Isus i Sokrat

Dolaze mi spontano sjećanja na onaj dobro poznati povijesni slučaj u Platonovoj knjizi Odbrana Sokratova u kojoj se jednome nedužnome podvaljuje kako bi vlast mogla mirno spavati. Zanimljivo je da ni Sokratovi tužitelji, kao niti oni Isusovi, nemaju pravoga odgovora na pitanje njegove krivice. Sve se svodi na to da stavlja pod upitnik neke tradicijske stvari i da na taj način kvari ljude, pogotovo mladež.

Sokrat – tražitelj istine

Sokrata vode na sud jer, navodno, krivo radi, iako on samo časno radi ono što su odgovorni zaboravili činiti, zauzima se za istinu. Sokratov proces završava osudom na smrt. Jer smrt jednoga – barem su tako mislili državni tužitelji – osigurava mir mnogima u društvu. Sokrat se nije brinuo puno oko pitanja života i smrti. Daleko važnija mu je bila istina, suglasje s Bogom. Zar na to ne ukazuju njegove dirljive riječi upućene okupljenom mnoštvu za vrijeme suđenja: „Ja vas, građani atenski, pozdravljam i veoma cijenim, ali ću se više pokoravati bogu nego li vama, i dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao, neću prestati baviti se traženjem istine, savjetovati vas i poučavati, kad se s nekim od vas budem već sastao…“ Sokrat izgovara te riječi svjestan toga da smrt nije uvijek smrt, ali i toga da neljudski život nije identičan pravom životu. Otuda su i moguće na kraju raspleta, nakon osude na smrt, njegove riječi koje prisiljavaju na promišljanje u životu: „Ali već je vrijeme da odem – ja u smrt, a vi u život. A tko od nas ide k boljem spasenju, to ne zna nitko osim boga.“

Tamo gdje moćnici nemaju moć

Sudbina nedužnoga Sokrata jako podsjeća na sudbinu Isusa iz Nazareta. I on želi na nov način progovoriti o istini i Bogu, o zakonima i milosrđu, o smrti i životu. Ni njega ne zanima puno što ga spletkarenju skloni ljudi dovedoše pred sud, što mu nedužnome smjestiše. Ne zanima ga jer ni on ne misli da je smrt uvijek smrt, niti da je život uvijek život. Za Isusa koji stoji pred okupljenim mnoštvom naroda časna smrt je važnija od nečasnoga života. Temelje za takvo razmišljanje pronalazimo u njegovu uvjerenju da ga Bog čeka. Otuda i njegove dirljive misli, misli koje bude nadu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ Hoće reći, od sada je moj život u tvojim rukama. Ljudi nemaju nad njim više nikakvu moć. Jer tamo gdje Bog stoluje, tamo je isključena bilo kakva mogućnost ljudskoga spletkarenja. Jer tamo Bog uvijek ima zadnju riječ, tamo zli ljudi ne mogu ni jedan jedini trenutak doći do izražaja. Dobro bi bilo kad bi i današnji moćnici u svijetu razmišljali više o tome kako je vrijeme ljudske vlasti i spletkarenja ograničeno.

Osuda da umire svjetinu

Iza nas je Cvjetnica koja budi sjećanja na Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ali i na muku ponovno jednoga nevino osuđenoga kojega se pokušava riješiti društvena i vjerska elita na jedan uobičajeno ljudski nekorektan način. I doista, s Isusom se događa ono što moraju proći svi oni koji žele više od uobičajene pravednosti, uobičajenoga vjerovanja, koji se usuđuju unijeti nemir kako bi došli do istinskoga mira. I njega, poput Sokrata, osuđuju da umire građane, da umire svoju vlastitu savjest jer su se kao pijan plota držali zakona ne shvaćajući da je istina iznad svakoga zakona. Isus, kao i Sokrat, nije protiv zakona, nego protiv zakonodavaca koji umjesto Boga stavljaju sebe u središte. Jer samo je Bog istina.

^{Sokratova smrt}

A što je doista istina, to zna samo Bog. Riječi Sv. Augustina kako tek tada ne znamo o Bogu (Istini) ništa kad mislimo da znamo sve, odnosi se često i na nas kršćane. Pa i danas, uvijek kad vjerujemo da posjedujemo punu istinu. Pogotovo se odnosi tada kad poput Sokratovih i Isusovih tužitelja vjerujemo da imamo pravo staviti pod upitnik, osuditi sve one koji ne misle kao mi. Zar se i u našem kršćanstvu nisu događale takve grozne stvari? Zar nismo osudili tolike nevine koji su bili bliži istini od mnogih donositelja zakona koji su mislili da sve znaju i sve smiju. Čak da im i sam Bog to odobrava. Kakva zabluda!

Križ poradi istine

Upravo ovo vrijeme sučeljavanja s Isusovom osudom trebalo bi nas podsjetiti i na naša grozna vremena, ona vremena u kojima smo zbog naših ljudskih slabosti tako često podvaljivali Bogu. Onom istom Bogu koji s Isusom za čovjeka podnosi patnju i daje nadu da križ nema zadnju riječ u ljudskom životu. Upravo ovo vrijeme, vrijeme u kojem tovare nedužnome križ na leđa, priziva riječi velikoga židovskoga filozofa Martina Bubera koji zorno upozorava na potrebu otklanjanja prljavštine s riječi Bog, kojom su ga zamazali ljudi željni vlasti, uvjereni da posjeduju puninu istine.

Isus prihvaća križ, ne radi križa, nego poradi istine, u želji da progledaju oni koji misle da su dalekovidni, a tako slabo vide, koji su uvjereni da znaju što je istina, a tako malo znaju o njoj.

Kod Isusa nema sumnje

I u tome je Nazarećanin sličan Sokratu. Pa ipak u jednome se razlikuju. Sokrat pretpostavlja, za razliku od svojih tužitelja koji misle da je smrt najveće zlo za čovjeka, kako bi ipak i smrt mogla biti za čovjeka istine jedno od najvećih dobara. Sokrat živi, kako bi rekla Hannah Arendt, u avanturi nade, u jednoj pozitivnoj neizvjesnosti koja mu olakšava prebroditi urođeni ljudski strah od smrti. Isus gleda na smrt i život ipak nešto drugačije. On se ne upušta u avanturu nade, on je toliko povezan s Bogom, toliko siguran u svoj put k Ocu da može i drugima ponuditi nadu. Sokrat se nada da Bog voli one koji ljube istinu i čovjeka. Za razliku od njega, Isus to zna. Kod njega nema niti tračka sumnje jer duboko u sebi nosi onu Ljubav koja ne može iznevjeriti.

I znanost govori o pobjedi nad smrću

U zadnje vrijeme nalazi naša kršćanska nada na svoj način uporište i u znanosti da je život jači od smrti. Dok nam na jednoj strani fizika jasno poručuje da ništa ni u prirodi ne propada, nego se preobražava u druge oblike energije, upozorava kvantna fizika na to kako je zastarjela materijalistička teorija da postoji samo ono što vidimo.

U tom kontekstu napominje znanstvenik Michio Kaku da se u zadnje vrijeme fizičari suočavaju s čudnim fenomenima koji ukazuju na to kako je stvarnost iznad svih naših spoznajnih mogućnosti i očekivanja. U tom svijetu čudnih otkrića u kojem, prema kvantnoj fizici, postoji više mogućnosti od one jedne, otvara se put za lakše prihvaćanje i mogućnosti uskrsnuća.

Pojam uskrsnuća koji dolazi od grčke riječi anastasis (uspraviti se, ponovno ustati) postaje u tom novom iskustvu života jedna od mogućnosti. Utoliko, iako uskrsnuće još uvijek, s obzirom na iskustvo čovjeka, ostaje u domeni vjere, a ne sigurnosti, postaje ipak bližim i onomu tko želi sve razumski utemeljiti.

Kad su jednom zgodom upitali Newtona je li moguće uskrsnuće tijela, uzeo je magnet i stavio ga iznad željezne prašine. Magnet je pokupio svu prašinu u jednu hrpu. Pa ako je moguće magnetu to učiniti, rekao je veliki fizičar, onda je moguće i Bogu ponovno objediniti tijelo koje se raspalo. Drugim riječima, moguće je transformiranu energiju vratiti ponovno u oblik tijela. Utoliko se može reći da kršćanska nada, ukoliko istinski vjerujemo Isusu, nije želja nego realnost. Jer Ljubav ne može dopustiti da propadne ono što je iznjedrila. Ali isto tako važno je znati da kršćansko iščekivanje života koji se treba dogoditi poslije smrti, nije pasivno iščekivanje, nego pokušaj da se približimo Isusu u traganju za istinom, onom životnom mudrošću koja će nas približiti Ljubavi, a udaljiti od zla naše samodopadnosti koja nas uvjerava da imamo pravo poput Sokratovih i Isusovih tužitelja osuditi nedužna.