GORAN MILIĆ ‘Dobro se sjećam večere s američkim generalom 1993., objasnio mi je kako će završiti rat. Pamtim i što je rekao o Tuđmanu i Rusima…‘

„U Kinu sam otišao s pogrešnim predrasudama što mi se rijetko događa. Iznenađen sam više od svih upozorenja da ću biti iznenađen”, kaže u Briefingu novinar i urednik Goran Milić koji je nedavno prvi put posjetio Kinu i tamo snimio serijal od osam emisija od kojih će prva, otkriva nam, biti emitirana na prvom programu HTV-a 22. prosinca nakon Dnevnika, piše Jutarnji.hr

„Riječ komunizam se u Kini ne koristi. Oni govore vlada, a ne partija. Shvatili su da komunizam pred strancima ne treba previše hvaliti. Bio sam iznenađen kada su mi sugerirali da ne snimam ispred mauzoleja Maoa Ce-tunga. Mladi ga u Kini ne prihvaćaju i misle da je radio mnogo pogrešaka. Nema Maovih slika. Komunizam je vlast i o tome se ne diskutira previše”, ističe Milić.

Među 15 zemalja svijeta u kojima se najbolje živi je, naglašava, najviše protestantskih kao što su Island, Norveška, Švedska, Finska, Danska, Novi Zeland… Od katoličkih samo Luksemburg.

„Te zemlje sve proizvode, ali ništa luksuzno poput Louisa Vuittona, Ferrarija, Lamborghinija, Nevere… Većinski katoličke zemlje imaju najbolji šampanjac, konjak, gastronomiju, arhitekturu, umjetnost… Ali katolici su uvijek dužni, i individualno i obiteljski kao i lokalno i nacionalno. Pravoslavci su još gori, još su više dužni, a ne proizvode perfekciju. Katolici inzistiraju na perfekciji koju pravi jedan od milijun. Nama odgovara nogomet u kojem jedan ima sto milijuna, a ostali nemaju ni za kruh. Kinezi su ateisti, ali imaju etike koje se mijenjaju. Kina je kroz cijelu povijest bila jedna od ekonomski najjačih država svijeta, osim sto godina kada su se Francuzi i Englezi ujedinili da je pobijede i zauzmu njezine trgovačke puteve i Hong Kong. Nakon New Yorka Hong Kong je imao najveći broj milijardera. Sada je na drugom mjestu Peking, a Hong Kong je četvrti ili peti. Ono što je Hong Kong donosio britanskom imperiju, sada ide Kini”, govori Milić dodajući da Kina strahovito brzo napreduje, ima novu infrastrukturu, recimo mnogo bolje vlakove od američkih. Kineska je vlast, zaključuje, shvatila da joj je bolje da je narod podržava nego da je mrzi. Otkriva i da se Kinezi, kada im je neugodno jer su na primjer zakasnili ili nešto nisu razumjeli, smiju. Što se više smiju, to im je neugodnije. Razmišlja o snimanju emisija o nekim zemljama odakle u Hrvatsku dolaze strani radnici.

„U Indiju me ne pušta doktor. Za 80 dana ću imati 80 godina. U Zagrebu, Kini ili Japanu ne osjećam pad imuniteta, ali bio sam nekoliko puta u Indiji i uvijek bih prva tri dana proveo nemoćan u hotelu jer sam se otrovao nečime što sam pojeo. O Filipinima bi se mogle napraviti dvije emisije. Ne kažem da neću. To je najkatoličkija zemlja svijeta gdje ima milijardera, ali i sirotinje. Filipinci u Hrvatskoj uživaju u našem načinu života. Prvo pitaju gdje je crkva. Kod nas se živi liberalnije i osjećaju se slobodnije. Nema zemlje u Europi u kojoj nisam bio, osim Malte. Hrvatska je fantastična. Normalan čovjek ne bi rekao da bi radije živio u Norveškoj nego u Hrvatskoj. No, svi katolici i pravoslavci kukaju, i mi kao i Talijani i Grci jer vjerujemo u etiku po kojoj je Isus zaštitnik slabijih pa se pravimo slabijima nego što jesmo da bi nas on odveo u raj. Uvijek smo veće žrtve nego što zaista jesmo”, kaže Milić.

„Glavna snaga Pokreta nesvrstanih je bila kredibilnost u UN-u. Kada je nestao rivalitet supersila, UN je prestao biti relevantan. Još smo za vrijeme Domovinskog rata mi bili jako sretni što smo primjeni u UN”, napominje Milić koji se slaže s tvrdnjama živimo u vrijeme stvaranja novog svjetskog poretka.

„Dolar je ugrožen jer su ga previše tiskali bez pokrića. Sve više se trguje u juanima. Kina, Rusija, Indija i Brazil su velika ekonomska baza. Jako će biti važna umjetna inteligencija. Radnik više nije znojan u kombinezonu. U Kini karoserije proizvode roboti”, naglašava Milić i otkriva da je u svim komunističkim zemljama postojao samo jedan proizvod koji se u inozemstvu prodavao skuplje nego na domaćem tržištu. To su bila Elanove skije iz Slovenije koje se nisu reklamirale i malo tko je znao da se proizvode u mjestu Begunje na Gorenjskem jer komunizam nije živio od brandova. Priznaje da mu je žao što nije intervjuirao papu Franju.

„Zanimalo me je li bio u mladosti iskreni desničar pa je postao ljevičar kada su se zbog krize u Argentini ispraznile crkve. Volim Argentince. Volio bih popričati s Messijem jer odgovara preko volje, umjeren je, ima istu curu cijeli život, ne uči engleski… Genije je s nogama, pa mora biti i u glavi”, kaže Milić pa otkriva da ga je najviše od svih sugovornika impresionirao američki general Vernon Walters koji je bio američki ambasador u UN-u, u Moskvi, u Bonnu kada se srušio Berlinski zid, major američke vojske pri NOB-u u Drugom svjetskom ratu, pukovnik u grčkom ratu i general u korejskom, zamjenik šefa CIA-e…

„Večerali smo 1993. u Madridu i rekao mi je da će se rat u BiH završiti bez pobjednika, da se Milošević sigurno neće radovati, ali neće ni Tuđman ni Izetbegović. Kazao mi je da Rusija ne smije biti ponižena iako se raspao SSSR te da Ruse neće pustiti na Jadran. Kad sam mu rekao da smo onda mi Hrvati i Amerikanci prirodni saveznici, odgovorio je: ‘Apsolutno, ali Tuđman…‘”, govori Milić dodajući da je tek više godina kasnije shvatio da se velike sile ne mogu vezati uz sudbinu malih zemalja.

„Volio bih ići na Svjetsko nogometno prvenstvo iduće godine. Bio sam s osam i pol godina na SP-u u Švicarskoj 1954., na utakmici Jugoslavije i Brazila. Nakon 72 godine bi me mogli pozvati da budem tamo neka maskota”, zaključuje Milić.