Goranov ratni intervju: ‘Mi im nećemo dati niti komadić zemlje! Prijatelji su mi u ratu’
U kolovozu, nakon što je Goran Ivanišević osvojio prve olimpijske medalje za Hrvatsku, dvije bronce, trebao je odmah sjesti na avion i krenuti u Monte Carlo kako bi se pripremio za US Open. Odlučio je ipak poći kući, u Split, samo da prespava ondje jednu noć.
“Jedan mi je navijač rekao ‘Lijepa majica’, rekao sam mu ‘Evo ti je’. Drugi je rekao: “Taj remen ne izgleda loše”, skinuo sam ga i dao mu. Rekao sam svima: “Evo, sve uzmite, samo mi ostavite gaće”, prepričavao je Ivanišević doživljaje nakon Barcelone. Tek mu je bila 21 godina, a za ratom pogođen narod svoje malene domovine bio je heroj. Slavljen i hvaljen, velik, najveći.
!Bilo je tri ujutro kada sam stigao na aerodrom i svejedno je bilo 500 ljudi ondje. Nikada to nisam vidio, bio je lijep osjećaj”, ispričao je s osmijehom jedne prilike davne 1993. u intervjuu novinaru NY Timesa. Onda se prisjetio koliko je sreće imao. Bio je mlad, milijunaš, imao je skupu kuću u Monte Carlu, Mercedes u garaži, ali je odlučio doći kući, samo nekoliko kilometara dalje od prve crte bojišnice.
Proveo je neko vrijeme sa svojom tadašnjom djevojkom Danielom Mihalić, a onda krenuo za Monaco gdje mu je živio trener Bob Brett. Pokazujući na planinu koja Split dijeli od sjeveroistoka. – Nekada se čuje rat s one strane. Nekada i nekome u Splitu bude dosadno pa pucaju u zrak iz pištolja, nemojte se uplašiti – rekao je američkom novinaru. Još 1991. Goran je ušao u Top 10, a zbog uzavrele agresije na Hrvatsku nije se mogao 11 mjeseci vratiti kući.
Puno je Goranovih prijatelja otišlo u rat
Putovao je po turnirima, a nije mogao niti telefonski kontaktirati obitelj jer su bile presječene i telefonske mreže. Ipak, snašli su se. Sestra mu je napustila Split sa svojom obitelji na neko vrijeme, a otac se pridružio njemu u Milanu, no zbog ozljede Ahilove tetive liječio se u Monte Carlu, u Goranovom domu. I baš dok se on rekuperirao, čuli su se i prvi srpski rafali u Splitu. Bilo je to 6. studenog 1991. Nakon što se situacija malo smirila, Goranova se majka pridružila njegovom ocu Srđanu u Monacu.
Zaustavite agresiju na Hrvatsku
“Rekli su mi mnoge stvari, stvari koje mi je teško i izgovoriti. Odvratne stvari. Ti dečki se znaju boriti, svi su i živi, ali to je jednostavno kao lutrija, znate”, rekao je Goran. Biste li vi otišli u rat da nije bilo tenisa, pitao ga je novinar?
“Vjerojatno bih, ali nikad ne znate što bi bilo kad bi bilo. Moj reket je bio moj pištolj”, rekao je Goran, aludirajući na to da je osvajajući turnire na presicama mogao govoriti istinu o srpskoj agresiji i želji za hrvatskom samostalnošću. – U početku mi je bilo teško igrati. Izađem na teren, a razmišljam o scenama koje se događaju kod kuće. Borio sam se do zadnjeg poena, želio sam se boriti kako se bore oni u ratu”, rekao je iskreno Goran, čija je majica za zagrijavanje u Parizu imala natpis: “Zaustavite agresiju na Hrvatsku”.
Bilo je to prije međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992., a Ivanišević je čak nagovorio ATP da ga uvrste kao hrvatskog, a ne jugoslavenskog tenisača na turnire. Toliko je njegovo domoljublje isprovociralo one koji su mu se protivili da je u Adelaideu u siječnju 1992. primio čak i prijetnje smrću. Sve je došlo do te granice da ga je policajac dopratio na teren, a poseban automobil čekao na jednom od izlaza s terena u slučaju opasnosti. “Ja se nisam brinuo. Policajci koji su me čuvali naučili su me i kako rukovati pištoljem, probao sam pucati, samo iz zabave”, prisjetio se Goran. Apelirao je i na SAD kao velesilu: “Netko mora nešto napraviti, inače će jako puno ljudi umrijeti. Mi im nećemo dati niti komadića svoje zemlje”, govorio je tada mladi Ivanišević. Uvijek na ponos domovine, uvijek s posebno velikom srčanošću.
