Franjevačka teologija u Sarajevu – ugašena ili ugušena
U javnost se gotovo stidljivo s društvenih mreža prije nekoliko dana proširila vijest da je prestala postojati Franjevačka teologija u Sarajevu, najviša i najvažnija obrazovna institucija bosanskih franjevaca koji u Bosni kontinuirano djeluju preko sedam stoljeća.
Nekoliko povijesnih crtica
Tijekom 19. stoljeća u pojedinim samostanima (i u Mađarskoj, i u Đakovu i nešto u Italiji) Franjevačke provincije Bosne Srebrene fratri su studirali teologiju i filozofiju. Godine 1851. u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci je otvoren redoviti studij teologije i filozofije i ta se godina može smatrati početkom visokog školstva u BiH. Početkom 20. st. u Livnu se objedinjava teološki studij za cijelu Bosnu Srebrenu (1905). To je bio početak Franjevačke teologije koja će se četiri godine kasnije (1909) preseliti u Sarajevo, na Bistrik. Godine 1942. u sarajevskoj četvrti Kovačići podignuta je nova zgrada Teologije. Dvije godine kasnije (1944) Teologija je izdignuta na rang fakulteta. No, već 1947. komunistička vlast je novopodignutu zgradu, nakon samo pet godina od izgradnje, oduzela franjevcima i u njoj smjestila Poljoprivredni pa Šumarski fakultet. Od tada pa kroz slijedećih dvadeset godina Teologija je ponovno djelovala u samostanu Sv. Ante na Bistriku, a potom kasnih 1960-ih premjestila se u novoizgrađenu zgradu Teologije u sarajevsko naselje Nedžarići gdje je ostala do danas – izuzev pet ratnih samoborskih godina (1992-1997) kada su fratri bili protjerani, a samostan opustošen i zauzet od strane vojske RS-a.
Valja također spomenuti da su bosanski franjevci gotovo od samih početaka, od 14. stoljeća, imali svoje teološke škole. Do osmanskog osvajanja Bosne pojedini samostani su imali organizirana učilišta na kojima su se fratri školovali. U osmanskom periodu ostali su jedini predstavnici Katoličke crkve u Bosni, a samostani su u to vrijeme bili vjerski centri i škole. Posebno povijesno značenje od Bečkog rata (1699) na ovamo imaju samostani u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici. Fratri su se u to vrijeme često školovali u Italiji te Austriji ili Mađarskoj. Unatoč izrazito teškim okolnostima koje su ih stoljećima pratile, uspjeli su kroz cijelo ovo razdoblje biti ne samo pastoralni opslužitelji katolika nego i pioniri prosvjetiteljstva, začetnici kulturnog života, kroničari vremena. Ukratko, povijest ih je prepoznala kao nositelje kulturnog i društvenog napretka. Možemo spomenuti samo neke ličnosti čije poznavanje je stvar opće kulture u BiH, poput recimo fra Anđela Zvizdovića, fra Matije Divkovića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića, fra Ivana Fane Jukića, fra Grge Martića, fra Lovre Karaule, fra Josipa Markušića i mnogih drugih.
Vjera i razum
U tom dugom povijesnom razdoblju franjevci su se suočavali s različitim iskušenjima, ponekad su čak opstajali u gotovo beznadnoj i bezizlaznoj situaciji (početak 18. stoljeća). Njihovo je preživljavanje nekada nadilazilo granice razumskog poimanja i teško ga je razumjeti bez uvažavanja njihove vjere u Isusovu Radosnu vijest, vjere u svoje poslanje te ljubavi (koja je, naravno, podrazumijevala ozbiljnu žrtvu) prema ljudima kojima su služili. U svemu tome, ozbiljno obrazovanje doživljavano je jednim od glavnih prioriteta te stoga nerijetko susrećemo fratre, poput recimo fra Marijana Šunjića (1798-1860), koji su govorili i desetak stranih jezika.
Duhovni biser
Tekuća 2025. godina ostat će zapamćena kao ona u kojoj su franjevci u Bosni ostali bez visokoškolske ustanove, u mirnodopskom razdoblju, bez presudnih vanjskih ugroza. I oni koji to izvana sa žaljenjem promatraju, znaju da se to nije dogodilo onako, „na čistu miru“. Odlazak ili protjerivanje katoličkog življa iz velikih dijelova Bosne, poslijeratne značajne emigracije, koje su se produžile do danas, u zemlje koje nude bolje materijalne mogućnosti te sve manja privlačnost franjevačkog poziva učinili su da je rapidno smanjio broj studenata. Upravo se taj deficit navodi kao glavni razlog gašenja Teologije.
Franjevačka teologija dugo je utjelovljivala onaj izvorni duh franjevačke duhovnosti koji njeguje bratski pristup i otvorene ruke prema svima, bila je mjesto susreta i dijaloga, institucija koju su voljeli i smatrali svojom ne samo katolici. Na Teologiji se učilo da je glavno obilježje duha sloboda, a glavni princip djelovanja – iznad svih zakona i propisa – ljubav. Mnogima je često izgledala kao pravo čudo. I ovih dana se moglo čitati u komentarima pojedinih teologa i drugih ljudi iz Hrvatske da im je otkriće Franjevačke teologije bilo poput pronalaska neprocjenjivog duhovnog bisera iz mitskih priča za koji se vjerovalo da više ne postoji i izgledalo im je poput čuda da ima nešto tako dobro, tako kršćansko, tako ljudsko, tako blisko Evanđelju. Nešto što je blisko Evanđelju, svaki ga čovjek, očito, prepoznaje i sebi bliskim.
Nije Teologija, naravno, bila skup ljudi koji isto misle niti neka savršena institucija, ali se kao rijetko gdje njegovao prostor slobode u kojem je bilo mjesta za različito mišljenje. Bio je to studij otvoren za susret s drugim vjerama, kulturama, posebno otvoren za književnost, dramu i muziku, za društveni angažman (ovdje je svoj izražajni oblik dobila politička teologija bosanskih franjevaca, posebno utjelovljena u profesoru fra Luki Markešiću i nekim drugim franjevcima).
Gušenje ili gašenje?
Takvu Teologiju, blisku Evanđelju, otvorenu, društveno angažiranu nisu mogli svi podnijeti, pa ni oni u Crkvi, ali ni Provinciji. Koji su malo bolje pratili događanja zadnja dva desetljeća već su „oplakali“ Teologiju. U ovom su razdoblju Uprava Provincije i antiteološki duh koji je zavladao u Provinciji doista gušili Teologiju. I neki profesori s Teologije blokirali su nužne promjene, kako na Teologiji tako i u Provinciji. Uprava se stavila u službu onih kojima je bilo stalo Teologiju i one bosanske franjevce, čiji se glas tada čuo kroz Svjetlo riječi, skinuti s duhovne i društvene scene. I na samoj Teologiji, kako je rečeno, kod pojedinih profesora počeo je prevladavati duh koji je zamračivao temeljno poslanje a u prvi plan stavljao nešto drugo. Duhovni i ljudski kriteriji su se počeli urušavati i to će postati, brzo će se pokazati, nezaustavljivo. Kao da je kod mnogih prestala borba s u čovjeku uvijek prisutnim duhovnim manama koje će onda polako ovladavati i početi preuzimati primat.
Kao prijelomna točka, kulminacija gušenja duha na Teologiji najbolje se očituje u protjerivanju fra Drage Bojića iz ove institucije zbog slobodno izrečenog mišljenja, a nastavilo se kažnjavanjem studenata koji su smatrali da su sloboda mišljenja i govora te vjernost Evanđelju temeljne duhove vrednote. Kratkovidnost i nesposobnost onih koji su tada vodili provinciju i Teologiju, negativna selekcija, srozavanje kriterija, učinili su da Teologija tada u suštini prestane postojati, a ovih dana je javnost poluglasno obavještena onako baš kako se nije primjećivalo da su stvari unutar Bosne Srebrene i Franjevačke teologije krenule u smjeru urušavanja. Naravno, pod drugim izgovorima i objašnjenjima, jer gdje se ugasio duh, tu je naivno očekivati samokritičnost i preuzimanje odgovornosti.
Sve u svemu, onaj tko je doživio Franjevačku teologiju u njezinim najboljim godinama, njezin za društvo i poslanje dinamični i odgovorni duh, taj duh će u njemu živjeti do kraja života i širit će se preko tih ljudi i na druge te će možda na nekom drugom mjestu i u nekoj drugoj formi pronaći svoj izražajni oblik i donositi slične plodove, a možda ponovno, nadamo se, u neko drugo vrijeme i u preporođenoj provinciji Bosni Srebrenoj.
Jozo Šarčević, polis.ba
