IRMA LETO NAMETAK: Moja borba s karcinomom dojke

Naša suradnica Irma rođena je u listopadu, a upravo u tom mjesecu borimo se protiv karcinoma dojke raznim aktivnostima i akcijama, piše portal Istina.media.

Irma je taj opaki karcinom nokautirala, i kao prava Hercegovka iz te borbe izašla kao pobjednica, danas majka tri sina. Zbog onih koje tek prolaze ili će prolaziti kroz ovu agoniju željela je ispričati svoj život ukratko i poručiti da nade uvijek ima.

Ovo je njezina priča, bez ikakvih intervencija:

Moje ime.je Irma Leto Nametak. Rođena sam 11. oktobra 1989. godine u Mostaru. Cijeli život sam se susretala sa zdravstvenim problemima, najviše vezanim za upale limfnih čvorova ispod pazuha i promjene na bradavicama. Imala sam prirodno uvučene bradavice, a kako su godine prolazile, te promjene su se pogoršavale. Ipak, pravu borbu za zdravlje započela sam 2017. godine, u periodu kada sam trpjela velike bolove u leđima.

Na savjet ljekara, uradila sam magnetnu rezonancu leđa, ali nije bilo ozbiljnih nalaza, jer sam sa nekih svojih 12 godina, kada mi se očev lovački pas u trku sapleo između noga dok sam bila na rolama, pala i prilikom pada jako udarila leđima od stepenica, tako da nalazi nisu pokazali ništa novo što se već nije znalo. Taj pad mi je izbio dah i ostavio doživotne posljedice što se tiče leđa – pršljenovi su oštećeni i trljaju se jedan od drugi.

Međutim, kako su bolovi postajali sve češći, preporučeno mi je da uradim ultrazvuk dojki. Na prvi pogled, ultrazvuk je bio uredan, no ljekari su ipak savjetovali dodatne pretrage. Nakon što sam uradila magnetnu rezonancu dojki, otkrivena je promjena na lijevoj dojci, smještena veoma blizu plućne maramice. Taj trenutak bio je prekretnica.

Doktor Alen Humačkić, koji je obavljao punkciju dojke, bio je ozbiljan i vidno zabrinut, ali me smirio prije samog zahvata. Iako sam tada imala samo 27 godina, puna života, često sam neozbiljno prilazila situaciji. Na stolu sam pokušavala zbijati šale, a doktor me, s blagim osmijehom, podsjetio: “Irma, smiri se, nisi u disku.” Uz riječi “Bismillah”, obavio je punkciju.

Rezultati su pokazali da imam invazivni karcinom dojke in situ, što je srećom otkriveno na vrijeme. Tumor je bio zarobljen u mliječnim kanalima i nije se širio. Ipak, vijest da imam rak bila je šokantna, ali znajući da je otkriven u ranoj fazi, odmah sam se pripremila za borbu. Predložila sam ljekarima da mi odmah odstrane obe dojke kako bih umanjila rizik, no oni su me uvjerili da, s obzirom na moju mladost i pozitivan ishod, to nije neophodno. Savjetovali su mi da se fokusiram na odstranjenje samo zahvaćenog dijela.

22.5.2017. godine sam operisana u bolnici “Južni logor” u Mostaru, gdje me operisao dr. Zlatko Guzin, šef bolnice. Uklonjena mi je trećina dojke, a iako je operacija prošla uspješno, nastavila sam borbu kroz dodatne terapije. Dan poslije operacije, kao čin pripreme za moguće gubitke kose tokom kemoterapije, odlučila sam se ošišati na ćelavo. Rahmetli prijatelj koji je radio u laboratoriju ispunio mi je želju, iako se ispostavilo da na kraju nisam morala prolaziti kroz kemoterapiju. Prošla sam kroz 32 zračenja i uklonjeno mi je 12 limfnih čvorova, ali bez dodatnih agresivnih terapija. Na sreću, nije bilo potrebe za kemoterapijom, što je bila ogromna olakšica.

Također su mi preporučili hormonsku terapiju kako bih smanjila rizik od povratka bolesti. Iako sam isprva počela uzimati terapiju, već nakon samo dvije tablete shvatila sam da ima izrazito negativan utjecaj na moje psihičko stanje. Dodatni teret bila je činjenica da hormonska terapija može izazvati neplodnost, a želja za djecom uvijek je bila veliki dio mog života. Bez mnogo razmišljanja odlučila sam potpisati izjavu da odbijam hormonsku terapiju na vlastitu odgovornost. Bio je moj izbor, onaj koji sam donijela s punom sviješću o rizicima.

Te 2017. godine, otprilike mjesec nakon operacije upoznajem svoju ljubav, svog Samira, koji me svakodnevno vozio na zračenja i mazio i pazio u svom tom ludilu. 2019. se udajem za njega.

Tri godine kasnije, nakon dva spontana pobačaja u razmaku od pola godine, rodila sam svog prvog sina, Hamzu, 18.6.2020. godine. Taj trenutak bio je jedno od najvećih ostvarenja u mom životu. Samo godinu dana kasnije, tačnije 16.9.2021. godine, došao je na svijet moj drugi sin, Isa. Svaka trudnoća donijela je novu radost, ali i nova iskušenja.

U decembru 2023. godine, usred treće trudnoće, ponovo sam se suočila s velikim zdravstvenim izazovom – dijagnostikovan mi je CIN 3, što je predkarcinomsko stanje na grliću materice. Suočila sam se s teškim odlukama, jer su mi ljekari predlagali razne opcije, uključujući i prekid trudnoće kako bi se odmah započelo liječenje. Međutim, odlučila sam se boriti za život mog djeteta. Odbila sam prekid trudnoće jer sam vjerovala da je život vrijedan borbe i da će sve biti u redu. Taj optimizam me vodio kroz najteže trenutke.

Uprkos strahovima i neizvjesnosti, trudnoću sam iznijela do kraja, i u aprilu 2024. godine rodila svog trećeg sina, Tarika, na carski rez. Sva tri sina sam rodila na carski rez. Mjesec dana nakon poroda, urađena mi je konusna biopsija grlića materice kako bi se utvrdilo da li je stanje napredovalo u karcinom. Hvala Allahu, rezultati su bili dobri – nije bilo karcinoma. Ipak, cijela trudnoća prošla je uz stalnu brigu i strahove. Pitala sam se hoću li doživjeti da gledam svoju djecu kako rastu, ali kroz sve to, nisam gubila vjeru. Mislila sam – neka bude šta biti mora. Nadala sam se najboljem, a istovremeno se spremala za najgore.

Danas, dok ležim među svoja tri sina, osjećam neizmjernu zahvalnost. Prošla sam kroz nevjerovatne životne izazove, ali sam iz svega izašla jača. Naučila sam da sreća prati one koji su hrabri i koji vjeruju u sebe. Uvijek treba slušati svoje tijelo, pratiti instinkte i ne zanemarivati signale koje vam ono šalje. Mentalno zdravlje je ključno – ono nas vodi kroz pozitivne i negativne misli. Vjera, nada i hrabrost su bili moji saputnici kroz sve ove godine, a danas mogu reći da su me doveli do mira i sreće. Sreća prati hrabre, a život je dar koji nikad ne treba uzimati zdravo za gotovo.