Gospojina u Breškama i fra Ivan Šarčević
Nakon što sam završio jutarnje obaveze, koje su neočekivano iskrsnule, nazvao sam sestru i rekao joj da bismo mogli stići na Misu u Breške. Išli smo gore uvijek kao djeca. Vozili smo se starom cestom, parkirali u hlad i stigli u trenucima kada je Misa počinjala. Svijet se zbog ekstremnih vrućina zbio u dijelovima crkvenog dvorišta koji su bili pod hladom. Nas dvoje smo se ugurali u neki poluhlad. Fratar je glasno u skladnom ritmu vodio misni ceremonijal, nakon čega je uslijedila njegova propovijed. Govor je poprimio življi ritam. Britke riječi rezale su užareni brežački zrak.
Prečesto sam bio u prilici slušati govor koji ima svoj background. Fino usklađene i posložene riječi, u službi nekog interesa. Fino ih se zavrti da bi se poslala pozadinska poruka. Da bi se išlo u smjeru vješto skrivenog cilja. Ova propovijed je bila sve osim toga. Čista poput izvora bistre vode. Ničim zagađena, oslobođena, političkih, ideoloških ili interesnih primjesa bilo koje vrste. Samo čista, potpuno iskrena, ničim ukaljana duhovnost, majstorski spuštena i prilagođena svakom uhu koje želi slušati. Mene su riječi povukle. U mislima mi je iskrsnuo Andrićev fra Marko. Andrićeva pripovjedačka imaginacija je na svom apsolutnom vrhuncu u pričama gdje je centralni lik fratar čija je vjera toliko čista i velika, da je s njom samo da je htio i “brda mogao pomjerati”. Fra Marko je kada je voda mirna, kada se ništa, nigdje ne talasa, radio sve ono što niko od fratara nije htio. Kopao u polju, radio u voćnjaku, spremao zimnicu. Kada zagusti, kada treba više srca, više vjere i više hrabrosti svi iz samostana su se sklanjali i ostajalo bi na fra Marku. U samostanu je izbila prepirka kada je trebalo ići ispovjediti umirućeg razbojnika Rašu. Svi su se sklanjali, dok se nije pojavio fra Marko:
“Kako je gvardijan ćutio, prepirka bi se otegla nadugačko da ne upade fra Marko u refektorijum. On je bio zabavljen oko posla u kuhinji i posljednji je saznao o čemu se radi. Utrčao je onako zasukanih rukava i nije htio da sluša ni Subašićeve razloge ni Kezićeve opomene, nego samo popravi habit i ode pred gvardijana, sagne glavu i reče odlučno i jasno:
“Blagoslovi, oče gvardijane, da idem s Ljojom na tog bolesnika.”
Osim paralele sa fra Markom, pozorno sam slušao svaku riječ fratra koji je bio predaleko da bi mu mogao vidjeti lice. Nakon nekoliko minuta propovijedi pomislio sam. To bi mogao biti on. Kada je spomenuo Župu Sarajevo, znao sam da to može biti samo fra Ivan. Kada smo stigli kući, ocu sam spomenuo da je Misu predvodio fra Ivan Šarčević. Tata koji zna napraviti dobru procjenu, samo je rekao: “On vrijedi!”.
Umjetnost, prava umjetnost, poznaje termin “punoća”. Djelo koje ima punoću, nosi umjetničku, estetsku, duhovnu i druge vrijednosti, za razliku od praznih “privida punoće”, koje se prečesto uzima za umjetnost a s njom veze nemaju. Isto je sa duhovnošću. Profesor na Teološkom fakultetu, znanstvenik, pisac fra Ivan Šarčević, svim svojim bićem je to što jeste. Potpuno slobodan i potpuno svoj. Produhovljen, s vjerom koju živi, koju s potpunom predanošću iskreno, na najvišem intelektualnom i duhovnom nivou propovijeda je živi putokaz što znači ne biti prijevaran i ne biti lažan.
Po završetku Mise, našao sam ga. Pružio ruku i rekao mu da ga samo želim pozdraviti.
Završit ću sa Andrićem i fra Markom:
„Ali onaj stari fra Stjepan Matijević, koji nije gotovo nikad spavao, imao je običaj da se diže noću i popravlja ono što mu se danju ne bi svidjelo, a što nije imao moći da priječi i promjeni. Iako su mu zabranjivali da to radi, i skrivali od njega knjige i hartije, on, strahujući jedne noći po samostanu, nađe Mrtvačku knjigu, precrta unakrst hladnu latinsku prozu Subašićevu i drhtavom rukom, starim fratarskim pismom, dodade pored fra-Markova nekrologa, na okrajku lista, jedva čitljivo: ››Ovaj je volio samostan kao svoju dušu. Da se zna.”
