Da je fra Luka živ, i ovo se danas tako često čuje, puno bi toga u Bosni Srebrenoj bilo drugačije. Jer, on sigurno ne bi šutio niti mirovao
Piše: fra Stjepan Lovrić, Polis.ba
Prije sedam godina, vrućeg sedmog kolovoza, u sedamdesetsedmoj godini, otišao je s ovoga svijeta fra Luka Markešić. Pripadao je generaciji bosanskih franjevaca rođenih tridesetsedme godine. Oni su trideset i koju godinu u Bosni Srebrenoj nosili glavni teret, obnašali prve uloge, o svemu se pitali i ostavili upečatljiv trag u ovoj osjetljivoj i dinamičnoj redovničkoj zajednici.
Iako se ovo tridesetsedmo godište u fratarskim konverzacijama redovito spominje kao monolitna i po mnogim odlikama zaokružena skupina, fra Luku se nikada nije dalo do kraja podvesti pod zajednički nazivnik s njegovim vršnjacima. Uvijek se on izdvajao i po svojim urođenim karakternim crtama i po vlastitom doživljaju života i angažmanu u njemu. S pravom se za njega može reći da je bio sav svoj, jedincat i kompleksan, možda čak i kontroverzan, što je i razumljivo s obzirom na širinu i važnost pitanja kojima se bavio i uloge u kojima bi se nalazio.
U svojoj redovničkoj zajednici fra Luka se vrlo rano izborio za vlastitu poziciju. Ona je, zajedno sa službama koje su mu bile povjeravane, uvijek bila važna i izložena, osjetljiva i odgovorna. Kao mlad profesor na Teologiji u Nedžarićima, postao je meštar bogoslova i tu je službu obnašao šest godina. U to vrijeme, početkom sedamdesetih, u franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu, osjetio se na jedan dinamičan način duh i nove inicijative Drugog vatikanskog koncila.
Studenti i mlađi profesori prepoznali su ta strujanja kao mogućnost novog promišljanja i teološkog studija, ali i života i odgoja u zajednici na Nedžarićima. To novo vrijeme i njegovi odjeci, uz šezdesetosmaška studentska događanja po Europi, bili su zahtjevan izazov osobito za meštre bogoslova. Osjetili su to ponajbolje fra Lukini prethodnici na odgojnim pozicijama. Fra Luka se u ovoj službi održao šest burnih godina i na jedan respektabilan način uspio koordinirati život i studij franjevačkih bogoslova.
Punih četrdeset godina fra Luka je bio profesor teologije
Predavao je dogmatske traktate, pisao skripte i knjige, pratio relevantnu teološku literaturu i nova dostignuća u teološkoj znanosti. U nastupima i na predavanjima redovito spor i monoton, ali njegovim napisanim radovima ništa se nije moglo ni dodati niti oduzeti. S obzirom na profesorsku struku i materiju koju je predavao, morao je istovremeno biti i „defensor fidei“ ali i njezin tumač i promotor dogmi kao živih i djelotvornih izvora konkretne vjere u ovozemaljskim okvirima i čovjekovim mogućnostima.
Fra Lukino viđenje Crkve, a predavao je i ekleziologiju, nije se zaustavljalo samo na strukturi i hijerarhiji. On je Crkvu doživljavao i tumačio kao živi organizam, izložen javnosti i pozvan na dijalog sa svime i svakim, pa i sa „samoupravnim socijalizmom“. Koliko je fra Luka u to vrijeme bio važan i uvažavan, svjedoči i sljedeći detalj. Naime, upravo tih burnih sedamdesetih i u Provinciji i na bogosloviji, pitali su jednog uglednog člana zajednice kakvo je stanje na Teologiji. Jezgrovito je odgovorio: „Pitajte fra Luku Markešića!“
Početkom osamdesetih godina, fra Luka je izabran za provincijala svoje zajednice
U njoj su već desetak godina fratri bili „podijeljeni“ na dvije grupacije ili opcije. Jedna je, pojednostavljeno rečeno, slovila kao konzervativna a druga moderna i liberalna. Fra Luka je, to mu priznaju i jedni i drugi, uspio gotovo potpuno ukloniti ovaj razdor i nesuglasice koje je on izazvao. I ubrzo se uvidjelo da je fra Luka pravi izbor i provincijal sa stavom u vođenju zajednice. Na njezinom čelu, prvi u nizu svojih prethodnika, ostao je u kontinuitetu devet godina. Završetak njegova mandata poklopio se sa sedamstotom obljetnicom franjevačke prisutnosti u Bosni i Hercegovini.
Bosna Srebrena obilježila je taj datum respektabilnom izložbom nazvanom „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine“ i liturgijskim slavljem u sarajevskoj Skenderiji. I ovi događaji, vođeni fra Lukinom praktičnom mudrošću i odgovornošću poglavara zajednice, predstavili su Bosnu Srebrenu cjelokupnoj javnosti kao prepoznatljivu paradigmu, s burnom ali dragocjenom prošlošću i sviješću o važnosti vlastitog sedmostoljetnog franjevačkog naslijeđa.
Fra Luka nije mogao biti drugačiji. Unatoč tomu, ili baš zbog toga, on ne prestaje uznemiravati duhove. Ne mora ga se voljeti, ali ga se ne može izbrisati niti zanijekati, ni njega ni njegovu ulogu u Bosni Srebrenoj, ali i izvan njezinih okvira i djelokruga.”
Foto: prometej.ba
Nova i teška iskušenja za sve pa i za fra Luku, donio je sa sobom rat u Bosni i Hercegovini
Sve je fra Lukino dovedeno u pitanje; i Bosna i bosanstvo, bosansko hrvatstvo i fratarluk u bosanskoj varijanti. Trebalo se opredjeljivati i zauzimati stav. Za fra Luku se znalo da neće i ne može mirovati. Vremenom je postajao javnom osobom s tvrdim i nepopustljivim stajalištima. Netko će ovakav angažman nazvati bavljenje politikom, a u fra Lukinu slučaju ova kvalifikacija prerast će u nefratarski krimen prvoga reda, koji će fra Luka sa sobom odnijeti na onaj svijet. Jedan od prvih i poznatijih fra Lukinih osporavatelja bio je, nekada kultni a potom dvorski pisac s Pantovčaka, Ivan Aralica.
Tko je taj drski fra Luka i kako se usuđuje dirati u svetinje hrvatske politike i njezine svehrvatske planove o Bosni, pitao se Aralica. Vidjelo se već tada da fra Luka neće uzmicati ni pred većima, pa makar se radilo i o Papi u Rimu. Je li se fra Luka, da još jedanput postavimo to famozno i istrošeno pitanje, bavio politikom? Ili je možda riječ o njegovu uvjerenju da se radi o vremenima i izazovima koji su od svake politike životno važniji i da će se baš on, bolje od svih drugih, mnogo pozvanijih od njega, znati nositi s takvim izazovima.
Pred takvim fra Lukom mnogi su, ne samo njegovi oponenti, ostajali zbunjeni. A on je ostajao tvrd i samouvjeren, često ponavljajući slavodobitno: „Nitko nam ništa ne može“. U jednom osvrtu Ivan Lovrenović nazvao je fra Jozu Markušića „strašnim“. Možda će netko i Markešića, i bit će vjerujem u pravu, počastiti ovakvom ili sličnom atribucijom.
Fra Luka nije mogao biti drugačiji. Unatoč tomu, ili baš zbog toga, on ne prestaje uznemiravati duhove. Ne mora ga se voljeti, ali ga se ne može izbrisati niti zanijekati, ni njega ni njegovu ulogu u Bosni Srebrenoj, ali i izvan njezinih okvira i djelokruga. Od njega se ne može napraviti mit niti uramljena sveta slika. Najuporniji su oni koji mu ni mrtvom ne daju mira. Ili je, možda, ispravnije ustvrditi da fra Luka, jedincat i postojan, uvjeren u svoje ali do kraja angažiran oko općeg i zajedničkog, uznemirava njih i njihovu duhovnu sakatašćinu od koje se ne vidi ništa što je zdravo, sveto, vrijedno žrtve i istovremeno izloženo riziku krivotvorenja.
Bezdušnom revizionizmu izložen je ne samo fra Luka nego i sav njegov bosanski i franjevački svijet
Znakovita je u ovom kontekstu jedna wikipedijska natuknica, koja je cijelog fra Luku i njegov životni opus ovako obznanila javnosti: „Markešić je u vrijeme komunističkog režima bio blizak Savezu komunista. Napisao je knjigu Crkva u samoupravnom socijalizmu…“ Ovakva denuncijacija i kleveta, inspirativna za sve koji su fra Luku davno izručili porugama svjetine, o fra Luki ne govori ništa, a o njezinim autorima i simpatizerima govori baš sve.
Ništa bolje ne prolaze ni fra Lukini davni prethodnici na provincijalskoj službi, Zvizdović i Markušić. Uz ovu dvojicu velikih i markantnih, fra Luka nam je, ako ćemo pravo, puno razumljiviji. Sva trojica su neizbrisivo obilježili bosansko franjevaštvo i svoje vrijeme i s punim pravom predstavljaju paradigmatičan trolist franjevačkih redovnika i redodržavnika, vrijednih respekta i spomena.
Jedan travnički vezir, tako nam priča Ivo Andrić, kad se Tursko carstvo približavalo svom nestanku, često je prizivao dobra vremena. U trenucima teške zbunjenosti ponavljao je: „Da je živ sultan Selim III…“ Fra Lukina Bosna Srebrena danas, mutatis mutandis, po mnogočemu sliči „bolesniku s Bosfora“ iz devetnaestog stoljeća… Da je fra Luka živ, i ovo se danas tako često čuje, puno bi toga u Bosni Srebrenoj bilo drugačije. Jer, on sigurno ne bi šutio niti mirovao.
