Glavni urednik Katoličkog tjednika, Josip Vajdner i sociolog religija Ivan Markešić danima u oštroj polemici, a ima i udaraca “ispod pojasa”

Danima traje žustra i vrlo oštra polemika između glavnog urednika ‘Katoličkog tjednika’ Josipa Vajdnera i sociologa religije Ivana Markešića. Sve je krenulo od Božićnih jaslica u Vatikanu…

Josip Vajdner, glavni urednik “Katoličkog tjednika” i njegovog web izdanja Nedjelja.ba, a koji su u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, objavio je kolumnu naslovljenu “Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića” kao odgovor sociologu religije Ivanu Markešiću, koji je u “Oslobođenju” objavio kolumnu pod nazivom “Bosna – ‘katolički apsurdistan’ don Josipa Vajdnera”. Na Vajdnerov odgovor Markešić nije ostao dužan te mu ponovno replicira,također kolumnom u ‘Oslobođnju’ – ‘“Istina” o Bosni kleričkog lažova don Josipa Vajdnera’ kojeg je na kraju nazvao “kahlonoscem sarajevskih kaptolskih uglednika”.

Čitatateljima će izgledadi prenaporno, možda i predosadno čitati vrlo iscrpne i duge kolumne obojice uvaženih autora, koji se u obrani svojih stavova u polemici međusobno ne štede niti argumntima, niti na osobnoj razini. Međutim, da bi u cijelosti shvatili ovu vrlo važnu polemiku, prenosimo u cijelosti sve tri kolumne. Kako se čini, sada je na potezu Vajdner.

Potez 1: Markešić

Bosna – “katolički apsurdistan” don Josipa Vajdnera Bosna – “katolički apsrdistan” don Jospa Vajdnera  od 17. lipnja 2020.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine na svojoj redovitoj 13. sjednici, održanoj u Sarajevu 10. lipnja 2020. godine, “prihvatilo je pokroviteljstvo za božićne jaslice, koje će biti postavljene na Trgu sv. Petra u Vatikanu za 2020. godinu”. U zapisniku s te sjednice (http://www.predsjednistvobih.ba/zaklj/sjed/default.aspx?id=88335&langTag=hr-HR) dalje se navodi: “Ovom odlukom, Bosna i Hercegovina će po prvi put na ovaj način sudjelovati u obilježavanju ovog katoličkog blagdana. Božićne jaslice će na Trgu sv. Petra biti izložene od 10. 12. 2020. do 6. 1. 2021. godine”.

Mislim da je najveći broj građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu nacionalnu i religijsku pripadnost, primio ovu vijest s neskrivenim zadovoljstvom jer su svjesni da će sve vrijeme ovogodišnjih božićnih i novogodišnjih blagdana kao i u danima nove 2021. godine – ne samo u zemljama Europske unije nego i u drugim zemljama svijeta u kojima ima katoličkih vjernika – Bosna i Hercegovina kao država i društvo sa svim svojim ljepotama, ali i razlikama, problemima i nesuglasicama, ponovno biti predmet razgovora i zanimanja, predmet rasprava o potrebi njezinoga priključenja i ulaska u društvo zemalja Europske unije, kamo ona svojim zemljopisnim, civilizacijskim, kulturološkim i religijskim karakteristikama već odavna i pripada.

S druge strane, nakon objave ove vijesti nitko u Bosni i Hercegovini ni na jednoj razini – religijskoj, nacionalnoj ili pak građanskoj – nije iskazao negativan stav u svezi s tom odlukom Predsjedništva BiH osim – zamislite, molim Vas – predstavnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. I to u liku glavnog urednika Katoličkoga tjednika, don Josipa Vajdnera, koji je odmah i bez puno razmišljanja rekao da je, kad je ta odluka u pitanju, riječ o apsurdu i to, čujte umni iskaz ovoga kleričkog umnika: “jer u Predsjedništvu BiH ne sjedi legitimni hrvatski član”.

I drugo, smatra ovaj ‘’zabrinuti’’ klerik, ova inicijativa je licemjerna “jer služi u svrhe promocije određenih politika” te slavodobitno klikće: “Ako hoćete da budemo do kraja otvoreni: ta inicijativa služi licemjerju”, pa slijedom toga, “umjesto što će ulagati novac u takvu inicijativu koja očito služi samopromociji pojedinih političkih opcija, bolje bi bilo da se potrude i vrate Katoličkoj crkvi ono što su komunisti oteli nakon II. svjetskog rata” (https://hms.ba/vajdner-za-hms-radi-se-o-apsurdu-jer-u-predsjednistvu-bih-ne-sjedi-legitimni-hrvatski-clan/).

E, tu smo, dakle: kao prvo, u pitanju je politika. Opet se sarajevski klerički Kaptol želi izjasniti o tome, je li Željko Komšić “legitimni hrvatski član”, odnosno legitimni član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda u BiH. U razjašnjenju te dileme zamolio bih gospodu Vajdnera i njegove kaptolske drugove da pročitaju članak V. Ustava Bosne i Hercegovine koji je kao sastavni dio Daytonskoga sporazuma supotpisao dr. sc. Franjo Tuđman, u kojem stoji: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana sa teritorija Republike Srpske. (…)

Članovi Predsjedništva biraju se izravno u svakom entitetu (tako da svaki glasač glasuje za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu), sukladno izbornom zakonu kojeg donosi Parlamentarna skupština.
Dakle nigdje, ni u jednome od ta dva temeljna dokumenta, Ustavu BiH i Izbornome zakonu, ne stoji da na području Federacije BiH Hrvati biraju Hrvata kao svog predstavnika koji će nastupati u njihovo ime ili da Bošnjaci biraju svog, ili pak Srbi svog na području Republike Srpske, nego da iz mnoštva natjecatelja tu trojicu nacionalno različitih kandidata biraju građani Bosne i Hercegovine i to tako da iz “nacionalnih čopora” izabrani kandidati kao Bošnjak, Hrvat i Srbin predstavljaju sve građane BiH, a ne da svatko predstavlja svoju nacionalnu skupinu. Također, tamo nigdje ne stoji da izabranome članu Predsjedništva BiH religijske zajednice trebaju dati svoj izborni blagoslov i proglasiti ga legitimnim predstavnikom jedne nacionalno-religijske skupine.

Stoga bi nakon takvoga, njima jako dobro poznatog stanja stvari bilo izlišno postavljati pitanje, je li prema gore navedenim dokumentima Željko Komšić i legalni i legitimni član Predsjedništva BiH, jer on nije tu uime Hrvata u BiH, nego jedan od njih koji se javio na natječaj ispunjavajući sve potrebne uvjete: Hrvat i živi na području Federacije BiH bez ikakve obveze da predstavlja samo Hrvate. Kao što će se u nekim budućim izborima, ne bude li došlo do promjene Izbornoga zakona, na tome mjestu naći netko tko je član Stranke demokratske akcije, tko je islamske vjeroispovijesti, a izjašnjava se kao Hrvat, jer će ga izabrati većinska populacija. Je li to ispravno? Nije, naravno, ako bi Izbornim zakonom bilo određeno da izabrani član Predsjedništva BiH nastupa isključivo uime Hrvata katolika u BiH.

Kao drugo, ovoga katoličkog uglednika don Josipa Vajdnera muči povrat crkvene imovine koju su ti nesretni i prokleti “komunisti oteli nakon II. svjetskog rata”, što ponovno potvrđuje već ranije utvrđenu tezu da mnogim katoličkim klericima nije bitno promicanje nauka Isusa Nazarećanina, promicanje ljubavi prema drugima, svjedočenje kršćanske vjere siromaštvom, solidarnošću, razumijevanjem, nego gomilanje bogatstva po svaku cijenu.

Nečuveno, reći će mnogi. Jer, umjesto da katolički klerici u BiH budu zbog ove odluke Predsjedništva BiH sretni do neba, da se od sreće “udaraju nogom u guzicu”, oni čangrizavo pokazuju neskrivenu ljutnju na vatikansku diplomaciju koja im je ovim činom opalila debelu nediplomatsku šamarčinu i pokazala što im je činiti i kako se trebaju ponašati prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, ali i prema Svetoj Stolici i samome papi Franji.

Pokazala im je da je Bosna i Hercegovina – bez obzira na sve njezine nedostatke – ipak suverena, samostalna i uz to sekularna država, a ne njihova prćija u kojoj bi za donošenje odluke o pokroviteljstvu za božićne jaslice bilo potrebno konzultirati nositelje visokih služba Katoličke crkve u BiH. Također, ovim činom je vatikanska diplomacija sarajevskome Kaptolu pokazala da je Bosna i Hercegovina miljenica i ovoga pape, pape Franje, kao što je bila miljenica pape sv. Ivana Pavla II. i da im je klerici svojim “igrama” ne mogu obljutaviti. Uz to, sarajevskim klericima je pokazala da je Drugi vatikanski sabor davno završen, davne 1965. godine, i da se tada na njemu zaključilo da postoje dvije neovisne, zasebne stvarnosti – religijska i civilna (sekularna) – i da se ta religijska zbilja nema potrebe i ne treba prelijevati (miješati) u sekularnu.

Također, vatikanska diplomacija ovim nije prihvatila jadikovke sarajevskoga Kaptola o tzv. ugroženosti “napaćenog katoličkog puka” u BiH, posebno nakon mise održane u sarajevskoj prvostolnici u spomen, između ostalih, i onih nimalo nevinih ‘’prokletnika’’ koji su na sramotu hrvatskih katolika u BiH palili i žarili po Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, koji su – da budem potpuno osoban – zajedno s talijanskim karabinjerima omogućili dolazak četnika u Ramu u listopadu 1942. gdje su ovi u tri dana pobili i poklali preko 1.000 katolika i muslimana, spalili sve kuće, štale, popljačkali što su mogli a da se o tome nije nigdje oglasio ni jedan tadašnji franjevački provincijal niti ijedan biskup u BiH ili u Hrvatskoj, pa ni Alojzije Stepinac, niti netko od ustaških glavešina u Sarajevu, Mostaru, Bugojnu ili pak Zagrebu. U tome pohodu, četnici su počinili najveći pokolj hrvatskoga naroda uopće u II. svjetskom ratu.

A što potvrđuje i povjesničar prof. dr. sc. Ivo Goldstein u svome tekstu “Rama 1942 – tragedija jednog mikrokozmosa” (u: T. Brković, S. Lovrić, M. Petričević i J. Šarčević (2014) Rama 1942. Šćit: Franjevački samostan Rama-Šćit) u kojem kaže doslovno ovo: “Četnički zločin u Rami jest nesumnjivo po broju žrtava najveći pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u tom ratu, bilo u BiH, bilo u Hrvatskoj. Dakle, on je dio genocida koji su počinili četnici tijekom rata 1941-1945. u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini nad Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima”.

I, nakon svega, nikome ništa. Uj’o vuk magarca! Stoga ne čudi da gosp. Vajdner već dulje vrijeme brtvi jedno te isto unatoč znanju da Hrvati u BiH ni danas, a ni onda u II. svjetskom ratu nisu bili ugroženi isključivo od drugih, onda od Srba četnika i partizana, a u posljednjem ratu od Srba i Bošnjaka, nego ponajprije od svojih, od onih koji su si uzeli za pravo nastupati u njihovo ime. I uvijek ih, uz kuknjavu da je netko drugi kriv, prepuštali pogibelji. I danas Hrvate u BiH u pogibelj vode njihovi tzv. “iskonski, stožerni predstavnici” uz svesrdnu pomoć mnogih katoličkih klerika.

Zahvaljujući upravo takvim nastupima katoličkih klerika, Bosna jest, kako reče dominus Vajdner, “zemlja apsurda” pa se u tome smislu Bosnu može i nazvati “katolički apsurdistan”. A da bi tako moralo biti, potvrđuje i sam gore spomenuti umnik svojom izjavom: “Bosna je zemlja apsurda pa se dogodi da se u jednom danu promijene sva četiri ‘godišnja doba’. I to ne samo u meteorološkom nego i društvenom smislu. Ljudi su skloni danas zapaliti zgradu Predsjedništva pa se sutra ponašati kao da ništa nije bilo. U tom kontekstu možemo promatrati i prihvaćanje inicijative da Predsjedništvo BiH bude pokrovitelj božićnih jaslica u Vatikanu”.

Potez 2: Vajdner

Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića od 23. lipnja, 2020.

Odgovor Ivanu Markešiću i „Oslobođenju“

Markešićeva promišljanja, bez obzira koliko bila zajedljiva i puna prezira prema katoličkim svećenicima u BiH, ne bi zavrijedila nikakvu reakciju da nije riječ o sukobu svjetonazora koji ukazuje na dalekosežne posljedice za budućnost ljudi u ovoj zemlji.

U Oslobođenju se za vikend 20. i 21. lipnja, u rubrici Pogledi pojavio tekst dr.sc. Ivana Markešića, sociologa religije iz Zagreba, pod naslovom: Bosna – „katolički apsurdistan“ don Josipa Vajdnera. Isti je objavljen i na portalu ovih dnevnih novina i još nekolicini sličnoumnih.

Povod ovom uratku je komentar glavnog urednika Katoličkog tjednika na vijest da je Predsjedništvo BiH prihvatilo pokroviteljstvo božićnih jaslica, koje će biti postavljene na Trgu Sv. Petra u Vatikanu za 2020. a u kojemu je istaknuto kako je riječ o licemjerju jer su isti netom prije ustali protiv Katoličke Crkve koja je slavila misu za žrtve Bleiburške tragedije te, također, da zbog načina dolaska na vlast nemaju legitimitet predstavljanja Hrvata.

Ukratko, gosp. Makrešić je denuncijantskim stilom pokušao ovu kritiku predstaviti kao podmetanje klipova državi Bosni i Hercegovini na putu ka Europskoj uniji i ukazati da Katolička Crkva na čelu s papom Franjom, za razliku od ovdašnjih klerika, voli ovu zemlju.

Pogubnost logike prijevare

U redovitim bi prilikama ovo reagiranje išlo na adresu Oslobođenja koje bi ga onda bilo dužno objaviti. Međutim, zbog činjenice da je ovaj medij u svibnju 2020. aktivno sudjelovao u najgoroj poslijeratnoj harangi protiv Katoličke Crkve u BiH, i da su se ponijeli krajnje neprofesionalno te se nikada za to nisu ispričali, autor ovih redaka smatra kako u duhu Kanona 831 – § 1. Zakonika kanonskoga prava, nijedan katolik u takvim novinama ne bi trebao pisati, stoga ovaj odgovor biva objavljen na ovom mjestu.

Promišljanja Ivana Markešića, bez obzira koliko bila zajedljiva i puna prezira prema katoličkim svećenicima u BiH, uistinu ne bi zavrijedila nikakvu reakciju da nije riječ o sukobu svjetonazora odnosno koncepata koji ukazuje na dalekosežne posljedice za budućnost ljudi u ovoj zemlji iz koje je on davno otišao, pa sada sa zagrebačke adrese zna što se događa u “bosanskim čaršijama”.

Iz njegovih je rečenica vidljivo kako kompliciranost državnoga uređenja u Bosni i Hercegovini shvaća banalno, a time i pogubno.

Tako i legitimnost izbora članova Predsjedništva BiH poima kao „prijavu na natječaj“, a ne dostojno zastupanje jednoga naroda. Da njemu i svima koji tako misle bude jasnije koliko je to opasno i kako se Hrvati zbog toga osjećaju poniženo, valja istaknuti da jamačno sporazuma najprije u Washingtonu između Hrvata i Bošnjaka 1994., a potom i u Daytonu 1995. zajedno sa Srbima, ne bi bilo da je itko spomenuo mogućnost prijevare kakva se dogodila u izboru Željka Komšića. Pozivanje na Ustav i Izborni zakon BiH isto je što i podsjećanje – kako je i kardinal Vinko Puljić detektirao – na dolazak Adolfa Hitlera na vlast „po zakonu“.

Zbog toga nitko, tko zbilja voli ovu zemlju, nikada ne smije pristati na logiku prevare onoga drugoga, jer će to uvijek biti izvor nezadovoljstva i potencijalno breme sukoba koje se ostavlja u baštinu budućim naraštajima.

Na to je svojedobno u razgovoru za Večernji list upozorio i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović rekavši da “Političari trebaju naći način provesti odluke ustavnih sudova, ali trebaju imati na umu i presude Europskog suda za ljudska prava”.

Život u Bosni i Hercegovini nikada nije bio jednostavan i zbog toga ni rješenja problema nisu jednostavna, niti ih se kao što to čini rečeni sociolog smije tretirati banalno. Ali to ne znači da su nemoguća: treba uvažiti i nacionalne i religijske i kulturološke i sve ostale sastavnice i različitosti po primjeru kako su to komplicirane države svijeta već učinile.

Jaslice ne mogu zamijeniti restituciju

U tom duhu zahtjev za pravdom i pravičnošću jest nešto što Katolička Crkva ne može ni u kojem obliku zanemariti. Ako joj je život i danas u mnogomu otežan zbog otimačine koju su učinili komunisti poslije II. svjetskog rata, onda treba tražiti da sadašnja vlast ispravi nepravde. Ako se nekoj vjerskoj zajednici mogu u različitim mjestima vratiti njezina dobra, zašto se to ne bi moglo Katoličkoj Crkvi? Zašto je grijeh to zahtijevati? O čemu je riječ i Markešić bi pojmio kada bi se stavio u poziciju da su „antifašistički drugovi“, recimo, fratrima u potpunosti oduzeli sjemenište i gimnaziju u Visokom koju je i on pohađao. (Gospod Bog bi sigurno i s njim providio, ali je pitanje kojim putem bi krenuo…) I kakve sve to veze ima s gomilanjem „bogatstva po svaku cijenu“, kako u svom uvrnutom pogledu predbacuje?

Poglavito što je spomen restitucije u komentaru kojega on napada bio u izravnoj vezi s pokroviteljstvom jaslica u Vatikanu. Jer umjesto da članovi Predsjedništva BiH troše novac poreskih obveznika kako bi sebe prikazali u lijepom svjetlu, jednostavnije bi i nadasve korisnije bilo nešto od otetoga vratiti Crkvi, u čijim institucijama mnogi zarađuju za život u ovoj zemlji.

Povrat imovine – ne samo katolicima nego i svima – jest također jedno od krucijalnih pitanja države BiH na njezinu putu u Europsku uniju i nijedne jaslice na svijetu, postavljene čijom god voljom, ne mogu to zamijeniti.

Bajkovita predstava a ne stvarni život

Osobito što je ta inicijativa došla ekspresno brzo nakon što je i apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto svjedočio da se Crkvi osporavaju njezina temeljna prava – kao što je pravo slaviti svetu misu – te i sām onda dao podršku kardinalu.

Nedvojbeno je stoga da je pokroviteljstvo jaslica ideja onih koji bi javnosti prikazivali bajkovitu predstavu o životu, a ne kakav je stvarni život i položaj katolika Hrvata u ovoj zemlji, koju unatoč državnom uređenju i svim nepravdama, vole više nego neki tamo soljači pameti i printani nasljednici komunističkih osloboditelja.

Na glumljenju dobrote i ljepote ne može se graditi zdrava budućnost, jer predstava će kad-tad prestati, pa će se neki novi sociolozi neminovno pitati: “tko je domaćin a tko je bio gost”, i što su neki sadašnji sociolozi poput Ivana radili?

U mazohizmu nema sreće

Zato ne vrijedi težište priče prebacivati, kako Markešić čini, na to da su Hrvati uvijek sami sebi krivi. Točno je da je njihova odgovornost ogromna i da narodne vođe nitko ne može ispričati od stanja u kojemu se najmalobrojniji bh. narod nalazi.

No, poput usporedbe koju on donosi o stradanju katoličkoga puka u listopadu 1942. u Rami – kao da su hrvatske snage krive za masakr kojega su počinili četnici, jer su im OMOGUĆILI dolazak – tako je nerijetko i sadašnje pojave moguće tumačiti. Ispade prema njegovu napisu da su četnici – kao i prethodno partizani – te kobne godine krenuli u turistički obilazak ramskih sela, što onda primijenjeno na današnjicu biva kao da su politička razvlašćenja Hrvata u BiH u režiji visokih predstavnika i nametanje im člana Predsjedništva, došli putem golubova pismonoša na zamolbu hrvatskih predstavnika u vlasti.

Kritika prema legitimnim i legalnim političkim predstavnicima Hrvata treba uistinu biti britka i utemeljena, ali ne i mazohistička: kao da su za sve loše u ovoj državi, a osobito među Hrvatima, isključivi krivci.

Oni koji tako čine da pljuju po svome narodu bit će u određenim krugovima drugih naroda čašćeni kao junaci i “napredni”, ali to nikomu neće donijeti sreću. Niti je ikada donijelo.

Stoga svi oni koji vole i domovinom zovu zemlju Bosnu i Hercegovinu, moraju se potruditi skinuti luđačku košulju, nametnutu joj državnim uređenjem u Daytonu, za kojega su jamačno i njegovi tvorci smatrali privremenim rješenjem. Stavovi poput ovoga kojega izražava Ivan Markešić, dotičući površinu problema, samo deklarativno govore o ljubavi, a praktično dodaju ciglu na zid mržnje, prijevara i nepravde koji dijeli ovdašnje narode.

Zbog toga, dragi sociolože, ako ne možeš već doći pa živeći ovdje osjetiti bilo katoličkoga i hrvatskoga puka, onda nas nemoj od svoje silne ljubavi ni gušiti.

Potez 3: Markešić

“Istina” o Bosni kleričkog lažova don Josipa Vajdneraod 29. lipnja

Svi Vajdnerovi tekstovi u kojima se doticao mene i moga djelovanja pisani su u svrhu svjesnog i namjernog iskrivljivanja činjenica, a sve kako bi u maniri popovske obmane mene ocrnio, a sebe prikazao u (naj)boljem svjetlu.

Laganje je jedna od konstanti katoličkoga svećenika don Josipa Vajdnera, glavnog urednika Katoličkoga tjednika, glasila u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo. Svi Vajdnerovi tekstovi u kojima se doticao mene i moga djelovanja pisani su u svrhu svjesnog i namjernog iskrivljivanja činjenica, a sve kako bi u maniri popovske obmane mene ocrnio, a sebe prikazao u (naj)boljem svjetlu. Tako je učinio i nedavno u svome tekstu “Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića”, objavljenom 23. lipnja 2020. godine na portalu Katoličkoga tjednika Nedjelja, kao odgovor na moj tekst u Oslobođenju od subote 20. i 21. lipnja 2020., u Pogledima, pod naslovom: “Bosna – ‘katolički apsurdistan’ don Josipa Vajdnera”.
Luđačka haljina

Gosp. Vajdner svoj gornji tekst ilustrirao je političkom kartom Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma. Na njoj su crvenom bojom označena područja koja većinski naseljavaju Hrvati, zelenom Bošnjaci, a modrom Srbi.

Uz tu kartu, s lijeve strane, stavio je sliku mlade izbezumljene i poludjele djevojke (nadam se da nije maloljetna!) obučene u bijelu “luđačku haljinu” kako bi tom (maloljetnom?) djevojkom odjevenom u bijelu haljinu ilustrirao Bosnu i Hercegovinu kojoj je, prema mišljenju nekih analitičara, Daytonskim mirovnim sporazumom navučena luđačka haljina.

Kada sam vidio gornju sliku, užasnuo sam se. Ali ne zbog izrečene činjenice o luđačkoj košulji navučenoj Bosni i Hercegovini Daytonskim sporazumom, nego načinom kako je tu usporedbu uradio jedan katolički svećenik, k tomu glavni urednik glasila Vrhbosanske nadbiskupije. On, don Josip Vajdner, za svoju usporedbu koristio je mladu (maloljetnu?) ženu u njezinome najgorem mogućem duševnom stanju – u ludilu i time na posredan način pokazao kakav je njegov stav prema ženama. Žene su za njega, kao i za mnoge njegove drugove po kolaru, drugotne, đavlije, one kojima se ne može vjerovati, one koje su sklone (bračnoj i inoj) nevjeri, one koje su u raju zemaljskom izdale i samoga Boga, njih je najlakše proglasiti ludim.

Mislim da je don Josip Vajdner ovu ilustraciju mogao uspješnije uraditi da je umjesto fotografije ove mlade djevojčice stavio fotografiju nekoga od prvih hadezeovaca i uz njega nekoga od katoličkih klerika i njima obojici navukao bijele luđačke košulje jer su oni – jedan potpisujući Daytonski sporazum, a drugi dajući mu blagoslov za sve ono zlo što je tim sporazumom učinio Hrvatima u Bosni i Hercegovini – zaslužili predstavljati Bosnu i Hercegovinu u takvome “luđačkome stanju”.

Uz to, gosp. Vajdner kaže da svoj odgovor na moj gornji tekst nije htio poslati listu Oslobođenje zbog činjenice “da je ovaj medij u svibnju 2020. aktivno sudjelovao u najgoroj poslijeratnoj harangi protiv Katoličke crkve u BiH, i da su se ponijeli krajnje neprofesionalno te se nikada za to nisu ispričali, autor ovih redaka smatra kako u duhu Kanona 831 – § 1. Zakonika kanonskoga prava, nijedan katolik u takvim novinama ne bi trebao pisati, stoga ovaj odgovor biva objavljen na ovom mjestu”. Što je u svemu tome istina, kazat će zasigurno uredništvo ove ugledne novinske kuće i odlučiti hoće li ili neće reagirati na ove teške optužbe. Međutim, ja kao kršćanin katolik ne prihvaćam Vajdnerovo tumačenje Kanona 831 – § 1. (nismo, za Boga miloga, u srednjemu vijeku da za heretike trebaju ponovno lomače!?) i nastavljam čiste savjesti svoju daljnju suradnju s listom Oslobođenje.
Neka ovo bude samo uvodno slovo.

Razlog zbog kojeg sam pisao tekst “Bosna – ‘katolički apsurdistan’ don Josipa Vajdnera” bio je javni istup don Josipa Vajdnera u svezi s odlukom Predsjedništva BiH o pokroviteljstvu božićnih jaslica koje će biti postavljene na Trgu sv. Petra u Vatikanu od 10. prosinca 2020. do 6. siječnja 2021. godine, čime će moderna Bosna i Hercegovina prvi put u svojoj povijesti na ovaj način sudjelovati u obilježavanju najljepšega katoličkog blagdana. Osobno, bio sam uistinu sretan zbog te odluke kao što su zbog te odluke Predsjedništva BiH trebali biti sretni i svi katolici i katolički klerici u BiH. Međutim, don Josip Vajdner je onako popovski nadureno i s osjećajem osobe visoke važnosti rekao da je tu riječ o Bosni kao apsurdu i to stoga “jer u Predsjedništvu BiH ne sjedi niti jedan legitimni hrvatski član”.

Svakome je poznato, nadam se i uvaženom kleriku gosp. Vajdneru, da to članovi Predsjedništva BiH nisu uradili sami i na svoju ruku nego u razgovorima i dogovoru s predstavnicima Svete Stolice. A to što o tome sarajevske klerike ti vatikanski predstavnici, pa i sam papinski nuncij u BiH, nisu obavijestili, znak je da oni za njih ne predstavljaju neke relevantne osobe koje bi u ovakvim državničkim stvarima trebalo konzultirati. Tim činom – postavljanjem božićnih jaslica na Trg sv. Petra – papa Franjo je pokazao da više voli ovu zemlju od mnogih katoličkih klerika u BiH, među njima i od gosp. Vajdnera, jer papi Franji zasigurno ne bi palo na pamet, kao mnogima od njih, živjeti u sušnoj Bosni i Hercegovini, a Boga moliti da kiša pada u Hrvatskoj.

A sada nešto o Daytonskome sporazumu

Daytonski sporazum nije napravljen da bude pozornica triju političkih stranaka: SDA, HDZBiH i SDS, nego im je ponuđen i njihovi predstavnici su ga prihvatili kao opći okvirni sporazum kojim je zaustavljen rat u BiH. U tome sporazumu nema govora o izboru legitimnoga predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Srba u Predsjedništvu BiH nego o NATJEČAJU (a što su izbori nego natječaj!) prema kojemu se za predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH javljaju svi oni građani na području Federacije BiH koji smatraju da ispunjavaju uvjete. I tog predstavnika prema ovome sporazumu ne biraju samo Hrvati na području Federacije BiH nego svi građani toga entiteta.

A da taj sporazum nije nešto što bi bilo dobro za bosanskohercegovačke Hrvate i da bi ga trebalo mijenjati, pisao sam u svome tekstu Što je potrebno sačuvati: Daytonski sporazum ili Bosnu i Hercegovinu​? objavljenom u časopisu Hrvatska revija, br. 4 (2005) Matice hrvatske iz Zagreba: http://www.matica.hr/hr/340/sto-je-potrebno-sacuvati-daytonski-sporazum-ili-bosnu-i-hercegovinu-20962/.

Naravno, kad je riječ o Daytonskome sporazumu i svemu onome što je iz njega proizišlo, uvijek se može govoriti o tome je li u pregovorima netko nekoga nadmudrio (prevario) ili ne. I vrapcima na grani je jasno da Hrvati temeljem svoje trenutne brojnosti u BiH i temeljem postojećih izbornih zakonskih okvira koje je amenovao i dr. Franjo Tuđman – kojemu su, kao i sadašnjemu hrvatskome HDZ-u, Hrvati u BiH moneta za potkusurivanje i baza za dobivanje izbornih pobjeda na izborima u Republici Hrvatskoj – ne mogu nikada u Predsjedništvu BiH imati nekoga svoga ‘legitimnog’ Hrvata kojeg će oni sami izabrati između više svojih kandidata. No, tomu nije kriv Ivan Markešić, nego svi oni koji su uime HDZBiH i hrvatske države sudjelovali u dejtonskim pregovorima. Ti ljudi su trebali znati koje će posljedice nastati usvoje li se takvi ustavni i zakonski okviri.

Kad je riječ o Vajdnerovom tumačenju Ustava BiH i Izbornog zakona BiH, posebno onoga dijela u kojem se govori o izboru članova Predsjedništva BiH, želio bih ponoviti samo jedno: ni Ustav BiH ni Izborni zakon BiH nisu popis popovskih želja nego pravni akti. Osobno ne poznajem Željka Komšića, nikada se u životu čak ni u prolazu nismo sreli, ali ustavi i zakoni po kojima je on izabran iz reda hrvatskoga naroda u BiH u Predsjedništvo BiH su isti oni ustavi i zakoni po kojima je u prošlome sazivu Predsjedništva BiH bio izabran gosp. Dragan Čović. Dakle, ako se po postojećim ustavima i zakonima izabere za člana Predsjedništva BiH predstavnik HDZBiH, onda su svi zakoni u BiH kako treba i tada je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata moguće usporediti s vatikanskim konklavama i izborom pape.

Dakle, kao najviša Božja volja. I tada je taj član Predsjedništva BiH “legitiman Hrvat”. Ali, ako se, ne-daj-Bože, kojim slučajem ne izabere HDZ-ov predstavnik, onda te ustave i zakone treba usporediti sa zakonima prema kojima je i, kako don Josip Vajdner navodi riječi kardinala Puljića, i Adolf Hitler došao na vlast. Gluho bilo!

Odvojenost države od Crkve

Kao što je mnogima poznato, Drugim vatikanskim saborom (1962-1965) postignute su za kršćane katolike tri veoma važne stvari: 1) priznat je religijski pluralizam u suvremenom društvu, 2) prihvaćen je i afirmiran stav prema vjerskoj slobodi u svakome društvu i 3) priznata je “autonomija vremenitih stvarnosti” – društva (države) u odnosu na religiju i Crkvu.
Polazeći od stava da je društvo, odnosno država autonomna i time od bilo koje religije i Katoličke crkve neovisna vremenita stvarnost, jasno je da bi katolički svećenici trebali prihvatiti tu činjenicu i prema njoj se tako ponašati.

A to znači: prihvatiti režim u kojem se nalaze, na isti način kako je to učinio veliki fra Anđeo Zvizdović u 15. stoljeću (za kojeg bi netko u Bosni Srebrenoj trebao već pokrenuti postupak beatifikacije), i tražiti načine kako u danim okolnostima vlastitim vjernicima propovijedati nauk Isusa Nazarećanina, koji, prihvativši realnost postojanja Rimskoga Carstva, nije prihvatio ideju židovskih nacionalista da bude vođa pobune. Nego je svoj nauk naučavao u danim okolnostima.

Nažalost, neki katolički klerici u BiH, među kojima i gosp. Vajdner, drže da upravo katolički klerici trebaju biti oni pravi tumači političkoga zastupanja bosanskohercegovačkih katolika Hrvata i da su katolički klerici opunomoćeni proglasiti tko je legalni, a tko legitimni predstavnik hrvatskog katoličkog življa u BiH. Pri tome zaboravljaju ili ne žele prihvatiti činjenicu da bosanskohercegovački Hrvati imaju svoje političke predstavnike na svim razinama vlasti: izvršnoj, sudbenoj i zakonodavnoj – naravno u okviru postojećih zakonskih okvira koje su im u vidu “luđačke košulje” navukli upravo oni koji su ih predstavljali u Daytonu s dr. Franjom Tuđmanom na čelu.

Osobno obraćanje kleričkome lažovu don Josipu Vajdneru

Prvo, već više puta, gosp. don Josipe Vajdneru, bavite se mojom biografijom. I neprestano spominjete kako sam ja davno otišao iz Bosne i Hercegovine i da kao takav ne bih trebao baviti se pitanjima položaja “napaćenoga hrvatskog katoličkog puka u Bosni i Hercegovini”.

Stvari su ovakve: Ivan Markešić nikada nije otišao iz Bosne i Hercegovine, iako sam dugo vremena radio u Zagrebu, u Hrvatskoj, kojima sam neizmjerno zahvalan za mogućnost da svojim radom i zalaganjem postignem ono što bi svaki Hrvat želio postići. Najveći dio moga znanstvenog rada (knjige, članci, prikazi) tijekom zaposlenja u Hrvatskoj odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvate u njoj. Evo Vam link, pa pogledajte. https://www.bib.irb.hr/pretraga?operators=and|Marke%C5%A1i%C4%87,%20Ivan%20%2815106%29|text|profile Uz to, ovaj svoj odgovor pišem Vam iz rodnoga kraja, iz Rame, iz svoje vlastite obiteljske kuće koju sam, ‘’zahvaljujući’’ onima koji su se hranili huškačkim tekstovima kao što su ovi Vaši, gradio dva puta.

Drugo, uzimate si za pravo određivati, jesam li na pravome (životnom) putu, jer eto nisam nastavio franjevačkim stopama nakon završetka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, pa kažete: “Gospod Bog bi sigurno i s njim providio, ali je pitanje kojim putem bi krenuo…!”. Sramite se, don Josipe Vajdneru! To je više od bezobrazluka. A što da se ja spustim na Vašu razinu pa upitam, bi li Bog s Vama provodio da se Vaši pretci nisu pohrvatili, da iz praktičnih razloga nisu postali Hrvati katolici, prvo katolici, pa onda Hrvati te kako se od nehrvata postaje Hrvat, i to ama-ha-Hrvat, kao što ste Vi? Čime se Vi sve bavite! Preporučio bih Vam: radite svoj posao, ako znate i umijete.

Naime, Vi ste po pozivu katolički svećenik. Vaša temeljna zadaća je propovijedati i tumačiti nauk Isusa Nazarećanina. No, Vi i mnogi od Vaših kolega klerika to ne činite. Vi se više volite baviti politikom i oduzimati pravo političkim predstavnicima Hrvata da predstavljaju bosanskohercegovačke Hrvate smatrajući ih nedoraslim i nezrelim za tu funkciju. Okanite se politike, pročitajte kakvu dobru knjigu iz pastoralne, ili pak iz političke i kontekstualne kršćanske teologije kako biste svoju ulogu kao svećenik mogli obnašati na najbolji način. Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoje političke predstavnike. Da su oni procijenili da su posljednji izbori za članove Predsjedništva BiH nelegalni i nelegitimni, ne bi i sami u njima sudjelovali, nego bi pozvali Hrvate u BiH na bojkot izbora.

Odnosno, ako se mislite baviti politikom, osnujte vlastitu političku stranku ili Katoličku crkvu u BiH preimenujte u političku stranku, što je, nažalost, zahvaljujući Vama i takvim kakvi ste Vi, ona već i postala. Po onome kako se ponašate u današnjemu društvu, čini se da Vam je draže baviti se politikom i biti kadrovik političkih stranaka negoli se baviti temeljnim odrednicama nauka koji biste trebali propovijedati.
Treće, ne znam po čemu zaključujete da sam pun prijezira prema katoličkim svećenicima u BiH? Ne, ne daj, Bože! Čak ni prema Vama koji neprestano lažete i insinuirate.

Kao član Katoličke crkve, i kao praktični vjernik kršćanin katolik, reagiram uvijek na nesuvisle i nerazumne postupke pripadnika kleričkog establišmenta te moje Crkve, pa tako i na Vaše nesuvisle i neodmjerene, podle i osvetničke tekstove.

Uostalom, želio bih da budete kršćanin, a to znači čovjek koji će slijediti nauk Isusa Nazarećanina, a ne potrčkalo (kahlonosac) sarajevskih kaptolskih uglednika.

Nastavlja se…Na potezu je Vajdner…

/Republikainfo.com/