I godinu dana nakon potresa na Banovini se skoro ništa nije uradilo

Godinu dana nakon razornog potresa, na Banovini je izgrađen tek manji broj privremenih kuća, i to zahvaljujući donatorima, a društvo koje je potres ujedinio u čvrsto zajedništvo, danas je razbijeno na uske skupine u kojima je moguće osigurati tople ljudske odnose.

“To su najvažnija zapažanja nakon obilaska Banije po stazama kojima su novinari u više navrata posjećivali stradalo područje neposredno nakon potresa. Domaćini zamjeraju vlastima da su vrlo brzo povukle službe koje su mogle pomagati u obnovi, da su prekinule javnu prehranu koju su naslijedili od volontera, te da lokalna tijela koče nastojanja donatora da što prije riješe najteže probleme stanovanja stradalnika”, piše Hina u svojoj reportaži točno godinu dana od najrazornijeg potresa.

Sisačko-moslavačka županija svakodnevno je izvještavala o broju oštećenih stambenih objekata, koji su prelazili brojku od 40 tisuća, ali nikada nije rečeno koliki je to udio u ukupnom broju građevina

Janko Janjanin (77) pušta nas da prvi prođemo kroz uzak prolaz između ograda. Imam ja vremena, ne brinite, poručuje. Na pitanje kako je riješio svoj problem i što očekuje, kaže da je nužne intervencije na kući obavio sam, jer ima kćer o kojoj brine. Poziva se na arhitekta iz Petrinje koji je rekao da će godina i pol trebati samo za papire. A gdje je ostalo, kaže i dodaje: “Moraš to shvatiti. Ne možeš glavom kroz zid”. Uz to, kaže, situacija je da „malo tko s kim danas više može“. “Ja to rješavam – križaljkom”. Podiže podeblji tuljac u koji je smotano izdanje s križaljkama i dodaje u pozdrav:  “Pola sata – i kao rukom odneseno”.

Nedaleko, na Sajmištu, jedno je od tri gradska kontejnerska naselja

Kako nam kazuje majstor iz Komunalca koji održava naselje, Milan Kardaš, ondje je oko 80 kontejnera s oko 150 stanara. U Mošćenici je naselje s 60 i kod Ciglane s oko 50 kontejnera. Stanari su Petrinjci čije su kuće dobile crvene naljepnice, većinom u poodmaklim godinama, samo u nekoliko kontejnera ima djece, a u jednom šestoro. Mlađa žena u dužoj crnoj suknji traži popravak bojlera. „Jučer su mi se djeca kupala u ‘ladnoj“, kaže. Milena Vukajlija iz Komunalca kaže da radnim danima podijele 72 kuhana obroka koja im dostavi Crveni križ, a suhi obrok za dane vikenda podijele u petak. Također, imaju i vešeraj. Ispred geometrijski poravnatih kontejnera neki su okitili božićne borove.

Uvjete komentiraju različito, jedan umirovljeni branitelj kaže da nisu loši

Imaju grijanje i hlađenje, te jedan kuhani obrok dnevno. A ponekad si priušte „pijaču u Šarengradu“. To je skupina „maskirnih“ kontejnera u kojim su smješteni dućani, kafići i društvene prostorije. Zaziru od medija. Neki apatično govore da su ondje ostali bez supružnika. Nemate se s kim družiti, nemate s kim pričati, to je sve bez škole, ima samo par nastavnika, kaže jedna gospođa i sliježe ramenima: “Ne možete birati susjede.”

Baka po koju je došla kćer da zajedno provedu blagdane, oslanja se na štap i ne vidi perspektivu: „Bog zna hoću li se ikad vratiti u neboder“. Ne znaju kad će otići, ali vjeruju da će boravak ovdje dugo potrajati.

U Cepeliš, prvo selo do Petrinje, stigli smo autom koje je Joso Dumbović (47) dovukao svojim traktorom

Google-earth nas je poveo najbližim putem kraj bolnice, koji se nakon hrpta pretvorio u blato. Obiteljsku zajednicu čine tri generacije vrijednih Dumbovića: mlađe ženske članice rade u gradu, a muškarci se bave poljoprivredom. Imaju više od deset krmača, uzgajaju svinje i prodaju ih. Naručiteljima Joso obradi odojak i ispeče ako treba. U prostranom podrumu su se, dok smo bili u posjetu, vrtjela dva, a jedan je kupac iz Petrinje preuzeo sirovog.

Dom Dumbovića nije pretrpio velike štete, jer su, smatraju, strogo nadgledali kvalitetu njegove poslijeratne obnove, a sami su zamijenili dimnjak. Vojni šator raspremili su početkom ljeta i svi su osim unuka Andreja (5) potisnuli potres. No, strah se usadio u njegovo dječje srce, tako da i sada spava isključivo u „kampusu“, prikolici pred kućom. Joso kaže da su druženja po kafićima postala problematična. Nakon dvije pive počne svađa, i najbolje je doma, kaže. Dodatni mir pronalazi među svinjama. To je pokazao i nama. Kad se približio njihovoj ogradi, glasno su počele roktati i sjatile se k Josi. On je neke češkao po hrptu, drugu po desnima. Eto, šta će mi drugo, nasmijao se gledajući u njih.

U Peskima, selu koje je prošlog siječnja imalo izvanrednu pažnju jer im je NK Dinamo osigurao deset tada iznimno cijenjenih kontejnera, vladala je tišina. Mutavdžije, koji su porušili kuću o svom trošku iako su je statičari proglasili „žutom“, dobili su drvenu kuću kroz donaciju Malteških vitezova. Radnici iz Bosne složili su je vješto, kažu. Drvo je, doduše, bilo sirovo pa su se daske počele pomalo skupljati, ali je dom s kojim su domaćini zadovoljni.

Četveročlana obitelj danju boravi u kućici, a noću dva sina spavaju u kontejneru. Od gradnje nove kuće zasada nema ništa, možda će kaže, sami morati i nju. Crkva u Peskima otvorena, prazna i ispucala kao ljuska jajeta. Proplamsaji sunca padaju na mjesto bivšeg oltara, ukrasi po podu razbacani, kao i nabožni listići, te ostaci svijeća. Kao da šalje poruku da je to sveto mjesto potres bacio u limb.

Luščani: Kao filmski set za scene katastrofe

Za časak se pređe prostor do Luščana, koji je tijekom ranih devedesetih bio granica svjetova. Brojne kuće uz cestu nakrivljene kao da se radi o filmskom setu, a propala cesta kazuje da je ovaj još uvijek na kraja svijeta. Jedna od kuća, ona Slavke i Damjana Gvojića, izgleda jednako kao prije godinu dana. Jedina promjena je krov prostranog trijema, koji je neposredno nakon potresa visio niz fasadu kao kecelja, a kojeg su ga Gvojići u međuvremenu prenijeli uz staju.

Žive u kontejneru

Oko njega su prostor s dvije strane okružili ostakljenom verandom, koja na prvi pogled izgleda kao čvrsta građevina. Na jednom su krilu uredili kuhinju, a na drugom neku vrstu predsoblja. Morali smo zbog kćeri Milane. Najprije smo posuli kamen oko kontejnera da ne gazimo po blatu, ali po kamenu ne mogu invalidska kolica, pa smo sve pokrili daskama i ogradili, objašnjava Slavka (71).

Od donatora su dobili visoku metalnu konstrukciju prekrivenu tendom, koja djeluje kao one s kojima se natkrivaju teniski tereni. U njima drže traktor, strojeve i drva za ogrjev, a jedan dio su ogradili za ovce s janjcima. Kad smo prošli kroza nj prema otvorenom pašnjaku, na Slavkin poziv: „Ružice, gdje si“, iz stada se izdvojiše dva janjeta koja uz blejanje dotrčaše do nas. Ostali su bez majki, pa ih hrane iz boce. Dok je žena bila zauzeta odgovorima na naša pitanja, dva su psa zabavljala janjce ližući im njuškice, grickajući noge i igrajući se s njima.

U kuhinju im Milana (37) daje mlijeko. Jedna je boca, pa se janjci naguravaju za gutljaje masnog obroka. Obitelj Gvojić se tijekom Milanina odrastanja preselila u Glinu, da joj ondje omoguće obrazovanje, a danas im općina Petrinja kaže da zbog toga u Luščanima nemaju pravu na obnovu.

Zato nas Milana moli da objavimo njezinu poruku javnosti. „Molim sve dobre ljude da nam pomognu da izgradimo barem kućicu s dvije sobe“. Kad smo se uputili prema vratima od dvorišta, psi su stali ispred nas, lajali i protivili se da odemo. Slično izgleda i kuća Riste Joveva (73) umirovljenog inženjera iz Siska. Ovdje je provodio mirovinu, baveći se pomalo stokom, ali kaže da je sve to sad nemoguće.

Grabovac Banski: Fotografije volontera na zidu

I Matijaševići u Grabovcu Banskom za svoju drvenu kućicu zahvaljuju donatorima. Rada (58) sa zahvalnošću pokazuje pločicu na fasadnoj strani. Na njoj dominira znak Bauern Helfen iz Salzburga i uz njega su još četiri manja: Malteški vitezovi Hrvatske, Caritas Sisačke biskupije, House of Good Ones i Grad Petrinja. Nakon niza stradanja, progonstva, i rušenja, sve je to, kaže, za njih bilo jako emotivno.

Tridesetak metara dalje stoji nekoliko godina stara kuća, satrvena prizemlja. Napravili je su za manje od deset dana, strogo po nacrtu, kaže Vlado (63) dok nam toči rakiju. Među onima koji su je podizali bilo je volontera, Nijemaca koji su radili kod Mate Rimca. I domaćini i volonteri su strepili, kažu, kako će ispuniti svoje uloge.

Da je sve to bila konačno jedna sretna epizoda u životu, pokazuju slike uokvirene na zidu. Rada također spominje i Karlu iz Splita koja se u dane pred Božić trsila prikupiti poklone za ovdašnju djecu. Moli nas da pričekamo s fotografiranjem kuće dok ne okiti balkon. Kod njih božićni ukrasi umjesto uobičajenih 15, stoje 30 dana.

Hađer: Selo staraca

Ispred kuće Josipa Kaurića (54) u Hađeru, koju smo prvu lani posjetili nakon potresa, predvečer nas dočekao je samo ogroman pas. Umjesto da nas odbije od dvorišta, tražio je da ga pomilujemo. Vlasnici je obilaze po danu, drže ovdje stoku, a spavaju u staroj kući u Viduševcu, govori nam susjeda. Ona je kod kćeri spavala 10 mjeseci, a po danu boravila ovdje u kontejneru. Zatim su joj napravili malu drvenu kuću i u Hađeru i prespava. S osjećajem nemoći govori da je Hađer postalo selo staraca. Dobar dio njih su bolesni samci u kontejnerima.

Sibić: Donator spreman, Općina koči

Obitelj Likević u Sibiću pronašli smo tek iz drugog pokušaja. Uklonjene ruševine i ovdje su nam otežale orijentaciju, kao i na nekoliko mjesta prije. Zatekli smo ih na dvorištu, jer „kontejner nije za živit“. Kažu, njihovi donatori su sve naredili i spremni su početi izgradnju kuće, ali iz općine uvijek nešto izmisle i to se odgodi. Donator je Grad Slatina. Odmah nakon potresa, posjetili su Sibić i tražili kuću s najviše ljudi.

Onda su došli do Likevića i rekli: „Nemojte se žalostiti. Mi ćemo vama napraviti kuću kakva je bila“. Država je uklonila ruševine stare kuće, ali nije se baš u čemu drugom iskazala. “Kaže obnova. Ja ne znam što znači riječ obnova. Dimnjak ako promijeniš?” pita se Kata (64). Iz općine su nekoliko puta odgodili obnovu, da se podaci ne slažu. Pa kad su prihvatili, promijenila se vlast i onda opet drž-ne daj. Sad su ovi 22. 12. konačno prihvatili. „Nestručno osoblje, tako su me nekoliko puta rasplakali“.