Hoće li se u Međugorju i bez crkvenog priznanja ukazanja nastaviti hodočašća

Vidjet ćemo jesu li nedavne Hoserove pohvale pastoralne službe u Međugorju puko zamagljivanje stvarnoga stanja samo da bi se župu uzelo hercegovačkim fratrima

Veliki njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je prigodom rekao: “Činjenično, vještice nisu postojale, ali užasne posljedice vjerovanja u vještice bile su iste kao da su one i postojale…”

Bismo li na sličan način, samo u obrnutom smislu, mogli danas nakon prošlomjesečnoga negativnog očitovanja o vjerodostojnosti Gospinih ukazanja u Međugorju mons. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog, i potom nakon pozitivnog očitovanja o međugorskoj pastoralnoj službi mons. Henryka Hosera, apostolskoga vizitatora u župi sv. Jakova u Međugorju, reći sljedeće: Činjenično, Gospa se nije ukazala međugorskoj djeci, ali pozitivne posljedice vjerovanja u Gospino ukazanje u Međugorju bile su i jesu iste kao da se ona ukazala… ? O čemu je, zapravo, riječ?

Neriješeni status Međugorja – želja običnih vjernika katolika, ali i hercegovačkih franjevaca, da se to mjesto prizna kao marijansko svetište u kojem se od 24. lipnja 1981., kad se navodno Gospa ukazala međugorskoj djeci, događaju nadnaravna čudesa (ozdravljenje neizlječivo bolesnih itd.) i stav crkvene hijerarhije da ne želi podleći pritiscima vjerničke mase i priznati nadnaravnost međugorskome fenomenu – stvarao je i još uvijek stvara velike napetosti kako unutar mjesne tako i opće Crkve. Kako već iskazani stavovi mjesnih crkvenih vlasti nisu “urodili plodom” i nepotrebnom učinili priču o tzv. međugorskim ukazanjima – čak i svakodnevnim – u međuvremenu je formirano posebno povjerenstvo Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu koja bi trebala pripremiti izvješće u vezi sa zbivanjima u Međugorju temeljem kojeg će papa donijeti konačnu odluku.

Budući da to povjerenstvo još uvijek nije donijelo pravorijek, papa Franjo imenovao je početkom 2017. mons. Hosera kao svoga posebnog izaslanika, a od 22. srpnja 2018. kao apostolskog vizitatora u župi sv. Jakova u Međugorju s vremenski neograničenim mandatom i ad nutum Sanctae Sedis (“na mig Svete Stolice”) s ciljem da osigura “čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji onamo dolaze na hodočašće, čije potrebe iziskuju osobitu pozornost”. A to znači da je u njegovu slučaju riječ “o isključivo pastoralnoj službi” i da njegova misija nije, kao što su to mnogi priželjkivali, utvrđivati je li se ili nije Gospa ukazala, nego utvrditi promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”.

Kad bi se o “zdravoj pobožnosti prema BDM” pitalo biskupa Perića, onda u Međugorju zasigurno nešto “ne bi štimalo”. U nedavnome razgovoru s mons. Hoserom Perić je ponovio već poznato stajalište svoga ordinarijata da ne drži vjerodostojnim nijedno “ukazanje”, nijednu “poruku”, nijednu “tajnu”, nijednu “pergamenu” i da su u ta nevjerodostojna ukazanja “međugorskoga fenomena“ uključena i ona navodna u prvih sedam ili deset dana 1981. godine, o kojima su se neki pozitivno izjasnili. A to praktički znači da se u Međugorju prakticira neka vrsta pučkoga praznovjerja. Suprotno tome, mons. Hoser, koji se proglašava nenadležnim za pravorijek o tzv. Gospinu ukazanju, ističe da to nije tako, nego da je pastoralna situacija u Međugorju, iako veoma zahtjevna, “jako izgrađena”, a za to je zaslužna lokalna (dakle franjevačka) pastoralna zajednica, da su u Međugorju prisutni i kvalitetni i u skladu s crkvenim propisima svi oblici pastoralne skrbi (liturgijske i paraliturgijske pobožnosti), a jedino problem vidi u najvećem i najvažnijem fenomenu – ispovijedi jer sadašnji broj svećenika nije dovoljan da bi zadovoljio potrebe vjernika.

U svojoj prošlotjednoj propovijedi na Veliku Gospu u Međugorju, 15. kolovoza, mons. Hoser čuvao se da ni jednom riječju ne spomene ni mjesto ni trenutačna događanja u njemu kao ni mjesnoga biskupa. Svoju propovijed posvetio je značenju uznesenja BDM na nebo dušom i tijelom. Spomenuo je samo Fatimu u kojoj je Gospa dolazila s Istoka i odlazila u pravcu Istoka, u pravcu odakle dolazi svjetlo. Možda će jednom tako netko moći u Fatimi reći iz kojeg pravca je Gospa došla u Međugorje! I ako je pak došla, u kojem je pravcu otišla? I što sada? Kako riješiti problem koji stubokom dijeli crkvenu zajednicu? Hoće li biti potrebno čekati redovite promjene u mjesnoj Crkvi ili će se u Međugorju i nakon tih promjena i bez crkvenoga priznanja privatnih objava, tzv. međugorskih ukazanja, uz stalni nadzor apostolskih vizitatora nastaviti marijanska hodočašća u župu Međugorje? Koja je – da ne bude zabune – bez imalo fratarske pobune, a koju je (da su bile drukčije okolnosti) bilo očekivati, prešla pod izravnu upravu Svete Stolice.

Ostaje, dakle, na kraju nejasno: jesu li tim činom stavljanja župe Međugorje pod izravnu upravu Svete Stolice potvrđene tvrdnje biskupa Perića da je “posve jasno da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim pojavama i objavama” pa se time u Međugorju i nije mogla i da se ne može promicati “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji” i da su nedavne Hoserove pohvale pastoralne službe u Međugorju bile “diplomatske” i predstavljaju puko zamagljivanje stvarnoga stanja stvari samo da bi se župu uzelo od hercegovačkih fratara i stavilo pod izravnu upravu Svete Stolice kako bi se osiguralo “zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”, tek ćemo vidjeti. Ipak, moram priznati, prešutno prihvaćanje gubitka župe i svega onoga što je ta župa donosila i značila Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji puno govori. Naime, na mrežnim stranicama te provincije (www.franjevci.info) nema ni jedne jedine riječi o dolasku mons. Hosera u Međugorje, a kamoli o “veselju” ili “ljutnji” zbog stavljanja župe Međugorje pod izravnu vatikansku upravu.

Prof. dr. Ivan Markešić

Večernji list