“FRANJEVCI IZ RAME”, knjiga fra Tomislava Brkovića

Knjiga fra Tomislava Brkovića “Franjevci iz Rame”, Leksikon članova Bosne Srebrene 1557.-2020.  izašla je prije nekoliko mjeseci iz tiska. Promocija knjige još nije upriličena u Rami, ali svi oni koji knjigu žele imati, mogu je potražiti u Foto studiju “Flash” u Ulici kralja Tomislava u Prozoru.

“Ovim leksikonom, koji je nužno nesavršen, želim podići prašinu s usnulih uspomena na ramske franjevce. Njihov život vezan je uz samostan na Šćitu, u Rami, i za Provinciju Bosnu Srebrenu, čiji su neizostavan dio, a kroz povijest su imali različite uloge i poslanja, ovisno o mjestu i vremenu djelovanja. Mnogo toga se možda mimoišlo, nešto zaboravilo ili ispustilo kao nevažno. Propuste i nedostatke ispravljat će i nadopunjavati netko drugi tko se bude zanimao za povijest ramskih franjevaca. Vjerujem da će to, poput mene, učiniti iz zahvalnosti. Svjestan sam da je popis nepotpun ne samo s obzirom na imena nego i na potpunost građe o svakom pojedinom franjevcu. Bez sumnje, brojni su franjevci ramskoga kraja ispušteni, zapravo svi oni koji su živjeli i djelovali od 14. do sredine 16. stoljeća, jer jednostavno za njih ne znamo. Uspomena na neke od njih ugasila se kada su se raspali njihovi nadgrobni drveni križevi ili spomenici. Ali sreća zagrobnoga života ne ovisi o količini uspomena zemaljskih (Lj. Hrgić).”

Prema dostupnosti prikupljene građe predstavljena su osamdeset i četiri franjevca iz Rame

Trojica njih živjeli su u 16. stoljeću, devetnaestorica u 17., a dvadesetdvojica u 18. stoljeću. Zanimljivo da je u 19. stoljeću preminulo sedam franjevaca, od kojih četvorica nisu doživjeli ni 50 godina, ili da je krajem istoga stoljeća ramski samostan imao samo dva svećenika.

U 20. stoljeću preminulo je dvadeset i pet, a u dvadesetak godina 21. stoljeća osam ramskih franjevaca. U godini objave leksikona, ramski samostan ima dvadeset i devet živućih članova Bosne Srebrene. Rama ima i drugih franjevaca, koji nisu članovi spomenute Provincije, te članova drugih redovničkih zajednica i dijecezanskih svećenika.

Povijesne crtice

Ne zna se točno kada su franjevci došli u Ramu i ondje osnovali svoj samostan. Fra Jeronim Vladić smatra da se to dogodilo prije drugog pada Rame pod Osmanlije (1482.). Prvi poznati spomen samostana je iz 1493. Naime, tada se na Generalnom kapitulu Franjevačkog reda, održanom u Asizu, spominje Ramska kustodija, u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko – Hercegovina.

Ljetopisac fra Petar Filipović, i sam podrijetlom Ramljak, 1756. godine piše: „Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova Obitil (obitelj), davno u Bosni ramska.“ Prema spomenutom Filipoviću, osnutak bi samostana trebalo tražiti oko 1500. Međutim, na kaležu koji je prilikom seoba Ramljaka u listopadu 1687. donesen u Sinj, upisana je 1402. godina, što daje osnove tvrdnji da je već te godine mogao postojati samostan u Rami.

Nakon podjele bosanske vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu i Bosnu Hrvatsku spominje se samostan u Rami kao osmi od trinaest samostana Bosne Srebrene

Sljedeći pisani spomen na ramski samostan je iz 1557., kada je samostan spaljen, a šest redovnika u njemu ubijeno. Crkva i samostan opet su podignuti: spominju se 1581., 1587. i 1598. godine. Makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković 1630. šalje u Rim izvješće o stanju u svojoj biskupiji, u kojemu spominje četiri samostana i nastavlja: „Ovim samostanima pridodaje se peti, a to je Rama, koja zapravo spada na duvanjsku biskupiju, koja, kako vele, nema svoga pastira.

U ovom samostanu ima deset svećenika, četiri klerika, jedan laik i petnaest mladića. Ima četiri župe: dvije su u Duvnu, gdje ima 200 kuća, treća u Livnu, gdje je otprilike 150 kuća, četvrta u Rami, koja ima 60 kuća. Ima dvije crkve, osim one uz samostan [u Rami], jednu u Livnu, a drugu u Roškom Polju. Ovaj samostan zajedno sa župama administrira makarski biskup, jer mu je to radi blizine preporučio administrator Bosne.“

Osim ovih župa ramskom samostanu pripadala je i župa Skoplje do 1687. godine.

Ramski je samostan svojevremeno bio sjedište biskupa

Apostolski vikar fra Pavao Posilović izabrao je 1644. godine Ramu za svoju rezidenciju i ondje boravio do 1653. Te su godine janjičari pobili nekoliko franjevaca, a samostan opljačkli. Devet godina kasnije (1662.) Osmanlije su u samostanu ubili gvardijana fra Bernardina Galijaša. Samostan je zajedno s crkvom po drugi put zapaljen 1667. godine. Fra Jeronim Vladić bilježi da je „sprženo sve što se je u crkvi nalazilo, ono naime silno bogato ruho, mislim da je zapaljeno iznenada i po svoj prilici po noći kasno, ter kao što iz crkve, tako ni iz samostana nisu mogli ništa spasiti.

Na ovaj način ostav goli i bosi, brez kruha, ruha i krova, praznih šaka, braća su se, ako nisu izginula, što se nigdje ne kaže, razišla po drugih samostanih države, a ovdje ostalo ih dva ili najviše tri, da narod obskrbljuju u duhovnih potrebah i da se brinu podizanjem zgrada.“

Treće uništenje ramskog samostana dogodilo se 15. listopada 1682. Samostan je opet brzo sagrađen

Fra Bono Benić piše: „Unatoč svemu tome, sve je to s Božjom pomoću, kroz manje od tri godine koje su neposredno slijedile, bilo obnovljeno, i to u boljem i većem obliku, brigom i nastojanjem redovnika i pomoću dobročinitelja. Ali, i opet uzalud!“

Tragičniji događaj za ramske franjevce i katolike zbio se 1687. Tada su ponovno, četvrti puta, crkva i samostan zapaljeni, a franjevci su se s narodom sklonili u Dalmaciju, i to najviše u Cetinsku krajinu. Ova je selidba bila posljedica osmanlijskog zuluma, ali i mletačke politike, jer je Venecija nastojala naseliti i osigurati pogranično područje u Dalmatinskoj zagori.

Ljetopisac fra Petar Filipović poimence bilježi dvadeset i jednog franjevca koji su iz ramskog samostana otišli u Cetinsku krajinu i dodaje: „Bilo ji je i još, ali se od svih ne spominjem. Ovi fratri, i s njima mnogi krstjani s [Stojanom] Jankovićem u Cetinu sađoše, također i kapelani niki i onda, a niki posli s pukom uskočiše.“

Franjevci su iz Rame, prema istom ljetopiscu, ponijeli što su mogli: „Naprtiše na konje ono ruha sakristie, i prateži druge vrlo malo.“ Kroničar sažeto opisuje sudbinu ostalih stvari: „A ostalo vojska popadne, razjagmi i odnese.“

U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebrni pozlaćeni gotički kalež iz 1402., misno ruho i čudotvorna Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska.

Gvardijani samostana u Sinju zvali su se i potpisivali ramskim gvardijanima sve do 1703., kada je određeno da franjevci u Dalmaciji gube samostane i župe koje su u Bosni ostale pod osmanlijskom vlašću. Franjevci fojničkoga samostana preuzeli su pastorizaciju vjernika u Rami, a tome samostanu su sve do osamostaljivanja rezidencije u Rami (1882.) pripadali i ramski franjevci.

Nakon selidbe u Cetinsku krajinu prvo svjedočanstvo o boravku franjevaca u Rami imamo iz 1708. Iz te godine nalazi se u Kongregaciji za raširenje vjere zabilješka fra Ivana Krstitelja de Vietrija, koji je u Rami našao malo katoličkih obitelji, raštrkanih po raznim mjestima, a služio ih je fra Bariša Ivanović. Tijekom gotovo stotinu godina od selidbe u Cetinsku krajinu, franjevci nisu imali stalnog mjesta boravka u Rami sve do 1775. Tada je u Proslapu, u zaseoku Nikolići, napravljena kuća za stanovanje.

U drugoj polovici 19. stoljeća nastupaju povoljnije prilike za ramske katolike i franjevce

Na starim temeljima šćitskog samostana sagrađena je 1857. redovnička kuća (rezidencija) koja je služila svojoj svrsi do izgradnje nove rezidencije 1930. godine. Temeljni kamen za gradnju crkve položen je 13. lipnja 1873. Zbog nekoliko sljedećih nerodnih godina i drugih nevolja gradnja je zaustavljena, a nastavljena je 1879., po dolasku Austro-Ugarske u Bosnu, tako da je crkva dobila krov tek 1881. godine.

Istodobno sa završetkom gradnje Gospine crkve na Šćitu dogodio se još jedan važan događaj za ramske franjevce

Naime, pod predsjedanjem generala Franjevačkog reda fra Bernardina a Portu Romatino u Fojnici je od 24. srpnja do 10. kolovoza 1882. održan Kapitul Provincije Bosne Srebrene, koji je 5. kolovoza 1882. donio jednu važnu odluku: redovnička kuća izgrađena na Šćitu 1857. proglašava se samostalnom rezidencijom Provincije Bosne Srebrene sa svim pravima i dužnostima u Franjevačkom redu. Određeno je također da tadašnje župe Trišćani i Uzdol, uz župu Rama, pripadnu novoj rezidenciji.

Drugi važan događaj je crkveno-pravna obnova samostana sv. Petra iz 1687.

Naime, u Sarajevu je od 7. do 15. prosinca 1939. održan Kapitul Provincije Bosne Srebrene na kojemu su, na prijedlog delegata, rezidencije Sv. Ante u Sarajevu, Sv. Bonaventure u Visokom i Sv. Petra na Šćitu proglašene samostanima sa svim pravima i dužnostima. Određeno je da provincijska uprava provede odluke Kapitula i ishodi potrebna odobrenja te je zatraženo odobrenje za proglašenje samostana i od Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Prema svjedočanstvu fra Vitomira Jeličića, nadbiskup Ivan Šarić molbu je odbio, o čemu je izvještaj stigao u Rim.

Fra Vitomir je kao vrstan pravnik smatrao da se ramska rezidencija može uzdići na razinu samostana i bez ovih pravnih formalnosti, tj. samim time što nikada nije ni prestao kontinuitet postojanja. Izradio je o tome studiju s historijskim podacima i juridičkim načelima te dokazao da ramski samostan kao pravni subjekt nikada nije ni prestao postojati. Generalni definitorij Franjevačkog reda stvar je ispitao i našao opravdanom, te je na proširenom Kapitulu Reda 13. srpnja 1940. ramsku rezidenciju proglasio samostanom.

Nakon gotovo tristo godina uspostavljeno je ono što je nasilno prekinuto izgonom franjevaca i puka iz Rame. Nažalost, ponovnu uspostavu samostana slijedila je nova tragedija. U mirnoj oazi spremala se bura, strašnija od svih prethodnih.

Teška stradanja Rame uslijedit će za vrijeme Drugoga svjetskoga rata

Dana 13. srpnja 1942. partizani su zapalili crkvu na Šćitu, uz koju su izgorjele sakristija i knjižnica s vrijednim crkvenim ruhom i bogatim knjižnim blagom. Nešto kasnije izgorjele su i župne matice iz 1773. U srpnju iste godine partizani su ubili ramskog gvardijana fra Julijana Jurkovića, a dva mjeseca kasnije ubijen je i samostanski vikar fra Viktor Slišković. Početkom listopada crnogorski su četnici došli u Ramu, zapalili nekoliko sela i pobili gotovo sve odrasle muškarce koji nisu uspjeli pobjeći.

Nakon što je izgorjela crkva na Šćitu 1942., i to peti puta, napravljena je 1944. improvizirana Drvena bazilika. U njoj je služena misa sve do obnove izgorjele crkve, 1956. Nekadašnji, izvorni vanjski izgled crkva je poprimila u drugoj obnovi (1965. – 1967.), nakon koje je obogaćena i vrijednim likovnim djelima (1967. – 1969.). Dvadesetak godina kasnije na Šćitu je sagrađen novi samostan (1986. – 1991.). Također, nastavilo se kulturno, umjetnički i duhovno oplemenjivati samostan i svetište Gospe Ramske, Majke od Milosti.

Franjevački nekrologiji

Generalni ministar Franjevačkog reda fra Kajetan Laurinski dekretom od 15. veljače 1774. izdao je naredbu da se u posebnu knjigu – nekrologij – upisuju preminuli franjevci, a ovu odredbu za provinciju Bosnu Srebrenu okružnicom od 2. listopada 1774. obznanio je provincijal fra Filip Lastrić. U samostanu u Kraljevoj Sutjesci odmah je uređen i krasno ispisan Nekrologij, koji se i danas čuva u samostanskom arhivu.

Kasnije generacije franjevaca bile su zapustile daljnje ubilježbe te je 1828. izrađen novi Nekrologij: Nekrologij Manje braće, Provincije Bosne Srebrene, proširen i urednije načinjen za časni samostan Banskih dvora ili Sutjeske. Napisao p. o. Petar Babaja, definitor i gvardijan, 1828. (Necrologium Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae auctum et in meliorem ordinem redactum Pro venerabili Conventu Curie Bani seu Suttiskae. Exaratum a R. P. Petro Babaja D/e/f/inito/re, et Gvardiano. MDCCCXXVIII.).

U nekrologiju je kronološki uz ime i prezime svakog franjevca navedeno mjesto smrti, podaci o dobi, službe koje je tijekom života obavljao i osobine kojima se isticao. Smatra se ozbiljnom obvezom svakog samostana voditi nekrologij i svakog se dana, javnim čitanjem imena preminulih dotičnog dana, podsjećati na solidarnost s pokojnicima. Danas u svim samostanima Provincije Bosne Srebrene postoje nekrologiji, a oni urednije vođeni sadrže više od 2.360 imena preminulih članova Provincije.

Bibliografske bilješke

Ovaj leksikon ramskih franjevaca Bosne Srebrene velikim je dijelom napisan na temelju podataka pohranjenih na mikrofilmovima Arhiva Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene u Sarajevu, potom u arhivima samostana u Rami, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Važan izvor informacija su i franjevački nekrologiji, posebno samostana u Kraljevoj Sutjesci te Šibenski nekrologij (mrtvar) najstariji, kao i Liber archivalis, koji se čuvaju u Arhivu Provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu.

Korištene su kronike i zabilješke koje su pisali ramski fratri i samostanski kroničari fra Kazimir Ivić, fra Vitomir Jeličić, fra Mladen Lucić i fra Franjo Žilić

“Oslanjao sam se na neke do sada objavljene, a meni dostupne izvore, među kojima se ističu: ‘Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu’ i ‘Urežnjaci iz Rame’ fra Jeronima Vladića, ‘Rama kroz stoljeća’ fra Ljube Lucića te ‘Ljetopis fra Petra Filipovića’ prvoga povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske. Tu su i razna izdanja Provincije Bosne Srebrene: ‘Dispositio personalis’, ‘Conspectus’, ‘Status personalis’, ‘šematizmi’ i ‘tabule’ te službeno glasilo ‘Bosna Srebrena'”, ističe autor.

Detaljne bibliografske bilješke o pojedinim franjevcima koje su korištene u ovoj knjizi nalaze se na njezinu kraju. U knjizi je donesen i Fotografski prilog – izbor fotografija vezanih za samostan na Šćitu, pojedine ramske župe i franjevce.

Zahvala

“Na kraju ovoga dugogodišnjeg putovanja izražavam svoju zahvalu svima koji su mi pomogli u pisanju i objavi ove knjige. Iskrena zahvala fra Ivanu Šarčeviću za savjete, sugestije i kritičko iščitavanje tekstova. Srdačno zahvaljujem svojim profesorima fra Velimiru Blaževiću i fra Marku Ćoriću na korekcijama i prijevodima latinskih tekstova. Pokojnom fra Stjepanu Duvnjaku za njegovu blagost i uslužnost prilikom istraživanja arhivske građe u sutješkom samostanu. Lektoru fra Ivanu Nujiću, korektorima s. Tereziji Antunović i Darku Rubčiću zahvaljujem na uloženu trudu i profesionalnosti. Za ustupanje dragocjenih podataka iz Arhiva Provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu zahvaljujem fra Frani Doljaninu. Za iznimnu susretljivost u pronalaženju i prosljeđivanju pojedinih fotografija zahvaljujem Ružici Barišić i Peri Matkiću, suradnicima u samostanskim arhivima Gorica/Livno i Tolisa, kao i fra Mislavu Joziću. Na poseban način zahvaljujem na zanimljivim i vrijednim prilozima dr. Jozi Džambi i Ivanu Lovrenoviću. Njihovi prilozi nalaze se na samom kraju knjige. Konačno i na poseban način, sa zahvalnošću i poštovanjem ističem dr. Jozu Ivančevića, načelnika općine Prozor-Rama, za njegovu financijsku pomoć da se ovaj leksikon objavi”, zaključio je fra Tomislav.

 

Ima jedna zemlja mala, između Čvrsnice i Vrana,

Ljubuše, Raduše i Makljena,

Bokševice i Grabovice,

zemlja Rama.

U njoj žive Ramljaci i njihovi franjevci,

stoljećima.

Ovaj leksikon im je zahvala!