Ima i opasnijih od Dodika

Već duže vremena upozoravam da je ovakva suradnja HDZ-a BiH sa srpskom stranom štetna za hrvatski narod. Sve kad bi Dodik doista i imao nekog razumijevanja za probleme Hrvata u BiH, ne bi mogao učiniti ništa. Zaustavili bi ga oni koji su daleko gori od njega.

Piše: fra Luka Marković, Katolički tjednik

Mladen Ivanić je u svojem razgovoru s gospodinom Stankovićem (Nedjeljom u 2) opovrgnuo tvrdnju ponekih naivnih hrvatskih političara i analitičara kako su Srbi prirodni saveznik Hrvata BiH protiv bošnjačke bahatosti  i pokušaja stvaranja građanske države kojom bi jednoga dana mogli zagospodariti.

Ni centa RS ne damo

Prema mišljenju Ivanića ne postoji nikakav zajednički interes Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Za njega je očito svaki razgovor s Hrvatima glede uređenja BiH bespredmetan. Istina, Ivanić time nije rekao ništa novo za one koji poznaju mitomansku i bolesnu dušu srpske politike, ali je rekao jako puno o sebi i onome što doista srpska politika misli i kad govori o Hrvatima kao saveznicima. Misli samo na srpske interese. Hrvatski interesi su zadnje što bi srpske političare moglo zanimati. Ivanć je to jasno dao do znanja Hrvatima, pa i naivnom HDZ-u koji vjeruje kako se u suradnji s Dodikom može postići neka korist za hrvatski narod u BiH.

Sve kad bi Dodik doista i imao nekog razumijevanja za probleme Hrvata u BiH, ne bi mogao učiniti ništa. Zaustavili bi ga oni koji su daleko gori od njega. Nema sumnje da je Ivanić jedan od tih srpskih političara, koji jasno kaže da ga BiH interesira samo utoliko ukoliko može sačuvati srpske privilegije iz Daytona. To što su Hrvati ugroženi jer nemaju svoj prostor za razliku od Srba i Bošnjaka njega ne zanima.

Drugim riječima, ako Hrvati i Bošnjaci hoće neka se tuku među sobom, ali za jedno pravedno rješenje neće dobiti niti centimetra Republike Srpske. Iako je čitavo vrijeme pokušavao u razgovoru sa Stankovićem glumiti umjerena i smirena političara, pokazao je svoje pravo lice kod govora o mogućem stvaranju hrvatskoga entiteta. On nema ništa protiv njega, ali to ne smije biti na štetu Republike Srpske. To da su Srbi nasilno uzeli 49% BiH je za njega očito normalno. Za njega BiH služi samo jednom jedinom cilju, a to je očuvanju onoga što su Srbi zločinima i protjerivanjem ostvarili.

Hrvati i Bošnjaci se, po njemu trebaju dogovoriti oko preraspodjele onih 51%.

Što ako se Hrvati i Bošnjaci ujedine?

Kolikogod Dodik bio bahat i primitivan u svojim nastupima pokazao bi ipak vjerojatno više mudrosti nego Ivanić. Njegova rečenica kako on ne može biti toliko human da bi prepustio nešto od Republike Srpske Hrvatima u jednom zajedničkom dogovoru s Bošnjacima kod novog preuređenja BiH govori sve o njemu. Njemu je dobro, to jest Srbima je s ovakvim Daytonom dobro, i nemaju potrebe biti humani. Što bi on, ili oni, odustao od nečega da bi i onima drugima bilo dobro. Kakva ogavna misao. Tako nešto može izgovoriti samo slijepi srpski nacionalista koji nikada ne shvaća da se mir može zadržati samo ako su u kući svi siti i zadovoljni. Nešto slično je izjavio i Dodik ali nikada s takvim cinizmom. Čovjeka ne zanima što će biti s Hrvatima i Bošnjacima, a sanja o miru u Bosni i Hercegovini. Kao da je taj mir moguć bez zadovoljstva sve tri naroda. Nemoguće je ne postaviti mu pitanje: A što će biti ako se Hrvati i Bošnjaci opamete, udruže i krenu zajedničkim snagama, prvo politički, protiv srpskoga uvjerenja da imaju pravo na 49% teritorija države?

Istina, nije lako razgovarati s Izetbegovićem koji danas govori jedno, a sutra drugo. Ali, kako sada stvar stoji, ako žele sačuvati mir, Bošnjaci i Hrvati će morati zajedno sjesti i razgovarati o tome na koji se način može srpskim političarima u BiH izbiti iz glave misao kako imamu pravo na 49%  teritorija države. U tom razgovoru moraju i jedna i druga strana shvatiti da se moraju odreći ponekih zabluda: Bošnjaci kako imaju pravo birati hrvatske predstavnike, a Hrvati kako je novo preustrojstvo moguće samo na prostoru Federacije. Pri tome bi bilo dobro shvatiti i to da je Dodik politički klaun i da on ne može ništa učiniti niti obećati bez Beograda i opasnih, u janjeću kožu obučenih tipova poput Ivanića. A da Ivanić ne razmišlja dugoročno o ujedinjenju sa Srbijom, bilo bi mu svejedno da li Republika Srpska kontrolira 49% ili 35% teritorija BiH. Upravo onaj koji želi mir i prosperitet BiH, o čemu on prozirno govori, trebao bi biti sprema na sve moguće ustupke kako bi se pronašlo pravedno rješenje za sva tri naroda. Koje koristi imaju mladi Srbi od Republike Srpske, pogotovo ovakve koja bi vječito ostala u BiH, kako to Ivanić samo dvolično podržava, ako moraju iseljavati, ići raditi čak i u Federaciju. Jadan je narod koje takvi političari bez vizija vode. Niti u jednom trenutku razgovora nije Ivanić pokazao veliku brigu za to što mladi Srbi odlaze i što im sela zjape prazna poput onih u Republici Srpskoj iz kojih su protjerani Hrvati. Ono što možda i više od toga začuđuje jest njegova iluzija o cjelovitosti Republike Srpske.

A što s Distriktom Brčko?

U Distriktu Brčko danas ima daleko više Bošnjaka nego Srba. A odnos snaga bi bio još porazniji za Srbe ukoliko bi Hrvati i Bošnjaci pronašli zajednički jezik. Kad bi Ivanić i njemu slični doista imali političke vizije, shvatili bi da je svaka priča o cjelovitoj Republici Srpskoj, kao i ona o njezinom odcjepljenju, naivna. Distrikt Brčko je učinio svoje. Iseljavanje mladih Srba, čim se otvore europske kapije, će učiniti također svoje. Katastrofalno ekonomsko stanje u Republici Srpskoj će također učiniti svoje. Kad bi doista ljudi poput Ivanića imali više političke mudrosti i vizionarstva, učinili bi sve da se u BiH napravi ono uređenje koje će zadovoljiti sva tri konstitutivna naroda i sve građane, ono uređenje koje će poboljšati ekonomsko stanje i zaustaviti masovno iseljavanje. Shvatiti će to u onom trenutku kada dođe do pobune gladnih Srba. Tada im neće pomoći niti Vučić, koji podsjeća na narcisoidne junake iz crtanih filmova, niti razulareni episkopi, poput onoga iz Crne Gore koji prostački proklinje i još se uz to poziva i na Boga. Ništa im neće moći pomoći, jer u tom slučaju neće moći krivit druge. Očito je da niti Ivanić, u svom srpskom sljepilu, nije naučio ništa od misli srpskoga književnika Domanovića. Domanovićeva priča o slijepom voždu koji vodi srpski narod u provaliju je inspirirana nekim prošlim vremenima, iako joj sadašnje političko stanje sveopćeg srpstva, od problema oko Kosova, Vučićeve isprazne retorike o ugroženosti srpstva, događanja u Crnoj Gori i ponašanja srpskih političara u BiH, moglo poslužiti kao inspiracija za sličnu priču. Ne bih volio da se Srbi strovale u provaliju. Ne samo zato što bi za sobom u provaliju povukli i druge susjedne narode, nego i zato što nisam poput Ivanića bezosjećajan. Iako mi se gadi velikosrpska politika, ne mogu imati nikada nešto protiv Srbina kao čovjeka koji ima pravo na bolji život. A ostvariti ga može samo ukoliko doista dobije i bolje političare nego što su to Vučić, Dodik i Ivanić, političare koji će shvatiti da se prosperitet jednoga naroda ne može graditi na štetu drugoga. Dobro bi bilo da izvuku pouku iz onoga što su željeli, a što su dobili u Crnoj Gori i na Kosovu. Tko im garantira da neće biti slično i u BiH ukoliko se ne opamete i ne pokažu malo više empatije prema drugim narodima, ali i vlastitom koji stenje pod teretom bolesne srpske politike.

/Izvor: Nedjelja.ba/