Halil Jaganjac: Rastao sam uz rukometaše Hrvatske, iz BiH me nikad nitko nije zvao
Lino Červar povukao je i svoj drugi taktički potez na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, “kaubojima” priključio i 22-godišnjeg Halila Jaganjca. Rođeni Riječanin jedan je od najvećih talenata hrvatskog rukometa, ali i mladić vrlo zanimljive rukometne karijere. Krenuo je iz Matulja, pa bio u riječkom drugoligašu Kozali, otišao u veliki PSG. Poslije toga je završio u Metalurgu, a danas je član Nexea. Iako je u reprezentaciji do sada mogao imati i veću ulogu, Jaganjac je i ljubimac Line Červara… – piše 24sata.hr
– Ma ne mogu naći riječi kojima da ga opišem. Otišao sam u Metalurg prije svega zbog njega, pozvao me i u reprezentaciju… Od njega sam u pola godine naučio više nego što od nekih drugih trenera naučiš u cijeloj karijeri – rekao je jednom prilikom Halil Jaganjac koji je u reprezentaciji debitirao 2018. godine. Tada je bio član zlatne generacije koja je osvojila Mediteranske Igre u Španjolskoj, ali i bila peta na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj. Iako, na tom natjecanju i nije previše igrao.
– Bio sam daleko najmlađi u momčadi, neki igrači, kao recimo Vori i Karačić, prema meni su se ponašali kao prema svome sinu. Dečki su stvarno bili uz mene, davali mi korisne savjete, prenosili svoja iskustva.
A rukomet je počeo trenirati još kao dječak, no zašto baš rukomet?
– Jednostavno, baš zbog ovih ljudi s kojima sam sada u reprezentaciji. Zbog njih sam se zaljubio u rukomet. Kao dijete sam bio izrazito sportski tip, a kad je trebalo odabrati što ću ići igrati, brat Isak je rekao: ‘Gledaj, mali, ti ćeš jako izrasti, a nogometaši su niži. Bolje ti je da ideš na rukomet.’ I srećom, poslušao sam ga.
Veliki preokret u njegovoj karijeri dogodio se 2016. godine kada se iz Kozale zaputio u – PSG!
– Otišao sam u PSG-ovu rukometnu akademiju, ali trenirao sa seniorima. A kad jedan klinac vidi sve te igrače… Ma to je šok. Kad su mi krenuli dodavati, nisam znao je li to šut na gol ili dodavanje, koliko je lopta išla snažno. Hansen, recimo… Ali sad mi je to postalo normalno. Strašno sam napredovao u toj sezoni, razdoblje u Parizu pomoglo mi je da sazrem i očvrsnem, puno sam naučio i o životu, i o rukometu.
Rukometni put ga je 2017. godine odveo iz Pariza u Skoplje.
– Prvo je došao poziv na okupljanje reprezentacije u lipnju. Kad sam vidio e-mail od HRS-a, mislio sam da me zovu u juniorsku reprezentaciju. Kad sam vidio da se radi o seniorskoj, pomislio sam kako je to nekakva pogreška. Shvativši da nije, krenuo sam vrištati, skakati, urlati od sreće. Odmah sam zvao roditelje, brata, djevojku… Ma sve žive – prepričava Halil, koji se već nakon nekoliko treninga svidio izborniku Červaru.
– Prišao mi je i rekao da misli da bi za mene najbolje bilo da dođem k njemu u Metalurg, da dobijem priliku igrati Ligu prvaka, SEHA ligu… I završilo je najbolje moguće. Afirmirao sam se u oba natjecanja, mislim da nisam mogao ići boljim putem u karijeri.
U Skoplju je nastavio svojim zacrtanim putem. A to znači – rad, rad, rad i samo rad.
– Kad sam došao u Skoplje, uzeo sam stan preko puta dvorane. U Metalurgu su svi kao obitelj, a dvorana funkcionira kao sportski dom za sve naraštaje kluba. Od domara sam dobio ključ od dvorane pa sam mogao otići odraditi trening kad god bih htio, kada bi osjetim da mi to treba – otkriva Halil i sa smiješkom dodaje:
– Taj čovjek je praktički 24 sata bio tamo, ali znao sam ga iznenaditi. Došao bi ujutro pa mislio da mu je netko provalio u dvoranu, ha, ha… A onda bi ušao unutra, vidio me kako medicinkom nabijam u zid, samo bi mi rekao ‘ti nisi normalan čovjek’ i otišao svojim poslom.
Uz talent koji neosporno posjeduje, ovakva želja i volja za treningom mogla bi biti garancija za velike stvari.
– Na pet minuta hoda od mog stana bio je veliki skopski park Gazibaba, u kojem imaju jako lijepe staze za trčanje. Znao sam već u sedam biti na rastrčavanju, odmah se čovjek bolje osjeća za nastavak dana. Sjajan je osjećaj probuditi se dok svi spavaju, odraditi trening i krenuti u dan. Ne znam što rade suigrači u slobodno vrijeme, vjerujem da se znaju i odmoriti, ali ja ne mogu mirovati – govori Jaganjac, koji s takvim razmišljanjem podsjeća i na velikog Dražena Petrovića.
– A dobro sad… Lijepo je sve to čuti, čovjek može samo osjećati ponos, da sav rad i trud nije uzaludan. I takve stvari guraju me naprijed, da radim još više. Jako volim čitati priče o velikim sportašima, pogotovo našima, naravno da znam sve i o Draženu. Fascinantan mi je onaj dio kad kao dječak dolazi u šest ujutro u dvoranu, dribla stolice, kad ispred sebe stavlja ciljeve koje mora savladati… Takvi ljudi su vrijedni divljenja.
Još kao dječak divio se “kaubojima”, no idol mu je oduvijek bio…?
– Blaženko Lacković! Igrao je na mojoj poziciji, uvijek sam mu se divio. Kao dječak bih gledao doma tu generaciju i kad bi zabili gol, ja bih trčao po stanu, ‘zakucao’ vunenu loptu u zid i vikao ‘Lacković, Lacković’. Igram istu poziciju, sličan nam je stil igre, šuteri smo… Da, on mi je definitivno rukometni uzor.
– To mi često ljudi kažu, da dosta zrelo razmišljam. I izbornik Červar je to rekao više puta. Mislim da to proizlazi iz toga što sam rano otišao od kuće, već s 18 godina otišao sam u Parizu, živio sam… Morao sam naučiti biti ozbiljan i odgovoran zbog samoga sebe. Ako to ne naučiš, a ovisiš sam o sebi, nećeš dogurati daleko.
Iako vuče korijene iz BiH, nikad nije ni pomislio igrati za bilo koju reprezentaciju osim hrvatske.
– Da, roditelji su mi iz BiH, ali nikad me nitko od tamo nije zvao niti išta nudio. I to je u neku ruku moja domovina, ali rođen sam ovdje, moje djetinjstvo bilo je ‘kaubojsko’, rastao sam uz naše rukometaše. Sve što sam u životu vidio ili radio vezano je za Hrvatsku i nema veće časti i zadovoljstva od prilike da predstavljaš Hrvatsku u bilo kojem smislu. To je posebna ljubav i nikad ne bih mogao nastupati za bilo koga osim za Hrvatsku.
/Izvor: 24sata.hr/
