveti teror je, iako nam je to nezgodno reći, nastao iz patologije religije. Nije nastao iz autentične religije”. Dodao je da danas živimo u „novom politeizmu”, zbog čega bi trebalo uvesti „skromniji govor o Bogu”. Ljudi stalno govore o Bogu, sve je prezasićeno. Ljudi se u prvim redovima u crkvama takmiče tko će glasnije moliti.

„Danas nema tko ne govori o poniznosti. Kod nas najveći ljudi, koji vladaju Crkvom i koji su se domogli velikog položaja, onda kažu da treba poniznosti. Mi imamo sada oholost u takvoj masci poniznosti. Poniznost nije ponižavanje sebe, nekakvo kukavičko ponašanje u kojem čovjek nema vlastitog stava”. Pojasnio je da je Isus imao svoj stav, da je bio vrlo određen i odlučan čovjek. Poniznost je znati svoje granice, poznavati se realno. „U Crkvi kad ne znamo što ćemo, kad želimo ušutkati ljude, onda kažemo da trebaju biti ponizni kao Marija. Vidite kakva je mariologija bila da se govori da je najveća njezina odlika bila da je bila ponizna službenica Božja. A ne kaže se da je ona bila zatečena, da je promišljala… A njezin himan Veliča je revolucija, socijalna revolucija, da silne zbaci s prijestolja. Pod ovim silne, misli se i na silne religiozne. Nema veće oholosti često od one koju imaju duhovni ljudi”, kazao je fra Šarčević.

Za kraj je na pitanje komentirao rezoluciju UN-a o Srebrenici. „I prije rezolucije moj je stav bio da je Srebrenica jedan od ključeva našega zajedničkog života u BiH. Sva velika stratišta su pitanje i naše odgovornosti kao ljudi”. Vrlo je bitno kako se odnosimo prema žrtvama koje su ubijene „u ime mojeg kolektiva”, kazao je, smatrajući da je rasprava važna, pa i po ovom pitanju, jer se to ne može stavljati pod tepih. „Metafizička odgovornost kao čovjeka” je prevažna, ne možemo mirno promatrati kako se ljudi ubijaju, kazao je. „Jedno od temeljnih pitanja čovječanstva jest Srebrenica, jedno od njih – pogotovo za nas Hrvate – jest Jasenovac, kao simbol stradanja, mjesto gdje je počinjen zločin u ime moga naroda. Ja pred tim moram zauzeti stav”. „Nema pomirenja bez istine. Ne da njome mlatimo druge. Jedno od pitanja za Bošnjake, kao sada za Židove, jest: kako od žrtava ne postati zločinac?”, zaključio je fra Ivan Šarčević

Izvor: hrti.hrt.hr; fratellanza.net