HDZ politika je Hrvate u RS bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan Samostana svetog Ante na Bistriku te bh. intelektualac koji već duži niz godina bez sustezanja ukazuje na društvene i političke anomalije u našoj državi, u vrlo otvorenom intervjuu za “Avaz” dao je svoje viđenje najavljene posjete pape Franje našoj zemlji te burnih dešavanja na unutrašnjopolitičkoj, ali i regionalnoj sceni.

Autor: Amil Dučić

Fra Šarčević kaže da papa Franjo “nakon Albanije, monoetničke, ali višekonfesionalne zemlje, koja izlazi iz jednog od najopresivnijih ateizama i u kojoj religije, vjerske institucije imaju i imat će važnu ulogu, posjećuje BiH, etnički i vjerski raznoliku i unutarnje do sukoba dinamičnu državu”.

Veća humanost

– U tom smislu njegov dolazak doživljavam kao priznanje naše posebnosti, ali istodobno i kao veliki zahtjev za većom humanošću svih u njoj. Vjernika ponajprije. A u nas su gotovo svi vjernici – i političari, tako kažu. Za katolike Papin dolazak smatram zahtjevom za dosljednijom vjerom, a ne samo prilikom za vanjsku manifestaciju. Rekao je, između ostaloga, da dolazi “ohrabriti katolike” jer, pretpostavljam, smatra da su upali u malodušnost, u sumnju da kao manjina uopće mogu živjeti s drugima koji su većina. Ovaj papa u svoj svojoj neposrednosti i spontanosti hrabro je provokativan, zahtjevan i autoritativan, čak na granici autoritarnosti.

Rekao je da ne voli putovati, osim ako “mora”, pa mislim da k nama ne dolazi praviti spektakl, niti nas hvaliti, nego potaknuti na visoke ciljeve ljudskosti, vjere i zajedničkoga života koji su u ovoj zemlji obezvrijeđeni ili manipulirani. Osim opcije za siromašne, obespravljene, ovaj papa je vrlo osjetljiv za društveno značenje religije u pluralnom svijetu i ondje gdje su katolici manjina, kao i za zla i grijehe na socijalnom planu. On je ekskomunicirao iz Crkve mafijaše i sve koji zlorabe ili zarađuju pljačkajući druge.

Njegova posjeta dolazi u burnom političkom vremenu u našoj državi, u kojem se, nakon napada u Zvorniku, hapse ljudi pa onda puštaju, u kojem jedna politička stranka prijeti referendumom o otcjepljenju. Strasti su, nesumnjivo, uzburkane i u regionu. Kako u tom kontekstu treba gledati posjetu Pape?

– Otvorili ste veoma složenu problematiku naše zemlje na koju se ne odgovara brzo. Zločin u Zvorniku nije razjašnjen, ni sudski. Mislim da se tim zločinom, s jedne strane, nipošto ne smije prikrivati maskirano nasilje struktura srpskog entiteta (RS) koji u svom imenu već ima ukalkuliranu isključivost za nesrbe, niti se tim zločinom smije opravdavati srpska ratna industrija, a nikako zavoditi strah nad onima koji su manjina u tom entitetu.

S druge strane, mislim najprije na Islamsku zajednicu, koja, jasno, nema ingerencija države, ali se treba vjernički i teološki jasno i odlučno postaviti prema onima koji se grade tobože jedinim “pravim” muslimanima, jer oni time najviše štete samoj toj zajednici, uzurpiraju njezino i ime samoga Boga, također unose strah drugima, a i svojima.
I što je nedopustivo, ubijaju. Ne može se, jednostavno, kazati da takvi nisu pravi vjernici, da to nije pravi islam, i tako skinuti odgovornost. Pa zar oni koji su činili zločine ili koji su blagosivali zločince sebe nisu smatrali vjernicima?! A i danas se smatraju, i to velikima.

U našem svijetu, a naša zemlja nije iznimka, probuđeni su novi strahovi.

Rezultat je to recidiva modernih ideologija, fašizma, komunizma, nacizma i njihovih derivata ustaštva i četništva koje počivaju na ksenofobiji i ideologiji očišćene zemlje. Rezultat je to i političkih religija koje vjeru u Boga svode na društvenu i ekonomsku moć i dominaciju nad drugima. Dakle, terorizam – bio on sveti teror, teror u ime Boga ili neki sekularni, entitetski (kantonalni), državni i politički teror – pomiješan s religijom nastoji zavesti strah u našoj zemlji. Strahom se služe i vladaju zli ljudi. Papa dolazi u kritično vrijeme, ali kriza može postati i šansa.

Mnogo se posljednjih dana spominje riječ “rat” kada je riječ o regionu. Makedonija, BiH i Kosovo gledaju se kroz prizmu destabilizacije, zemalja koje su, prema riječima američkog analitičara Edvarda Džozefa (Edward Josepha), na ivici provalije. Koji je Vaš komentar na to?

– Rat nikada ne izbija posve predviđeno. Rat, naravno, ne treba prizivati, iznad svega treba sve uložiti da ne bude rata, jer rat je čovjekovo najveće i nepopravljivo zlo, najveće nasilje. No, rat je skoro nemoguće izbjeći ondje gdje vladaju strukture i institucije u koje je ugrađeno nasilje i zločin. U ovim našim malim državicama živimo u strukturama koje proizvode nasilje, štoviše, u nas se njeguje i institucionalno podržava nasilje kao kultura. Dejtonom nije pravedno završen rat. On je prekinut. Sada se rat nastavlja kroz nepravedne dejtonske strukture, ratne ideologije i retorike koje, ako se danas ne obesnaže, nose klicu mogućeg budućeg rata.

Velika odgovornost

Već duže se govori o ozbiljnim nastojanjima Rusije da destabilizira prilike na Balkanu. S druge strane su opasnosti koje dolaze od Islamske države. Smatrate li da BiH može preživjeti ove opasne tendencije i udare?

– Nisam stručnjak za tako veliku politiku. Ono što mi se nameće iz običnoga promatranja čini mi se da je na djelu dovršavanje hladnoratovskih podjela i raspadanja velikih država, a što izaziva nove podjele, pa i ratove, ali tako perfidno jer se istodobno hoće u nova svjetska zajedništva, naprimjer u Europsku uniju, ali sa starim zločinačkim ideologijama, nepomirenim prošlostima i starim neprijateljstvima.

Što se tiče islamskoga radikalizma, mislim da on nije homogen jer su države s muslimanskom većinom između sebe dosta različite. Čini mi se važnim istaknuti, u čemu, naravno, nije sve sadržano, da pred islamskim institucijama, posebno teološkim učilištima, ulemom i islamskim teolozima, stoji velika i neotklonjiva odgovornost da pronađu adekvatniji odgovor na zloupotrebu vjere, na pitanje iskrivljenog citiranja svetog kur’anskog teksta protiv drugih, ali i protiv muslimana, da se teološki suprotstave sve prisutnijem fanatičnom revnovanju za Boga protiv ljudi, da budu mnogo kritičniji prema bogatim vlastodršcima i diktatorskim režimima svojih zemalja koji licemjerno koketiraju sa zapadnim moćnicima i koncernima i drže čitave slojeve svojih sunarodnjaka u siromaštvu i potčinjenosti, hraneći ih jeftinom vjerom u Boga, lažnom utjehom raja ili mržnjom protiv nevjernika.

Također, veliku odgovornost za zemlje s islamskom većinom imao je i ima politički Zapad, mediji, kršćanske crkve. Zapadna društva ne bi smjela upasti u onu tako nehumanu i neevanđeosku, tako zavodljivo laganu i fascinirajuću antiislamsku histeriju, jer takva islamofobija, bolje kazano mržnja prema muslimanima, vodi samo sukobima i velikom ratu. Drugi svjetski rat je velikim dijelom pripreman u atmosferi prezira i demonizacije, dehumanizacije i mržnje prema Židovima.

Ovaj papa se u tom smislu zalaže za mir. I njegovo, od Vatikana, odavno pripremano, priznanje države Palestine i tako susretljiv odnos s palestinskim predsjednikom Abasom, kojega je nazvao “anđelom mira”, pokazuju da on ne gleda svijet kao mjesto sukoba, nego kao zajednički svijet svih ljudi, sve Božje djece. Nažalost, njegovi postupci dijelom podsjećaju na reforme M. Gorbačova. Jer ne nasljeduje ga se u bazi.

Kako gledate na poruke koje je premijer Srbije Aleksandar Vučić odaslao nedavno u Sarajevu, kazavši da vjeruje da budućnost zapadnog Balkana te njegova stabilnost prije svega počiva na strateško uređenim i dobrim odnosima između Srba i Bošnjaka?

– Nije loša izjava ako se zna da su skoro dvostoljetna velikosrpska ideologija i još nesahranjeni miloševićevski režim, u kojem je i Vučić sudjelovao, smatrali od svih naših naroda samo Srbe u pravom smislu “istorijskim” narodom, BiH srpskom zemljom, a Bošnjake nenarodom, odnosno srpskim poturicama ili, kako bi profesorica Plavšić kazala, “genetskim otpadom”.
I Tuđman je u svome spoju starčevićevsko-romantičarskoga “povjesništva” 19. stoljeća, začinjenim komunističkom revolucionarnošću radničkoga pokreta, slično mislio o “zemljici” Bosni kao kolonijalnoj tvorevini i o muslimanima kao nepolitičkoj naciji. Dakle, da se vratimo Vučiću, on i njemu slični možda i nisu svjesni kako se u formi otpora, pa i prezira, nekoga ipak mora priznati političkim subjektom. Naravno, koliko su Bošnjaci i svi naši mali narodi politički zreli narodi, to je pravo, ali drugo pitanje.

Utvara o “Herceg-Bosni”

Kakvo je Vaše viđenje stanja u kojem se nalazi hrvatski narod u BiH?

– Hrvatski se narod jedva nalazi u Bosni i Hercegovini. Pogotovo u Bosni. I stalno iseljava. Već su razlozi za to bezbroj puta isponavljani. Hrvati su demografski najveći gubitnici, politički ne misle osim jednom glavom, obrazovno i kulturno su se primitivizirali. Taj je narod, uza svu srpsku agresiju i bošnjačke zločine i (građanski) unitarizam, upao u komu zabluda o samome sebi.

Na zabludu o Paveliću, ustaštvu i NDH nadovezao se autodestruktivni tuđmanizam sa Šušak-Bobanovom utvarom o “Herceg-Bosni”, u kojoj se najprije za “matičnu državu” Hrvatsku žrtvovalo progonom i “humanim preseljenjem” stotine tisuća sunarodnjaka, a kad u tom nisu skroz uspjeli, plutali su s tom fantazmom tražeći joj granice, od Vrbasa do Makljena, od Grahova do Kupreških vrata, da bi se danas “smirili” u nastojanju da osamostale hrvatsku Hercegovinu.

Ta je politika surađivala i danas najviše podržava republikosrpsku ideologiju etnički čistog Lebensrauma – RS bez Hrvata. Ona je regresivno nacionalistička i to u najperverznijem lokalnom (hercegovačkom) obliku jer je nacionalne interese svela na Mostar i zapadnu Hercegovinu; bahata je, sebična i slijepa za druge, i za svoje “druge”. I hercegovački intelektualci i duhovnici u većini služe toj zabludi – i šutnjom.

Veliki primjer za to je i na sebe ustožereni hercegovački politički analitičar, samoproglašeni europejac i antinacionalist, nekada prvi uz Branka Mikulića, prof. Mile Lasić, koji u poplavi svojih logoreja nedavno “razotkriva” da je “SANU-izam” kod Bošnjaka gori od Dodikova separatizma”, poziva se na što treba i ne treba, i na ZAVNOBiH i na federalizam, samo da obrani najmanje ugroženu hrvatsku Hercegovinu, odnosno “neugroženog” sebe, a da pritom ni riječi ne kaže o nužnosti stvarne, a ne ljigavo oportunističke samokritike hrvatske politike, pogotovo u RS, ni riječi o maskiranom teroru hrvatske političke hercegovačke većine nad ostatkom Hrvata u BiH, konkretno – bosanskih Hrvata. U konačnici, kao i svim hercegbosancima, najveća su mu smetnja bosanski Hrvati i tzv. “sarajevski prijatelji” koje sve manje može citirati.

Treba stalno ponavljati da hrvatska HDZ politika, a druge i nema, ne gleda na cjelinu zemlje, na sve Hrvate u BiH. One u RS je bez trunke grižnje savjesti izručila Dodikovu režimu i taj režim bezrezervno legitimira, a sav problem Hrvata u BiH svodi na Federaciju i odnos s Bošnjacima, i hrvatsko pitanje rješava isključivo teritorijalizacijom, u konačnici getoizacijom, a ne institucionalno na prostoru čitave države.

Ova država je ratni plijen nacionalističkih i kvazigrađanskih stranaka

– Ova je država ratni plijen i talac nacionalističkih i kvazigrađanskih stranaka i opcija. Plijen nije posve podijeljen. A to je nemoguće bez sukoba i kriza. Sada je trenutno najveći interes partija i njihovih stožernika kako se domoći resursa i firmi iz kojih stiže novac, a da se ništa ne radi – smatra profesor Šarčević.

BiH se održava i održavaju je

– BiH se održava i održavaju je. Do kada, teško je reći. Propadale su i veće države, imperiji i civilizacije. Ako propadne BiH, propast će neumitno i RS, iako Dodik i slični njemu govore da je ona “vječna”. Možda neće za našeg vakta, a nama je to zemaljska vječnost. Jasno je da ratovi počinju podivljalom retorikom kojoj se nitko ili neće ili ne može suprotstaviti. Dodikova i slične retorike još ne ugrožavaju toliko vanjske granice države, ali je sve više unutarnje izručuju pustoši i propasti. No, zato nije nimalo benigna – upozorava fra Ivan Šarčević.
neznase.ba