HIJENE MODERNOG DOBA: Jači su od zakona, uništavaju tisuće obitelji, a politika im je naklonjena

Početkom ovog stoljeća u Hercegovini pojavio se, tada na prvi pogled, benigni fenomen zvani kladionica. Bijeg u blagu virtualnost koja omogućava laku zaradu poput najbržeg virusa uvukla se u sve pore društva.

Imunih na dijagnozu klađenja koje je preraslo u kockanje bilo je sve manje, a napretkom tehnologije kladionica se pretvorila u pravu pošast koja je razorila tisuće obitelji. Svakim danom je sve prodornija i marketinškim ulaganjima je i doslovno i preneseno sponzor novih mladih razarača koji nisu ni svjesni da će postati kockari za 5 ili 10 godina. Sirotinjski kraj kojem je vrhunac tehnologije bio duhan, a neke od živućih generacija se sjećaju kako su struju dobili u 15. godini života, danas vrlo lako iz kreveta u par klikova mogu uništiti vlastiti život i život bližnjih . O fenomenu kladionica koje uživaju ‘dobar imidž’ za hercegovina.info analize iz svojih kuteva su dali psiholozi Marko Romić i Marijana Barać.

Romić vidi više problema u ophođenju prema kladionicama

Kladionice su kraj škola, vrtića, otvaraju se umjesto pekarnica, kioska… Pravo je pitanje kako ne pokleknuti pored takve prisutnosti još ako tome dodamo marketinško bombardiranje

“Činjenica da su kladionice prisutne kuda god da pođemo, na svakom koraku, pa tako i pored škola, vrtića, vjerskih objekata svakako doprinosi povećanju problema kojeg imamo s kockanjem. Naše vlasti su se pobrinule da do maksimuma olakšaju otvaranje kladionica i kockarnica, što kladioničko-kockarski lobiji vješto koriste. Na drugoj strani te iste vlasti ne rade apsolutno ništa na prevenciji i smanjenju štetnih posljedica kockanja, koje su evidentne i koje vidi svatko tko želi pošteno i otvoreno govoriti o tome”, kaže za hercegovina.info psiholog dr. sc. Marko Romić.

U društvu je usvojena argumentacija ‘nitko te ne tjera da se kladiš’, no struka to smatra opasnim

“Ovakva argumentacija je licemjerni pokušaj bacanja prašine u oči i zamagljivanje očitog problema. Kladionice danas žive od onih koji nemaju nikakvu kontrolu nad svojim kockanjem. Dakle, kladionice i kockarnice žive na bolesti ovisnosti, koja se zove patološko kockanje. Kada bi svaki punoljetni građanin Bosne i Hercegovine kockao kontrolirano i npr. mjesečno na kockanje i klađenje izdvajao onoliko koliko prosječna obitelj izdvaja za plaćanje računa struje, većina kladionica i kockarnica bi propala za manje od tri mjeseca. Prema tome, argumenti tipa ‘nitko nikoga ne tjera da kocka’ samo su na prvi pogled održivi, ali su u osnovi svjesna i bezobrazna manipulacija onima koji nisu dovoljno upućeni u problem. Jer, bolestan čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim ponašanjem, on prokocka plaću prije nego je dobije, podiže kredite koje će trebati vraćati godinama, rasprodaje imovinu, uništava živote vlastitoj djeci i bližnjima”, ističe Romić.

Pojavom kladionica negdje 2000-ih starije generacije nisu možda mogle biti svjesne svih posljedica. Dobar dio djece u školi hvalio se kako uplaćuje listiće tati, bratu, kako znaju o kvotama, ponudama…

“U vrijeme pojave kladionica kakve su danas ljudi nisu bili svjesni u kojem pravcu će sve to otići. Ali, već nakon par godina postalo je jasno da stvari idu u pogrešnom smjeru. Počeli su se raspadati brakovi i obitelji, događala su se samoubojstva radi dugova, sve više obitelji imalo je problem unutar same sebe. Kladioničko-kockarski lobiji su shvatili da se otvara ogroman prostor za brzu i laku zaradu, vlasti su, na jednoj strani, bile sasvim nezainteresirane za objektivne i realne probleme, a na drugoj strani veliki dio vlasti aktivno se stavio na stranu kladioničko-kockarskih krugova, vidjevši samo mogućnost dolaska do novca i bivajući sasvim slijepa na sve negativne aspekte kockanja”, smatra naš sugovornik.

Licemjerno društvo prihvatilo je klađenje kao društveno prihvatljivi oblik ponašanja koji će rijetko tko osuditi

“Mi, kao narod ili kao narodi imamo puno lijepih i dobrih osobina. Nažalost, imamo puno i onih drugih. Jedna od tih naših osobina je licemjerje i oholost. Mi svi znamo što je dobro, a što zlo. Ali, prečesto se ponašamo kao da ne vidimo zlo, prečesto okrećemo glavu od očitog zla, prečesto kažemo da nas se ne tiče tuđi problem ili ništa što nije direktna i vidljiva šteta nama samima. A kada nas zadesi to neko zlo, onda vrištimo, kukamo, osuđujemo, kunemo, onda odjednom vidimo krivicu sustava, krivicu vlasti, krivicu svih drugih, onda nam se i sam Bog čini nepravedan i zao. Dakle, mi svi razumijemo i vidimo da je kockanje zlo, ali malo tko će to reći. Zašto? Zato što mnogi i sami kockaju, a kriju to. Zato što se kockanje promovira na svakom koraku i svim medijima. Zato što kockanje promoviraju poznate i, u svom poslu, uspješne osobe. Zato što žrtve kockanja, a to su supruge, djeca, roditelji, rodbina itd. nemaju načina upoznati druge i govoriti o svojim problemima, o dugovima u koje su uvučeni, o potpunim raspadima cijeli obitelji. Mnogi od njih se stide svega toga i kriju svoju nevolju. Kad bi se barem svaki tjedan javnosti prezentirala samo jedna tragična priča o posljedicama kockanja, vjerujem da bi bilo manje onih koji kockaju. Ali, mi takvih priča nemamo u javnosti, a na drugoj strani na svakom koraku i u svim medijima imamo pozive za brzu i laku zaradu”, nastavlja Romić.

U percepciji društva kladionica ne spada pod kocku, a novac gradi ‘dobar imidž’

“U terapijskoj grupi koju vodim ima jedan bivši ovisnik o kockanju, koji je do tada bio u braku tridesetak godina, a čiji brak se gotovo bio raspao radi kladionice. On često priča mlađima svoja iskustva i, u tim njegovim iskazima govori kako je godinama vodio „borbu“ sa suprugom i djecom, upravo uvjeravajući ih da klađenje nije kocka. Davno sam čuo od pametnih i produhovljenih ljudi da je najveće postignuće zloga u tome da uvjeri ljude da on uopće ne postoji. Ovo s kladionicama mi se čini takvom manipulacijom. Privid da se klade svi oko nas, da možemo kad god hoćemo prestati s tim, da ulaganje od marku ili dvije nije nikakvo zlo, te agresivna marketinška kampanja kladionica i općenito, pretjerano reklamiranje lagodnog života, blještavila, konzumerizam, dovode mnoge do toga da potpuno izgube kompas i ne vide što se, zapravo događa oko njih i s njima. U takvim okolnostima kladionice lako dobivaju imidž onih „koji hrane tisuće obitelji, onih u kojima rade naše sestre, onih koji su društveno korisni i sl.”, kaže.

Vlasnici kladionica uživaju ugledan status u društvu

“Mi svi znamo da onaj tko ima novac, taj ima i moć. Vlasnici kladionica imaju ogroman novac. Neki od njih pokušavaju oprati svoju savjest onim „nitko nikoga ne tjera da kocka“ i donacijama raznim institucijama, udrugama, sportskim organizacijama, klubovima, pojedincima i sl. Gledajući sve to, neupućen i površan čovjek bi zaključio kako su kladionice najveće humanitarne i društveno korisne organizacije kod nas. Tužno je što smo kao društvo, kao ljudi, kao vjernici pali toliko nisko. Posebno mi smeta što među predstavnicima vlasti ne nađe nitko da kaže da sav taj novac nije pao s Marsa, da su nam desetine tisuća obitelji uništene radi svega toga, da su stotine tisuća djece postali slomljene duše, a da su ih polomili oni koji su im trebali uliti ljubav, sigurnost, volju i želju za životom, vjeru u dobro i vjeru u čovjeka. Taj novac koji završi u kladionicama je novac natopljen suzama naše djece, supruga, majki i očeva, braće i sestara. To je novac od kredita za koje obitelj najčešće ne zna, to je novac od prodate imovine, to je novac do kojeg su kockari u velikom broju slučajeva došli lažima i prevarama. To je prava istina”, ističe Romić koji se vraća na licemjerje kao bitnu društvenu odrednicu pa smo postali kolektivno slijepi i otvoreni za zlo.

Prevencija kod djece

“Svaki roditelj je dužan odgajati svoju djecu u toplom obiteljskom okružju, u stalnom iskazivanju potpore i ljubavi, u stalnom usađivanju pravih vrijednosti u svoju djecu. Pri tome on sam treba, svojim primjerom, svjedočiti i živjeti sve to. Radoznalost je svojstvena djeci i, upravo iz radoznalosti naprave se prvi kockarski koraci. Prije nekoliko godina napravio sam istraživanje o tome na koji način unutar-obiteljski odnosi i utječu na stavove djece i mladih o kockanju. Dobiveni rezultati su jasno pokazali da, djeca koja svoje obitelji opisuju i doživljavaju kao hladne, koja svoje roditelje doživljavaju kao nezainteresirane, neskladne, kao osobe bez topline, ljubavi iskazivanja potpore – imaju puno otvorenije stavove o kockanju. Za njih kockanje uopće nije problematično ponašanje. Logično je da će i takvih stavova proisteći i ponašanje sukladno stavovima, dakle takva će djeca kockati bez ustezanja i vjerovati će da je to sasvim normalan put do zarade i visokog statusa. Svojim primjerom i primjerima posljedica kockanja kod drugih, a takvih imamo na sve strane, roditelji imaju ključnu zadaću i ulogu u prevenciji svih devijantnih ponašanja, pa tako i kockanja”, govori nam psiholog.

Pogrešni pristupi roditelja kod prvih simptoma kockanja

“Najveći broj roditelja ne obrati dovoljno pozornosti na spoznaju o kockanju djeteta. Uglavnom završi na blagom upozorenju ili, još gore – na takva se ponašanja djece puno roditelja uopće ne osvrće. Nažalost, ima onih koji kockaju u prisutnosti i naočigled vlastite djece, a neki uključuju i djecu u to kockanje. Čak i kada se pojave očigledni problemi, kao što su zanemarivanje školskih i drugih obveza, prve krađe, laži i sl. većina roditelja ne poduzme ništa, a mnogi skrivaju taj problem od drugih. Na taj način izravno sudjeluju u propasti vlastitoga djeteta”, nastavlja.

Vlasti mogu i moraju biti puno konkretniji

“Vlasti bi trebale kreirati uvjete u kojima će mladi odrastati u uvjerenju da će njihovo školovanje voditi njihovom sveukupnom razvoju i dobrobiti, da će svojim obrazovanjem i stručnim usavršavanjem dobiti posao i da će od tog posla moći živjeti dostojanstveno. Naše vlasti to očigledno ne rade. Dakle, naše vlasti, svjesno ili nesvjesno, kreiraju beznađe, siromaštvo, defetizam, općenito kreiraju stanje koje deprimira. Na drugoj strani, te iste vlasti, omogućile su kockarsko-kladioničkim lobijima da na svakom koraku nude iluziju lakog i brzog dolaska do novca. Logično je da će se mnogi mladi i općenito, mnogi ljudi upecati u toj zamci. Naše vlasti, kada je kockanje u pitanju, nisu spremne gledati istini u oči i pošteno i odgovorno se odnositi prema ovom pitanju. Ne vjerujem da nisu svjesni svojih postupaka. Ja mislim da je takvo ponašanje svjesno guranje vlastitog naroda u ponor”, zaključio je u razgovoru za hercegovina.info mostarski psiholog Marko Romić.

Jači od zakona, jači od nedjelje

Građani Bosne i Hercegovine koji god proizvod ugledaju na policama trgovina morat će indirektno kroz cijenu platiti i PDV, odnosno porez na dodanu vrijednost. No, izuzetak oko kojeg se lome koplja su upravo kladionice koje ne plaćaju PDV. Kladioničarski lobi se tu poziva na prakse i direktive koje se primjenjuju u Europskoj uniji, no teško je vjerovati da su svugdje zakoni bazirani na iskrenoj namjeri političara i da su odoljeli na zov novca lobija koji je pokorio Europu.

Zadnji trzaj za uvođenje naplate PDV-a i kladionicama propao je prije 2,5 godine kada je oboren prijedlog SDA. Protiv PDV-a u kladionicama su bili zastupnici HDZ-a i skoro svi zastupnici iz Republike Srpske. Teško je vjerovati i u namjere SDA da se bori za malog čovjeka kada se ta stranka u praksi pokazala potpuno suprotnom, no godinama ustrajavaju na uvođenju PDV-a što smatraju ispravljanjem društvene nepravde kod onih koji zgrću milijune na narodu. HDZ i srpski zastupnici iz Republike Srpske zasigurno imaju dobre motive i razloge za podržavanje kladioničarskog lobija budući da su vlasnici skoro svih kladionica u Bosni i Hercegovini zapravo Hrvati i Srbi, a u posljednje vrijeme bilježimo agresivni upad kladioničarskih tvrtki iz Srbije u Bosnu i Hercegovini.

I famozni nerad nedjeljom kako bi se tobože zaštitile ‘žene u marketima’ imao je jednu iznimku gdje u 90 posto slučajeva rade žene, pogađate – kladionice. Bez obzira što građani ne mogu kupiti kruh ili nešto od esencijalnih namirnica, vrlo lako mogu ušetati u kladionice i oni 18+ za koje je predviđeno, ali i maloljetnici odreda obzirom da se nigdje ne vrše kontrole ili zabranjuje klađenje golobradim tinejdžerima.

Federalni propisi nalažu da radno vrijeme kladionica može trajati od 7 sati do 23 sata svakim danom neovisno od toga je li u to vrijeme, zakonom ili drugim propisom određen neradni dan.

Psihologinja Barać o životima i navikama kockara

Dobar obiteljski odgoj nije jamac da dijete neće kockati.

“Nema tog roditeljskog ponašanja koje može biti jamac ili garancija da dijete u odrasloj dobi neće izabrati neka neadekvatna ponašanja, pa tako ni kockanje. Kada bi to bilo tako, onda bi mogli reći da roditelji mogu upravljati ponašanjem svoje djece u budućnosti, a to nije moguće. Ne možemo upravljati ponašanjem druge osobe, čak ni kada je to naše vlastito dijete. Ali, roditelji jesu odgovorni kakve će biti okolnosti u kojima će njihova djeca odrastati, hoće li biti prisutni u njihovom životu, graditi odnos u kojem se dijete osjeća sigurno i voljeno, uz jasne granice i poučavanje o dobrom i lošem. A to je ogromna odgovornost i posao. I doista vjerujem da su ta iskustva koja prikupljamo tijekom razdoblja djetinjstva jako važna iskustva u našem životu gdje prvi put učimo o sebi, o odnosima i o svijetu u kojem živimo”, kaže za hercegovina.info psihologinja Marijana Barać.

Kad je znak da je otišlo predaleko?

“Prema Dijagnostičkom priručniku za duševne poremećaje ovisnost o kockanju predstavlja poremećaj kada osoba ima neke od sljedećih simptoma: potreba za kockanjem sa sve većim iznosima novca radi postizanja željenog uzbuđenja, nemir i razdražljivost prilikom pokušaja smanjenja ili prestanka kockanja, zaokupljenost kockanjem, kockanje u situacijama kada se osjeća loše, pokušaj nadoknade nakon što na kocki izgubi novac, laganje radi prikrivanja kockanja, ugrožavanje i pogoršanje važnih odnosa u životu, posla i sl, oslanjanje na druge kako bi nabavio novac i poboljšao lošu financijsku situaciju. Jednostavno rečeno; kada ponašanje kockanja ometa osobu u svakodnevnom životu, ometa njezine važne odnose, smanjuje funkcionalnost i osoba ima osjećaj da više ne upravlja svojim ponašanjem nego ponašanje (kockanje) upravlja s njime, potrebno je potražiti stručnu pomoć bez odgode.

Želim naglasiti da se to ne dogodi preko noći te je ključno pomoć potražiti i prije”, nastavlja.

Iako svi znamo da su aparati programirani na određeni postotak, dio ljudi uporno traži sreću. 

“Različiti su razlozi zašto netko krene s takvim ponašanjem, nekima takve aktivnosti predstavljaju zabavu i uzbuđenje, nekima je to način kako da osjećaju pripadnost grupi vršnjaka, zadovoljavaju svoju potrebu za moći i dokazivanjem ili žele realizirati ideju o brzoj zaradi novca koja im se u tom trenutku čini privlačna i ostvariva bez obzira koliko im statistika i postotci pokazivali suprotno. Dok za neke ljude to predstavlja vid bijega od života koji nije onakav kakvim bi oni željeli i kakav očekuju da bi trebao biti, a trenutno ne znaju što drugo mogu činiti kako bi uskladili očekivanja koja imaju i realnost kako je doživljavaju. Svako naše ponašanje ima neku svrhu i nitko nije počeo igrati igre na sreću ili kladionice slučajno. Jer brojna su ponašanja za koja ljudi racionalno i kognitivno znaju da im štete, a svejedno ih biraju”, smatra Barać da ljudi negdje vjeruju da se njima ipak ta šteta neće dogoditi ili jednostavno ne razmišljaju dugoročno o posljedicama takvih ponašanja, nego kratkoročno uživaju neke dobiti.

Ovo se može sad nazvati ‘pad sela’, ali pomalo bizarno zvuči da postoje određena mjesta u Hercegovini gdje nemaš trgovinu, vrtić ili školu, a uredno su u seoske kafiće ubačeni tzv. kladomati

“Dostupnost takvih aparata svakako predstavlja veliki problem današnjeg društva u Hercegovini. Sama ta dostupnost olakšava korištenje istih i zapravo normalizira tu dostupnost i korištenje. Toliko da se većina nas više i ne čudi kada takve aparate vidi u nekim ugostiteljskim objektima. Ono što mene brine je da time društvo djeci šalje jako važnu poruku; a to je da su igre na sreću samo zabava, kraćenje vremena, opuštene aktivnosti zbog čijeg korištenja nema razloga za brigu”, kaže nam psihologinja.

Žene se sve češće može vidjeti u kladionicama

“Doista istraživanja pokazuju da muškarci razvijaju ovisnost o kocki u većoj mjeri nego žene, ali se ta razlika u odnosu na spol smanjuje. Žene, u odnosu na muškarce, s kockanjem počinju češće u kasnijoj životnoj dobi, dok muškarci s kockanjem češće započinju ranije u životu. Značajno je spomenuti da žene koje razviju ovisnost o kocki češće nego muškarci imaju depresivni, bipolarni ili anksiozni poremećaj, ali i češće zatraže stručnu pomoć nego muškarci.
Kao što vidimo, postoje neke razlike u odnosu na spol, ali kada govorimo o samoj sklonosti prema kocki, ona je prisutna kod oba spola”, ističe.

Suočavanje mladog kockara s istinom

“U samom početku to je činjenica da problem postoji i da se sam od sebe neće riješiti. Situacija se dodatno komplicira i financijskim problemima koji uključuju cijelu obitelj, a ne samo osobu koja je razvila ovisničko ponašanje, a tu je i nepovjerenje prema njoj. Kada se radi o problemu ovisnosti o kocki, cijela obitelj prolazi jedno jako teško i izazovno razdoblje. Traženje pomoći ne treba biti usmjereno samo na osobu s razvijenom ovisnošću, nego na cijelu obitelj”, naglašava Marijana Barać te smatra da uz stručnu pomoć svi članovi obitelji mogu naučiti bolje razumjeti sebe, a onda i jedni druge.

Zajednica (komuna) za dobar dio kockara kao jedini izlaz?

“Brojne su opcije liječenja ovisnosti o kockanju, ali i drugih ovisnosti. Osim terapijskih zajednica koje su svakako jedan od čestih oblika liječenja, tu su grupe podrške i klubovi liječenih ovisnika, kao i individualni i grupni psihoterapijski rad. Važno je, nakon donošenja odluke o liječenju, zajedno s pacijentom izabrati onaj oblik na koji je on trenutno najviše motiviran jer je njegova motivacija za promjenom i poboljšanjem vlastitog života ključna u procesu liječenja, a ne sam oblik liječenja. Cilj svakog liječenja je da pacijent uz stručnu pomoć svoj život učini smislenim, vrijednim, dostojanstvenim, nauči svoje potrebe zadovoljavati na adekvatne načine koji mu dugoročno ne nanose štetu kako ovisničko ponašanje ne bi ponovno postalo njegov izbor i bijeg od stvarnosti u kojoj se nalazi”, kazala nam je na kraju razgovora Barać.

Zakon o igrama na sreću ni na jedan način ne štiti školarce. Iako je propisano da se kladionice ne smiju nalaziti na udaljenosti manjoj od 100 metara od vjerskih objekata, te osnovnih i srednjih škola, praksa je pokazala da se veliki broj kladionica u FBiH nalazi u krugu manjem od 100 metara od ovih objekata. Istovremeno, Zakon nije predvidio nikakvu kontrolu takvog stanja, a vlasti ne djeluju pretjerano zabrinuto zbog sve većeg broja mladih ovisnika.