Hrvati koji su preživjeli Titanic, skočili su u more, a na kraju ih je spasio isti spasilački čamac

Od 2207 putnika na Titanicu, preživjelo je njih 712. Na tada najvećem brodu na svijetu je putovalo i 30 putnika iz Hrvatske, pišu 24sata.

Prošlo je 111 godina od katastrofe o kojoj se priča i dan danas. U nedjelju 14. travnja 1912., netom prije ponoći, usred Atlantskog oceana potonuo je Titanic, a s njime i 1516 putnika.

Od 2229 putnika, preživjelo je njih 713. Na tada najvećem brodu na svijetu je putovalo i 30 putnika iz Hrvatske. Neki od preživjelih su kasnije ispričali kako su trojica Hrvata, dok je brod tonuo i vukao u sigurnu smrt većinu putnika, zapalili svoju posljednju cigaretu i zapjevali.

Prsluk se čuva u muzeju

U Europi je samo jedan zaštitni prsluk s tog broda, a čuva se u Pomorskom i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. Donio ga je preživjeli pomorac Josip Car.

On je radio na brodu Carpathia koji se jedini odazvao u pomoć brodolomcima s Titanica.

“Car je darovao Kapeli zavjetnih darova franjevačkog samostana na Trsatu uokvirenu sliku, kolaž više novinskih izvještaja o potonuću Titanica i spašavanju ljudi. Uoči Drugog svjetskog rata Josip Car se seli u Argentinu, gdje je i umro. Nakon osnivanja Gradskog muzeja Sušak 1934., njegova je obitelj u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća darovala prsluk muzeju. Kao jedan od pet sačuvanih primjeraka u svijetu, a jedini u Europi, prsluk je izravna poveznica brodova Titanic i Carpathia s Rijekom”, objasnio je Nikša Mendeš iz riječkog Pomorskog i povijesnog muzeja.

Sve ih spasio čamac broj 15

Na Titanicu su Hrvati bili isključivo putnici. Od njih tridesetak, samo ih je troje preživjelo. Mara Osman – Banski (1881. – 1930.) iz Vagovine, općina Čazma, koja je putovala u Ameriku u posjet suprugu, koji je već nekoliko godina radio u Harrisburgu u saveznoj državi Pennsylvania. Preživjela je potonuće Titanica u spasilačkom čamcu broj 15.

Potonuće je preživio i Ivan Jalševac (1883. – 1945.) iz Topolovca kraj Siska. Spasio se tako što je napustio tonući brod pola sata prije potonuća, i to ulaskom u čamac koji se tog trenutka spuštao s gornje palube, najvjerojatnije čamac broj 15. U kasnijim je izjavama uvijek tvrdio da je skočio u more, iz kojeg su ga kasnije izvukli.

Treći preživjeli bio je Nikola Lulić – Draja (1883. – 1962.), podrijetlom iz ličkog sela Konjsko Brdo kraj Perušića. Godinama je živio i radio u rudniku u Chisholmu u Minnesoti. Ukrcao se u Southamptonu. Putovanje na Titanicu bilo mu je treće putovanje u Ameriku, pa je zbog iskustva i poznavanja engleskog jezika bio vođa puta i prevoditelj većini hrvatskih iseljenika. On se također spasio ušavši u čamac br. 15.

Svjedočanstvo Ivana Jalševića

Mjesecima nakon katastrofe nastupao je na raznim predstavama i u cirkusima govoreći o preživljavanju na Titanicu. Potom se vratio u Hrvatsku, gdje je živio uz povremeni rad u Francuskoj. Starost je proveo u Perušiću, gdje je i umro u 81. godini. Kao dokaz postoje i određene zanimljivosti s Titanica i Carpathije, a jedan od značajnijih je svjedočanstvo Ivana Jalševca, u kojem je detaljno opisao svoje spašavanje.

Njegovu ispovijest je prenio Riječki Novi List 5. svibnja 1912. u članku Hrvatski putnik o katastrofi Titanica donosi pripovijest spašenog Ivana Jalševca iz Topolovca kraj Siska. Newyorški Hrvatski sviet tad prenosi:

“U naše uredništvo došao je Ivan Jalševac, jedan od trojice naših zemljaka, koji su se sretno spasili s kobnog Titanica. A kad pripovijeda o toj groznoj nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio”. “Ja sam baš spavao”, pripovijeda Ivan, “kad orijaški parobrod udari u ledenu goru. Dakako, u prvi mah nitko nije znao što se to dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu te pođoh gori da vidim koji je to belaj. Vidjeh strku i navalu ljudi, snađoh se odmah i pomislih u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge, nego da u more skočim i plivam. A za to ću se već sam misliti. I padu mi na pamet oni moji u kraju.

Povratih se ipak natrag po kufer, ali o njemu ne bilo već ni govora – bio je jur u vodi. Skočih onda natrag, odlučan, da se proturam do čamaca. Ali eto nevolje: po stubama ne dadu do mjesta gori, na kojem su se sabrali gospoda putnici prvog razreda. Vrgoh se poput vjeverice na konope po strani i bacih se gori na prvo mjesto. Tuj mi pomogoše, vidite jake mišice, turah i turah desno i lijevo, dok se proturah do kraja palube, a onda pljus – pa u čamac, koji su se baš spuštali.

Tako sam bio spašen. U čamcu nas bilo 45, četiri samo muška, sve ostalo ženske. A bio je to predzadnji čamac koji se od broda pustio. Morao sam pomagati voziti. Kad smo bili kojih 30 fati daleko od Titanica, vidjeh kako se naginje s kljunom u vodu, a čuo sam do dva, tri puta da je nešto jeknulo poput eksplozije. Brod se dobro nadigne na nos i ponjuri u vodu posve. Tada ostadosmo sami u čamcu. Jest, teške su to ure bile, ali eto, hvala Bogu, izdaleka odjednom ugledasmo tanko svietlo, izgledalo je poput zvezde, a onda je raslo i raslo, dok najzad ne upoznasmo da je to brod koji nas dolazi spasiti. Bila je to Carpathia, na koju nas pomalo izvukoše…”

Foto: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja

Izvor: Ivan Štengl/24sata