FRA JOSIP JOZIĆ: “Iznijeti bol do kraja ima konture sreće i spasenja.”

U ime Franjevačke teologije Sarajevo, u ime Profesorskog zbora, studenata i samostana na Neđarićima želim se oprostiti od pokojnog fra Mirka Jozića. Iako je posve slučajna koincidencija da nosimo isto prezime, da smo postdiplomski studij studirali u istom gradu Münchenu, da smo dio svoga života obojili istom franjevačkom zajednicom Bavarske franjevačke provincije u samostanu Sv. Anne u Münchenu, da smo završili filozofski studij, da sam naslijedio pokojnog fra Mirka u predmetima koje je on predavao na Franjevačkoj teologiji – metafiziku, teodiceju, kozmologiju i noetiku, ipak mi je ova koincidencija iznimno draga.

Fra Mirka sam upoznao, za razliku od vas mnogih, prilično kasno, 1997. godine, kada sam kao redoviti student došao u prvu godinu teološkog studija na Neđarićima, gdje mi je fra Mirko predavao prve filozofske predmete. Bio je čovjek iznimno otvorenoga duha, što je nas tadašnje studente možda pomalo i iznenađivalo, jer smo bili navikli na nekakav studij, ili bolje rečeno na učenje koje se zasnivalo na pamćenju onoga što profesor predaje, a onda reprodukciji, i to što točnijoj onoga što je već predavano. Mirko nije do toga držao. Nije nas učio memoriziranju gradiva, nego razmišljanju i širini zadanih tema. Zato su mu predavanja bila spontana, usmjerena na temu i vrlo praktična s obzirom na pojmove koje možda po prvi puta u životu čujemo.

Sjećam se jednog studenta koji je bio dosta stariji od nas, a već je završio bio medicinu i radio kao liječnik. Kada je upisao prvi semestar jednog predmeta kod fra Mirka, prvi sat je ostao doslovce „buljiti“ u njega, očito ne razumijevajući ništa što fra Mirko govori. Nakon sata je rekao: „Pojam nemam o čemu je ovaj govorio, ali svaka mu čast“. Fra Mirko je i na ispitima bio spontan i praktičan. Imao je sposobnost da iz prve rečenice osjeti koliko razumiješ materiju, pa je sukladno tome bilo i veoma kratkih ispita.
Iako je predavao filozofiju i poučavao nas razumijevanju zbilje, vidljive i nevidljive, ipak fra Mirko nije bio čovjek koji je prvenstveno umu – razumu, recimo to inteligenciji pridavao prvo mjesto. To sam doživio puno kasnije u našim susretima u Münchenu, u koji fra Mirko nije prečesto ali jest dovoljno dolazio.

Njegovi razgovori s prijateljima profesorima Raynaldom Wagnerom i Sigfriedom Gränom otvorili su mi jednu drugu stranu fra Mirka, možda ne više kao profesora filozofije, nego kao stvarnog filozofa, čovjeka koji ide za životnom mudrošću. Primijetio sam u zajedničkim razgovorima razinu diskursa, o čemu god da je bila riječ, sposobnost argumentiranja s uvažavanjem drugoga, sposobnost učenja onoga što još nije znao i sposobnost za šalu koja je također bila na nivou, i nije bila za svakoga. Bio je direktan u odgovaranju i argumentiranju, u poznavanju autora i literature u filozofiji i kulturi, imao je dosta znanja i pratio je suvremene tokove u onim znanostima koje možda danas ne dotiču puno ljudi, recimo u kozmologiji. Imao je povišeniji ali tih glas, ali je riječju bio prodoran.

Fra Mirko je imao istančan osjećaj za smisao, a besmislicu nije volio čak ni u šali. Znao je vrlo brzo naslutiti intenciju nečijih riječi, nije volio bahatost, napuhanost i misaonu dangubu, nije volio statičnost i nepromjenjivost. Volio je međutim druženje, razgovor, biti s ljudima, diskutirati i šaliti se. Bio je otvoren svakoj novosti i približavanju životnome smislu.

Taj njegov stav postao mi je pomalo jasan onda kada sam i sam upoznao čime se fra Mirko u svome studiju bavio.

Njegova disertacija za temu ima smrt kao bezizlaznost, zapravo svaku nevolju, nemogućnost objašnjenja ljudske patnje u djelima antičkog filozofa. Međutim, ta filozofija nije filozofiranje, nego praktično osvješćenje suprotnosti u ljudskom životu, recimo tako problema iz kojih nema izlaza, suprotnosti ili posvađanosti koje se ne mogu riješiti, bolesti od koje se ne može ozdraviti ili vrednota od kojih se ne može odustati. Ljudska pamet tome ne nalazi rješenje, ali fra Mirkov stav u ovoj temi teži ka izdržljivosti onoga što se razumu čini neizdržljivim, jer ne iznijeti bol i besmisao do kraja, značilo bi, kaže fra Mirko „ne znati što je sreća, a još manje što je spasenje“. Tada mi je postalo jasno da fra Mirko nije kruti racionalist koji je od svojih studenata tražio samo razumijevanje onoga što uče, jer puno se toga uopće ne može razumjeti, nego da je otvoren nečemu puno širem što više od razuma može izdržati a to je ljubav. Jer, smisao se ne da destilirati iz svijeta koji nam je darovan, nego samo u sposobnosti izdržati dijalog s onim što je oprečno životu, kao što je smrt.

Čini mi se da je ovaj stav nešto što fra Mirka veže s umjetnošću, ne s umjetnošću kao filozofskom estetikom, a još manje sa sviđanjem ili zanosom neke boje, nego u nemogućnosti rješenja ljudske patnje. Čitajući njegova razmišljanja na religiozne teme ostvarene u umjetničkim djelima, osobito u djelima Đure Sedera, čija je djela izvrsno poznavao. U tekstovima objavljenim u monografiji Đuro Seder: borba s anđelom; te djelima Đuro Seder: lica beskonačnoga; u katalozima o Kovačićevoj Divi Grabovčevoj i Posljednjoj večeri, u fra Mirkovim tekstovima o križu potvrđuje se upravo ova njegova težnja za smislom onoga što se ne da objasniti ili smislom onoga što se čini besmislenim.

Kada razum ne može objasniti muku i bol, onda pridolazi ljubav koja teži ne sužavanju kao razum nego širenju prostora i vidika, proširenju smisla, a pomalo i „zavirivanje“ u beskonačni kozmos. Za fra Mirka je cijeli kozmos zapravo svijet u razgovoru, i to u neiscrpnom razgovoru, u razgovoru koji nosi osobine vječnoga.

Dragi fra Mirko, upoznao sam tebe kao profesora filozofije, koji su nas učio razmišljanju, a onda sam te upoznao kao subrata koji nije ostao samo na razmišljanju i razumijevanju. Od tebe sam naučio da žrtva može imati smisla, ako se u nju upustimo, pa i onda kada nam se čini da su zalaganje, angažman, trud, napor u misli, pa možda i prostori na kojima živimo ponekad posve besmisleni, jer iznijeti bol do kraja ima konture sreće i spasenja. Od tebe sam naučio i tragove koji vode ne samo u ugodu lijepoga nego i u smislenost onoga što lijepo predstavlja. Neka tvoj odlazak s ovog svijeta bude susret u vječnom i neiscrpnom dijalogu s onim smislom kojeg si i kao kapelan pod kraj života naviještao.