Hajdučke strasti

Brojni su putnici prošli vijugavom cestom uz rijeku Ramu ne znajući kakve sve zanimljivosti mogu susresti na tom putu. Na prvi pogled opasna cesta kojoj zastrašujući izgled daje korito rijeke Rame, a potom Jablaničko jezero, skriva neke zanimljivosti. Ulazeći na Gračac iz pravca Prozora nakon vijuganja cestom uz samo rijeku odnosno jezero stoji nekoliko kuća između ceste i vode. Nekada je na toj istoj strani stajala župna crkva na Gračacu, a danas je tu odbojkaško igralište. Zbog izdgradnje hidroakumulacije crkva je premještana iznad ceste Prozor-Jablanica.

Među tim kućama ispod ceste u jednoj od njih smještena je konoba „ Kod Buce“ koja je dobila ime prema nadimku vlasnika. A taj vlasnik Mladen Topić Buco rođen 1967. godine na Gračacu je jedan osobit lik.  Nije on osobit zato što je vlasnik konobe ili zato što je uvijek vedar i spreman na šalu. Njegova osobitost je u strastvenom navijanju za Hrvatski nogometni klub Hajduk Split.

Konoba u svom unutrašnjem uređenju donosi dašak mediterana u Ramu. Hajdučka ljubavna strast nju je potpuno obilježila. To zorno svjedoče  navijački rekviziti, suveniri, fotografije i sve što bi moglo na neki način podsjetiti na Hajduka.

Već neko  vrijeme konoba ne radi izuzev posebnih trenutaka za posebne prijatelje. Ulazeći u konobu dok nam za leđima ostaje prekrasna crkva svetog Ante, odmah zamjećujemo Mladena Topića Bucu kako nešto radi za šankom u hajdukovoj navijačkoj majici.

Uz srdačan prijem priča odmah započinje o Hajduku. Buco je u svom veseljačkom šarmu započeo priču o svojim prvim posjetama utakmica Hajduka i Dinama još davne 1982. godine. Tada je ta njegova strast i započela. Nakon te utakmice pa sve do današnjih dana, Buco je stigao iz Rame u Split kako bi navijao za ‘ajduka u nogometnim ogledima kroz ligu Jugoslavije, međunarodne utakmice, sada utakmice Hrvatske nogometne lige. Putovao je svaki put preko 300 kilometara.

Nakon nekoliko trenutaka Buco odjednom nestaje iza šanka u jednoj prostoriji te se pojavljuje veoma brzo sa hrpom ulaznica sa utakmica. Brzo smo odustali od brojanja jer smo vidjeli da ih je više od stotinu.

Baš iz te hajdučke ljubavi čuva većinu ulaznica sa utakmica na kojima je bio u Splitu, ali i u drugim mjestima u BiH i Hrvatskoj. Među njima se pojavi i njegova prva članska iskaznica.

O učlanjenju Buco reče: „U Hajduk sam se uključio već 1983. godine i to traje do danas. Moja djeca su također članovi; Mateja, Anamarija, Mato i tetka Ruža Kustura koja je rođena na Malu Gospu, 8.9.1920. godine. Možda je moja tetka jedan od najstarijih živućih članova Hajduka“

Tijekom odlaska i navijanja na brojnim utakmicama događale su se i brojne zgode koje Buco vrlo rado pripovijeda: „Kada smo  bili na utakmici  1987. godine Hajduk – Olimpyc Marseille susreo sam među 50 tisuća navijača svoga kuma Zdenka Dolića koji je kao mladić u nesretnom slučaju ostao bez oka. Neki navijači su pravili nerede pa je policija bila prisiljena baciti suzavac. Svi smo plakali, ali moj kum Zdena kaže ‘Baš me briga, ja plačem samo na jedno oko.’ Hahahaha.“ Sa smijehom priča Buco o toj zgodi.

Kada se već spominjao taj navijački nered i suzavac pitali smo Bucu što on kao strastveni navijač Hajduka kaže o tome: „Volim Hajduka, nogomet i sport uopće, ali sam uvijek bio protivnik bilo kakvog nereda. Navijam na svakoj utakmici. Tako sam jednom prigodom bio u Zenici na utakmici Hajduka među 150 navijača Čelika koji se zovu ‘Robijaši’. Nisam mogao odliti navijati kada je Hajduk dao gol i toliko sam glasan bio da sam dobio podršku od navijača Čelika.“

Dok još uvijek pregledamo brojne ulaznice pred oči nam izleti više članskih iskaznica Hajduka. U isto vrijeme do Mladena je došao njegov sin Mato u zanimljivoj šaljivoj navijačkoj majici Hajduka.

Buco je uzeo jedno iskaznicu na kojoj piše Ruža Kustura. Pokazujući iskaznicu reče: „Ovo je iskaznica moje tetke koja ima 98 godina i član je Hajduka. Sigurno je jedan od najstarijih članova po godinama. I moja djeca su sva članovi. Često na utakmice idem sa svojim sinom Matom. On je najmlađi, a prije sam vodio i stariju djecu. Kada je bila 100 obljetnica Hajduka išao sam sa sinom Matom u renaultu četvorki sa hajdukovim bojama. Policijama me zaustavljala samo da se fotografira s nama.“

Dok Buco pripovijeda svoje navijačke dogodovštine njegov sin Mato sluša i upija svaku njegovu riječ bolje nego učitelja ili pratra. Buco kao branitelj i ugostitelj stvorio je brojna prijateljstva, a kao navijač Hajduka još više. Jedna od njegovih zanimljivih zgoda pri odlasku na utakmicu u Split dogodila se prije par godina.

„Krenuli smo na utakmicu i malo prije granice na Kamenskom, upravo kod restorana Pasika, pokvari mi se auto. Ne znam šta ću. Ne mogu sada dalje. Zovnem svog prijatelja Mirka da mi pomogne popraviti auto. Kad je on došao nije se dao na popravak auta nego mi je dao svoje da mogu na utakmicu.“ – s posebnom strašću priča Buco o ovoj (ne)zgodi.

Njegov sportski duh i hajdučku strast uvidjeli su svi njegovi prijatelji i poznanici, a oni koji ga prvi put vide brzo to shvate.

Vjerujemo da ima ovako strastvenih navijača i drugih klubova. Stoga bi nam bilo drago objaviti i druge slične i ovako lijepe sportske i navijačke priče.