IMA NEKA TAJNA VEZA: Unučad u naručju baka i djedova

ma neka tajna veza između baka i djedova, s jedne strane, i unučadi, s druge. Da, veza koja je na svoj način drugačija, veza koja isijava posebnu ljubav, veza koju je teško objasniti. To je veza koju može doživjeti samo onaj komu Bog da tu radost.

Piše: Nedjelja.ba

Tko se ne prisjeti svog djetinjstva i različitih dogodovština s bakom i djedom? Većina djece je to doživjela, a u onima koji nisu imali taj dar, ostat će tijekom cijelog života neka praznina koju će sa svojom unučadi pokušati nadomjestiti.

A dogodovštine? Njih je zasigurno bilo svakojakih. Često se danas može na različitim društvenim mrežama vidjeti objave u kojima majka poziva dijete da joj dođe s riječima kako mu neće ništa dok iza leđa drži neku šibu. A gdje je dijete? Tamo negdje iza bake i viri što će se dogoditi. Jesu li bake i djedovi neki zaštitnici djece, zabavljači ili pak samo neki servis? Odgovore na ta pitanja pokušali smo pronaći kod obitelji Milke i Milana Džalte koji žive na Rātu na Ustirami, župa Sv. Ante – Gračac u Rami.

Malo naselje Rāt smjestilo se uz samu magistralnu prometnicu Prozor – Jablanica, na rubu Jablaničkog jezera. Iako se sakrilo od znatiželjnika, ipak se nađe poneki stranac koji u njega zaluta u potrazi za pristupom jezeru. Dok prolazite puteljkom s magistralne ceste prema ovom zaseoku, imate osjećaj kao da idete u neko čarobno mjesto iz bajke. Sam dolazak je poseban. Djeca su ispred kuća, igraju svoje igre, iako je ova srpanjska vrućina sve potjerala u debelu hladovinu i klimatizirane prostore. Jedan prizor je bio osobit. Djeca trče ocu koji upravo stiže s posla u Republici Hrvatskoj.

Tako i mi, za svega nekoliko metara stigosmo do obiteljske kuće Milana i Milke Džalto, rođ. Antunović, iz Ustirame. U zajedničkom kućanstvu žive njih dvoje sa sinom Stipom i nevjestom Antonijom koji imaju sedmero djece: Saru, Borisa, Anu, Miju, Ivu, Filipa i Petra koji je prije svega nekoliko tjedana stigao u obitelj. Milanu i njegovoj Milki Bog je podario četvero djece: Stipu s kojim žive u zajedničkom kućanstvu; Antu kojeg život odvede u Sloveniju i Ivana koji je drugi dom stvorio u Dubrovniku te kćer Mariju s obitelji, nastanjenu u Mostaru. Od njih su dobili 12-ero unučadi.

Osim Stipine i Antonijine djece, Milka i Milan se jednako ponose i ostalom unučadi: od Ante i njegove Jane djeca su Matej i Vito; od Ivana i Ane su Luka i Josip; a od kćeri Marije i zeta Ivice je Barbara.

U trenutku kada smo im navratili, baka Milka je razgovarala sa svojim susjedama dok su djeca trčkarala uokolo. Vinova loza koja je napravila hlad ukazivala je na područje gdje se nekoć pravilo vina u hektolitrima…

U to stiže sin Ivan s obitelji. Koliko god su daleko, nastoje doći na Ustiramu kad god im se ukaže prilika. Radost na bakinu licu bila je posebna.

Odjednom se začula freza. Mnoga djeca potrčaše jer znaju da djed Milan stiže, a on kao aktivni mještanin Ustirame pomagao je oko priprema za veslačku regatu Rama sprint 2024. Svi se ukrcaše na frezu i oko nje. No, ta njihova radost nije bila zbog freze, nego zbog djedova dolaska. Unuk Boris nije prestajao grliti i ljubiti svog djeda.

Cijeli naš život često je prožet uspoređivanjima. Uspoređujemo svoje vrijeme s nekadašnjim, svoj život s drugima, svoje mjesto s drugim mjestima, svoju kuću s drugim… Tako smo i započeli razgovor s Milanom i Milkom oko njihova djetinjstva i odnosa s bakom i djedom.

Ustirama je mjesto u Rami koje jedino u svom nazivu sadrži riječ Rama (Usti-Rama). Nalazi se nedaleko od ušća Rame u Neretvu, a to je sada prekrila hidroakumulacija Jablaničko jezero. Kao i u drugim mjestima Rame nekoć se ovdje živjelo teško, od rada svojih ruku. Nakon izgradnje jablaničke brane i potapanja jezerom život je postao još teži. Ustirama je ostala odsječena i sva komunikacija preko jezera svodila se na čamce te se sve prevozilo njima i nosilo na sebi.

„Mi smo nekoć živjeli na Ustirami, a onda smo se nakon izgradnje brane preselili ovdje na Rāt zbog lakšeg života, jer nije bilo mosta, a imali smo ovdje zemlju. Ja, nažalost, nisam imao babu i didu“, kazao je Milan na početku razgovora.

Milka je odmah dodala kako je ona imala baku i djeda s materine strane, a s očeve ih se slabo sjeća. Oni su iz mjesta Gorica te su se odselili u Slavoniju. Njezina baka i djed su rodili 13-ero djece, a, nažalost, petero je umrlo.

U razgovoru saznajemo neke zanimljivosti. Naime, Milan je bio stric Vladi Džalti koji je od njega bio stariji dvije godine.

„Biti djed je radost. Kad sam bio mlađi, nisam se imao vremena igrati i biti više sa svojima. Uvijek se radilo kod kuće nakon redovita posla. Sve se radilo ručno. Zato su mi ova unučad prava radost. Nisam imao vremena ni na jezero djecu odvesti. Sada ove unuke vodim i na jezero i u ribolov. Ne može ih se istjerati iz vode“, kazao je Milan s nekim posebnim osmijehom. Osjetilo se u njemu kako to čini iz ljubavi i životnoga veselja.

Dok smo razgovarali o nekadašnjim vremenima, baka Milka je nestala u pušnici pripremajući nešto ispod sača. Nije prošlo puno vremena kad se osjetio poseban i ugodan miris. Zamirisala je cijela Ustirama, ne samo okolica Rāta. Činilo se kako svi jedva čekaju bakin specijalitet. O njemu ne treba pisati. Njega se mora probati.

Većina obitelji je izgubila onu nekadašnju zajedničku molitvu ujutro i navečer. Nekoć se nije moglo ni doručkovati ni večerati dok se nije zajednički pozdravila Gospa i još koja preporuka izgovorila, a u zimskom vremenu uvečer i krunica. Djeca bi znala nekada početi i kunjati uz molitvu nakon naporna rada i igre. U obitelji Džalto molitva je ostala kao znak raspoznavanja za početak i kraj dana.

„Mi i sada imamo obiteljsku molitvu. Ujutro molimo uglavnom samo ja i moja Milka, jer neka djeca odoše u školu, a neka još spavaju. Navečer je zajednička. Da se igra ne znam koja utakmica: ‘Gasi TV dok se ne pomolimo pa ti onda gledaj.’ Pozdravimo Gospu, izmolimo Vjerovanje i koju preporuku. Ako oduljimo, onda djeca počnu jedno drugo peckati pa to malo poremeti“, kazao je Milan. Sin Ivan je to potvrdio riječima kako nigdje nisu mogli ići prije nego što bi se zajednički pomolili.

Sin Stipo je na radu u inozemstvu. Trenutno kruh zarađuje u Češkoj. Baka i djed su izrazito velika pomoć Stipinoj supruzi Antoniji.

„Pomažemo koliko god možemo. Dok nevjesta svu djecu samo presvuče, dosta joj“, istaknuo je djed Milan dodajući da je njima radost pomagati oko unučadi.

Uvijek se bakama i djedovima postavlja pitanje koje je unuče najdraže. Milan je kazao kako se to ne može reći. Sva su jednako draga, jedino što se malo više pozornosti posvećuje onima koji su manji, a oni veći su već dosta samostalni. Zanimljivo je da on unučad zove po svojim nekim nadimcima.

Dok smo tako razgovarali, primjećujemo da je kuća puna „čeljadi“, a na pitanje o tome može li djed Milan zamisliti da ostanu sami on i njegova Milka, kazao je: „Ne bih mogao zamisliti da kuća bude bez unučadi. Ne želim to ni zamišljati. To je teško zamisliti. Šta nosi život, tko zna. Morao bih se naviknuti.“

 

Život je sina Ivana odveo u Dubrovnik, Antu u Sloveniju, a kćer Mariju u Mostar. Svi oni koriste svaku prigodu kako bi došli kod roditelja i brata Stipe na Ustiramu.

„Drago mi je da se svi okupimo za Božić i Uskrs, pa i ljeti tamo u osmom mjesecu oko Gospojine. Teško je sve uskladiti. A ipak mi je najdraže kada budemo zajedno za Božić“, naglasio je Milan.

Na pitanje o ljubavi prema djeci i unučadima bio je konkretan i rekao da više voli unučad – na svoj način. Njima nekako više ugađa, a za djecu svoju kao da nije imao dovoljno vremena.

Tijekom razgovora dotaknuli smo se i odnosa prema nevjestama i djeci. I Milka i Milan su se nasmijali i dali mudar odgovor. Oni koji nisu stalno tu nekako su „u želji“.

Kakva je to ljubav bake prema unucima, rekla je baka Milka koja je upravo završila pečenje ispod sača, a unučad se odmah okupila privučena opojnim mirisom. „Unučad volim kao i djecu, valjda nisam prije imala vremena. Ma volim ih isto, a i više od djece“, istaknula je baka s osmijehom te nastavila prepričavati svoj odnos s unučadima.

„Volim ih sve, a nekako posebno Borisa, ali i Miju koji su na svoj način s posebnim potrebama. Njima jednostavno treba više ljubavi i pažnje“, kazala je s posebnim emocijama.

Za Milku svako unuče ima svoje osobito mjesto i radost.

Često se raspravlja koga unučad više vole: baku ili djeda? U ovom slučaju čini se da više vole djeda Milana jer izgleda da im on više popušta. Naravno, uz njihovu majku Antoniju i oca koji je na radu u inozemstvu baka Milka i djed Milan su odgojni stupovi i uzori. Da vode izrazito puno računa, pokazuje i činjenica kako Milan vodi Borisa na različite aktivnosti u udruzi Djeca nade i kod logopeda u Prozor, a dok je tako Milan odsutan, baka je tu za sve što treba u obitelji.

„Majka je tu s njima od nula do 24 sata, otac im je vani, a nas dvoje tu smo pomažemo u svemu koliko god možemo“, kazala je baka. To je onaj pravi istinski „baka servis“.

„Kada negdje putujemo, uvijek vodimo nekoga od njih, bilo da idemo u Dubrovnik ili Sloveniju kada su neka slavlja. Vodimo ih redovito u crkvu. Ma tu smo za njih kad god što treba“, istaknula je Milka.

Ova zanimljiva obitelj je zasigurno rijedak primjer, ne samo po brojnosti djece, nego i po posebno izgrađenim odnosima i povezanosti s unucima.

Ima ona još zanimljivosti kao što je rođenje Filipa u djedovu automobilu na putu za porodilište u Mostaru. Ali što je najvažnije, u svima njima vidi se radost života i ljubavi.

Na kraju razgovora napravili smo barem jednu nepotpunu zajedničku fotografiju. Tu su se pridružili i najmlađi Petar s majkom koji je tek nedavno stigao na svijet u ovu zanimljivu i vrijednu obitelj.

Primjer je to koji svjedoči o hrabrosti koja iznova rađa novim životnim izazovima i Božjom providnošću uvijek ispunjenu radošću. Svakako zaslužuje punu podršku u svakom smislu od zajednice, ali i države iz koje se uglavnom odlazi, a ovako brojne obitelji se mogu nabrojati na prste.