IVAN LOVRENOVIĆ: Kao narodi živimo opsjednuti i ucijenjeni utvarom monoidentiteta, čvrste slitine religije i nacije

Intervju je izašao pod naslovom: Moj bosanski hrvatski i u govoru i u pismu dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani književni jezik.

„Pritiskale su matere naizmjence uši uz teslin zvučnik, jer su smetnje bile svakojake, te je stalno postojala mogućnost da se ne čuje koga je pročitalo. Nije ih sprečavalo ni to što se znalo da i Udba sve to jednako pažljivo prati – i tko šalje upite, i odgovore na njih iz Crvenog križa. Tko zna koliko je trajalo to tanko nadanje – mjesecima ili čak nekoliko godina? Imena koja su očekivale nisu bila pročitana nikada. Njemu je donijelo san iz kojega skače mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva vraća dah. Tako se od malih nogu spremao, bio spreman, a da to nije ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom.“

Odlomak je ovo iz novog romana “U sjeni fantoma” Ivana Lovrenovića, književnika i publicista, velikog bosanskog intelektualca čiju poziciju i djelovanje u raspadnutoj mu i podijeljenoj domovini Bosni i Hercegovini najsažetije opi­suje rečenica „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”, koju je izgovorio u intervjuu koji je vodio s Miljenkom Jergovićem.

Lovrenović je objavio tridesetak knjiga: ritmiziranu pro­zu, romane, kulturno-povijesne studije, eseje i kronike i knji­ževne antologije, a među njegovim djelima najzapaženija su “Unutarnja zemlja” i “Bosanski Hrvati”.

“U sjeni fantoma” autobiografska je priča posvećena bleiburškoj tragediji. Roman je najprije objavljen u Beogradu 2022.. a potom prošle godine u drugom i proširenom izdanju zagrebačke Frakture. Fantom je pripovjedačev otac koji je nestao na bleiburškim marševima smrti bez traga i glasa, a autorova ispovijest o obiteljskoj tragediji istodobno se može čitali i kao povijesni roman. U tipičnom Lovrenovićevu diskursu – tako rijetkom na našim prostorima – ovo ipak nije još jedna kanonizirana priča o stradanju nevinih hrvatskih žrtava, već potraga za istinom ma koliko gorka bila.

Ivan Lovrenović progovorio je otvoreno o sebi, svojoj obitelji te stvaralačkom i životnom putu za Nedjelju Večernjeg lista, jednako spisateljski vješto i intelektualno etično kao i u svojim djelima, a neki dijelovi razgovora mogu se čitati i kao sažeti eseji, primjerice na temu bosanskog hrvatskog ili današnje BiH kao političke zajednice.

Rođeni ste i prve godine života proveli u Zagrebu. Odmah po ratu, vratili ste se, kako pišete “u uterus”, u Bosnu, u Mrkonjić-Grad, mjesto čije ime zvuči kao da je iz neke bajke Ivane Brlić Mažuranić.

“Mene je poslije 1945. u Bosnu poslalo baki i djedu na brigu dok o sebi i o svijetu još ništa nisam mogao znati. Ne bih pogriješio kad bih rekao da sam se tu i rodio. Iskustvo Zagreba stjecat ću kasnije, kao đak u staroj gornjogradskoj gimnaziji isprva u znaku kulturološkoga šoka, te kao student na Filozofiji. Lijepa je vaša brlićmažuranićka asocijacija, ali to ime, Mrkonjić-Grad, nije iz bajke nego iz surove politike. Gradu je nametnuto 1925. godine kao izmišljena uspomena na Petra Karađorđevića, koji je, bajagi, u tom kraju „četovao“ za vrijeme ustanka 1875. godine, uzevši pseudonim po epskom Petru Mrkonjiću. Tako je izvorno ime Varcar, od turskoga vakta  s dodatkom Vakuf, bačeno u nepamćenje. Varcarevac, Varcarevo, Varzaren loci – ime iz drevnih listina, biskupskih izvještaja etimološki i značenjski seže u predslavensku davninu, i stoljećima je služilo bezbrojnim naraštajima.”

Foto: Matura 1961, Katarinski trg, Zagreb, Lovrenović stoji prvi s desna

Jesu li vaši preci iz Mrkonjić-Grada? Kako ste odrastali ondje? Mrkonjić-Grad je mjesto duge povijesti. Kakva mu je danas sudbina?

“Svi moji korijeni iz duboke su Bosne, unutarnje zemlje kako sam je nazvao u knjizi. Djed po majci je od varcarskih Stipančića, baka od livanjskih Kaića-Beškera, očeva loza Lovrinovića je jajačka, dalekim porijeklom s visokoga Pougarja od srednjovjekovnih Dobretā. Vodio nas je fra Juro, pravi Pougarac, jednoga ljeta na grob mitskoga rodonačelnika Dobrete u Zapeću. Treba tu postajati, pod ogromnom lipom, u lijepoj bosanskoj pustinji, na vrhu svijeta, iščitavati na kamenu slova latinske kapitale što su ih istrošila stoljeća. I treba ne dati se mitomaniji, nipošto, a znati odakle si. Barun Janko Vranyczany Dobrinović, Tuđmanov ministar turizma, javljao mi se početkom devedesetih, da utvrđujemo zajedničko porijeklo od Dobretā, ali za aristokratska prenemaganja nisam imao smisla. Grob u Zapeću, pod nebom, na zemlji, jači je od svega toga, sve to nadvisuje. Djetinjstvo u Varcaru, uz djeda i baku, proveo sam kao u sigurnosnoj opni. Znalo je biti mučno i tegobno, jer nam je svijet vlasti i politike bio aktivno nesklon, ali bilo je i čarobno, u životnim formama koje su još uvijek trajale u čvrstom skladu sa zakonima zemlje i neba, zakonima biline i živine, mjesečevih mijena, godišnjih ritmova prirode, pučko-crkvenoga kalendara. Makar to pripadalo mome davnom životu, to čovjeka određuje trajno, mnogo više nego što i sam zna, i to se ne gubi nikada. Ponešto od toga nastojao sam fiksirati u svojoj najintimnijoj knjizi Ulazeći u Varcar. Današnji Mrkonjić nije više ništa od toga. Nekadašnja njegova policivilizacijska muslimansko-katoličko-pravoslavna tekstura i običajni kôd, koji su u mnogim važnim crtama preživljavali i u „komunizmu“, za zadnjega rata divljački su razbijeni, struktura stanovništva radikalno očišćena, a sav javni prostor i stil života preoblikovan striktno mononacionalno, novosrpski. Ponekad zavidim bezzavčajnicima. Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Ali promijeniti ga ne možeš. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. Tvarno, za mene je izgubljen. Živ je i ne napušta me u snovima, u onomu što pišem, u onomu što mi se priviđa.”

Počeli ste kao gimnazijski profesor u Mrkonjić-Gradu, a potom uređivali reviju za kulturu i umjetnost Odjek i bili glavni urednik tada velikih sarajevskih izdavačkih kuća Veselin Masleša i Svjetlost. Kakva su to bila vremena za izdavaštvo u Sarajevu i BiH? Što smatrate svojim najvećim uspjehom iz tog vremena?

“Iz Mrkonjića u Sarajevo skupa s obitelji nisam se preselio iz obijesti. U polovici 1970-ih bilo je to iznuđeno rješenje, bijeg od opakih zavičajnih političkih intriga s nacionalnom pozadinom, pa i s jednom zloslutnom zatvorskom epizodom. Sarajevo, dakle, bilo je u egzistencijalnom i profesionalnom smislu azil, ali za dublje suživljavanje s gradom i njegovim ‘duhom’ u nj se došlo prekasno. O tome, i o koječemu drugome, detaljno smo razgovarali Miljenko Jergović i ja u zajedničkoj knjizi o Bosni, koju je 2010. objavio Slavko Goldstein. Rad u petnaestodnevnoj reviji za kulturu, jednoj od najprofiliranijih u Jugoslaviji, koju je tada vodio čudesni Čedo Kisić, i kasnije u izdavačkim kućama, podudario se s klimom osamdesetih godina, kada političkim životom Sarajeva i Bosne još vlada čvrsta ruka Partije i tajne policije, a na rubovima, u književnosti, u subkulturi već se može čuti kako  ideološki monolit puca. Izdavačke firme već posluju u tržišnom modusu, formalno uokvirenom u socijalistički model „udruženog rada“, a izdavački savjeti, kao cenzorska instanca koja nadzire pravovjernost programa i pojedinih izdanja, postaju rituali bez pretjerane moći. Posljednji trzaj cenzure u svome poslu doživio sam polovicom osamdesetih u Veselinu Masleši, kada sam imao priliku objaviti, prvi put u Jugoslaviji, u prvim danima Mihaila Gorbačova dok se još ne nazire glasnost i perestrojka, prijevod Solženicinovoga Arhipelaga Gulag, ali uprava firme nije imala pameti da se odupre zabrani izdavačkoga savjeta. Da stvar ne propadne, rukopis prijevoda, djelo izvanrednoga prevoditelja Vidaka Rajkovića sa Cetinja, proslijedio sam prijatelju Jovici Aćinu, koji ga je objavio u beogradskom Radu 1988, a izdanje je u evropskom tisku uvrštavano među deset najvažnijih događaja te godine u svijetu. Bizarno, čovjek koji je u Sarajevu kao ideološka batina Partije na čelu izdavačkoga savjeta Masleše zaustavio Arhipelag Gulag, bio je svojevremeni lucidni kritičar staljinizma i totalitarizma, sarajevski profesor Fuad Muhić, a još bizarniji njegov salto uslijedio je devedesetih, kada se politički strasno angažirao na krajnje nacionalističkom programu Paraginih hrvatskih pravaša, s idejom ‘Hrvatske do Drine’. U Svjetlosti, s odličnim uredničkim timom, pružala mi se mogućnost da ionako dobro razvijen izdavački program proširujem novim bibliotekama i naslovima iz mnogih područja – književnosti, povijesti i kulturne povijesti, religiologije, civilizacije, leksikografije, filozofskih i teorijskih disciplina. Ogromna je bila mreža pisaca, prevoditelja, redaktora, grafičara i dizajnera, te drugih izdavača iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Milana, s kojima tada, krajem osamdesetih, Svjetlost razvija suradnju, a urednička ekipa bila je skup izrazitih individualnosti od talenta, znanja i iskustva, poput Stevana Tontića, Alije Isakovića, Veselka Koromana, Mirka Marjanovića, Jasmine Musabegović, Marija Vukića, Mustafe Ibrulja, te đavolski sposobnoga direktora Gavrila Grahovca. Nabrajanje autora, djela, edicija ne bi nas odvelo nikamo, trebao bi nam za to dvostruko veći prostor. Svega toga netragom je nestalo u srpskoj opsadi Sarajeva devedesetih, te u potonjoj divljoj sarajevskoj privatizaciji i „tranziciji“, i nije se oporavilo više nikada. U drukčijim formatima uredničkim i izdavačkim tim poslom bavio sam se i kasnije. U sred rata, u zagrebačkom egzilu, Nenad Popović me je pozvao da u Durieuxu suuređujemo ediciju Ex Ponto, jedinstvenu i neponovljivu. U Sarajevu nakon rata uređivao sam književnu kiosk-biblioteku Dani u kojoj je 2004. i 2005. godine objavljeno šezdeset knjiga. Jedan od bisera u toj ediciji bila je, recimo, knjiga pripovjedaka Bakakaj Witolda Gombrowicza, koju je za tu ediciju, na našim jezicima premijerno, sjajno prevela Tanja Miletić-Oručević. U toj ediciji je, prvi put poslije davnoga okljaštrenog izdanja, obnovljen kapitalni Kadareov roman General mrtve armije. Tu je izašla Babeljeva Odesa i Crvena konjica, Hadrijanovi memoari M. Yourcenar, Jergovićevi romani i priče, Nametkov Sarajevski nekrologij, Akutagavin Rashomon, Kavafijeve pjesme, čarobna Ćopićeva Bašta sljezove boje, Kleistov Michael Kohlhaas, moj izbor 200 najljepših sevdalinki, Selimović, Čehov, Krleža, Bulgakov, Kiš, Andrić, Camus, Ujević, Voltaire, Shakespeare, Kafka, Kovač, Lorca, Džumhur, Orwell, Whitmann, Skender Kulenović, Samokovlija itd. S Ivanom Pandžićem u izdavačkoj kući Synopsis koncipirao sam i uređujem biblioteku tekstova bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća. Zamišljeno je da u prvom ciklusu izađe dvadeset svezaka. Do sada izašlo ih je deset. Priželjkujem da se nađe netko tko će nastaviti taj posao, prevažan a neiscrpan.”

Rat vas je zatekao na sarajevskoj Grbavici iz koje ste izbjegli u slobodni dio grada i ondje ostali u opsadi skoro godinu dana. Potom ste bili u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Kakva su vaša iskustva: izbjeglički Zagreb, Njemačka 90-ih, odnos prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Balkanu općenito? Jesmo li narodi osuđeni na neuspjeh ili smo narodi koje je Europa osudila na neuspjeh?

“Iz privatno-obiteljskoga iskustva sve bih to mogao sažeti čudesno pogođenom slovenskom riječju: kruhoborba. Danonoćno. Puno brige, isto toliko gorčine, ne manje tuge. Do toga vremena nisam znao da tuga može fizički daviti. Osim toga, rijetki trenuci zatišja i blagorodnosti, u susretu s neočekivano dobrim osobama, mahom onima koje ti nisu ‘ni u rodu rod, ni pomozi bog’. Njemačka? Mogu i hoću reći samo to da nam je u najtežim situacijama pomogla da ne potonemo. Sve drugo bilo bi „analitičarsko“ mudrovanje, na koje nemam pravo. A mi kao narodi? Pokazalo se, pokazuje se i dalje, da mi-kao-narodi ne umijemo živjeti ljudski. Ni sami sa sobom, ni sa svojima drugim. Razumjet ćete, nadam se, da govorim prvenstveno iz bosanske perspektive, jer me se najizravnije tiče, ali moglo bi se to i proširiti, itekako. Za svoj neuspjeh dovoljni smo sami sebi, u tome smo vrlo uspješni, nije nam potreban nitko izvana, nikakva Evropa. Mi-kao-narodi, živimo opsjednuti i ucijenjeni utvarom monoidentiteta, čvrste slitine religije i nacije. To je zapravo život pod mentalnim terorom, a da bi ga se moglo podnositi, mi hinimo da je slast, dotle da i postaje slast, koje se ne bismo odrekli za sva blaga svijeta: mi Hrvati-katolici, mi Srbi-pravoslavci, mi Bošnjaci-muslimani. Eto, to je na psihopolitičkom planu facit procesa što je, paradoksalno, započeo ulaskom u parlamentarnu demokraciju devedesetih, te kroz rat i njegovu obustavu u Daytonu stvorio današnju Bosnu i Hercegovinu, kao mjesto permanentne krize i društvenoga urušavanja. Drukčiji smo, naravno, kao pojedinci. Kao valjda i svuda na svijetu znamo biti – uza sve zlo što ga počinimo – i dobri i susretljivi i osjetljivi za potrebe i poglede drugoga. I kao takvi potpuno isključeni iz društveno i politički relevantnih oblika života. Čim stupi u bilo koji od tih oblika, makar i najnižih, naš čovjek automatski prestaje biti pojedinac i počinje reagirati mehanizirano, kao pripadnik.”

Objavili ste zbirku eseja „Svijet bez mosta“ na njemačkom, objavljivali u The New York Timesu, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Allgemeine Zeitungu itd. Vaša knjiga “Unutarnja zemlja” prevedena je na svjetske jezike. Kakva su vaša inozemna novinarska i publicistička iskustva?

“Nastajale iz spisateljskoga zauzimanja za tzv. istinu o Bosni, te članke i eseje objavljivao sam u ratnim godinama pod geslom Ex tenebris. Dunja Melčić, Klaus Detlef Olof, Ammiel Alcalay, Rupert Neudeck, Aleksandra Brnetić, Branka Magaš, Ljiljana Avirović, Francis R. Jones samo su neke od osoba što su od vlastite inicijative radile na prevođenju i plasmanu tih tekstova. Nenad Popović svakako najviše i najustrajnije. Knjiga Welt ohne Brücke (Svijet bez Mosta) tipografsko je remek-djelce, koje je napravio Christian Ewald, specijalizirani izdavač multioriginala iz Köpenicka (Berlin), potaknut mojim zapisom iz novembra 1993. povodom rušenja Staroga mosta u Mostaru. U ograničenom broju primjeraka knjiga je bila proviđena i grafičkim listom Ive Dekovića. Ni na čiju pažnju južno od Drave i Save nije naišla. U vezi s medijskom „istinom o Bosni“ karakteristična bila je zgoda s tekstom u kojemu spominjem spaljivanje knjižnice u sarajevskoj Vijećnici. Objavljen je u Madridu i u Frankfurtu, a u The New York Times-u izašao je kao editorijal. Redakciji NYT-a javio se čitalac japanskoga imena i prezimena, s ljutitim komentarom u kojemu tvrdi da je događaj nevjerojatan te da ga je autor sigurno izmislio. Nisam reagirao iako sam bio nuđen. Naravno da je nevjerojatan, naravno da je (kao) izmišljen. Tako je to išlo s „istinom o Bosni“ – zaludno i problematično, kakva je bila i ona sama, ta istina. Današnja Bosna ima mnogo veći problem s vlastitim međusobno isključivim, rašomonskim „istinama“ o sebi, nego s vanjskim percepcijama.”

Vratili ste se nakon rata u Bosnu. Kakvo je današnje Sarajevo u odnosu na ono predratno? Kakav svakodnevni i kulturni život vodite?

“Davno je bilo kada sam imao što govoriti o svom „kulturnom životu“ u Sarajevu. Danas – samo o goloj svakodnevnici. Što svojom voljom i trudom, što voljom i trudom drugih, mene u kulturnom i javnom Sarajevu odavno nema. Knjige su valjda jedino čime bih na tom planu mogao biti prisutan. Objavio sam ih od 2010. godine petnaestak. One, međutim, za sarajevsku kulturnu javnost ne postoje, a sudeći po nekim prosuđivačkim glasovima o njima, što dolaze s drugih strana, neće biti da su baš za neprimjećivanja. Kao manjinac u svakom pogledu, najviše u jednakoj idiosinkraziji pred svim kolektivnim mitomanijama, hrvatskom, srpskom, sarajevskom, bošnjačkom, bosanskom „građanskom“ – drugo nisam mogao ni očekivati. Ali nema štete: dobio se mir pod stare dane.”

“Kako god je za Hrvate u Jugoslaviji bio poguban jugoslavenski unitarizam, tako je za Hrvate u BiH poguban hrvatski unitarizam”, izjavili ste u jednom od intervjua. Možete li ovo objasniti?

“O tome pišem skoro četrdeset godina, a sustavno od prvoga izdanja knjige o bosanskim Hrvatima koju je Nenad Popović objavio 2002. Da je hrvatska kulturna i povijesna stvarnost obilježena izrazitim višeglasjem, vidljivo je golim okom. A da su Hrvati jedan jedinstven narod bez obzira na državnu granicu, to je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj integralističkoj ideologiji nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. To je taj hrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački – ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno. Onomad poigrao sam se teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja. Tako đaci u hrvatskim školama u Bosni i Hercegovini uče jezik, zemljopis i povijest slijepo po programima iz Hrvatske, pa, recimo, u Jajcu djeca ništa ne uče o svojemu gradu, jer ga u tim programima nema. Velikoga Jajca, od kojega hrvatska povijest u Bosni valjda nema važnijega i slojevitijega mjesta! Ideološke apstrakcije svehrvatstva mojemu su hrvatstvu strane i zapravo neprijateljske. Njemu je korijen u snažnoj konkretnosti zavičajnoga doživljaju identiteta, kao mogućnosti da se politički bude Hrvatom na bosanski način. To je pozicija između dva mlinska kamena koji drobe i melju nemilice – svehrvatstvo odozgor, bošnjačko bosanstvo odozdo, i ja znam da je ona danas, osim kao individualni izbor, iluzija. Ali je kao konkretni, živi sadržaj jedina istinita.  Za hrvatsku nacionalnu ideologiju i političku praksu takvo je hrvatstvo u Bosni subverzivno jer afirmira pluralnost hrvatskoga identiteta, što sadašnjem jednoumnom partijskom monopolu prijeti stvaranjem osnova za politički pluralizam. Za bošnjačku politiku i za sve njezine tzv. probosanske inačice subverzivno je zato, što svojom povijesnom i kulturološkom dubinom dovodi u pitanje ideju o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“ sa svim političkim konzekvencijama toga stava.”

Bosanski hrvatski uklopio se u standardnojezični kalup iz Hrvatske, a suvremeni hrvatski utemeljen je na ideji oduzimanja – oduzmi srbizme, oduzmi orijentalizme, eto ti hrvatskoga! – napisali ste jednom prilikom. Vi uspijevate pisati autentičnim bosanskim hrvatskim jezikom?

“Svaka je standardizacija nasilje nad jezikom. Genijalni Ivan Illich jest bio radikalan, ali ništa manje istinit: „Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.“ Slučaj hrvatske standardizacije vrlo je spetljan. Pristavši u pretprošlom stoljeću najprije uz štokavski kao osnovicu zajedničkog književnog jezika (zabacivši pri tome ozbiljnu literarnu tradiciju kajkavskoga i čakavskog), hrvatski standardolozi potom sve do danas muku muče sa svime onim živim jezičnim naslijeđem što je štokavskim Hrvatima u Bosni i Hercegovini po prirodi stvari djelomično zajedničko sa Srbima i Bošnjacima-muslimanim (pa i u Lici i u Slavoniji), a što za ljubav integralističke nacionalne standardizacije treba biti odbačeno kao nehrvatsko. Sve je to jedan težak stoljetni transgeneracijski grč, koji bi tek neko genijalno književno „pero“ moglo opisati u svoj njegovoj psihološkoj i političkoj tegobi, ali i promašenosti. Jezik bosanski ili jezik kako se govori u Bosni bio je osnovica hrvatske standardizacije i cijela dva stoljeća prije spomenutoga dogovora. Jezik latiničnoga lekcionara bosanskoga franjevca Ivana Bandulavića (17. stoljeće) slušao se i razumijevao na cijelom etničkom kontinuumu od Istre do Iloka, od Srebrenice do Makarske. Bosančičke knjige fra Matije Divkovića (16-17. stoljeće) i fra Stipana Margitića Jajčanina (17-18. stoljeće) izdavane su do u 19. stoljeće i s razumijevanjem i emocionalnim uživljavanjem čitane na tom istom prostoru. Genijalni Bartul Kašić (16-17. stoljeće), Pažanin rodom, uzeo je taj jezik kako se govori u Bosni za jezik svojih liturgijskih knjiga i prvoga našeg cjelovitog prijevoda Biblije. Zbog crkvenih smutnji taj prijevod nije objavljen sve do naših vremena, i to u Njemačkoj (Biblia Slavica, 2000), a da jest, sigurno bi proces hrvatske standardizacije bio manje traumatičan i kaotičan. Treba čitati Kašićevu Bibliju, to je čudo jezika! Razumijem potrebu za hrvatskim standardom, imam osjetljiv sluh i za njegovu povijesnu dramu, punu političkih šikana i stradanja kojima su u Jugoslaviji bezbrojni pojedinci bili izlagani zbog hrvatskoga jezika. Imao sam čast iskusiti ih i sam. I u današnje vrijeme, u Sarajevu i u Bosni, to izaziva bjesove. „Ako ti je jezik hrvatski, idi u Hrvatsku“ – zna se čuti od bošnjačkih komšija čak i s parlamentarnih govornica u gradovima koji su stoljećima (i) hrvatski. Svojevremeno sam reagirao, dok sam još imao iluziju da reagirati ima smisla, na javno iznesenu tvrdnju eminentnoga bošnjačkog pjesnika da je jezik kojim govore hrvatski prezenteri na Federalnoj televiziji – ‘ustašica’. Sa svom tom prtljagom u iskustvu, a s neporecivim znanjem da je moj jezik hrvatski jedino moje imanje i pozvanje, ono što se danas propisuje kao hrvatski standardni jezik, i kao takvo slijepo naredbodavno njeguje možda čak ne toliko u Hrvatskoj koliko – eto tipičnoga (auto)kolonijalnog sindroma – u hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini pod vlašću HDZ-a, u cijeloj školskoj vertikali od vrtića do mostarskoga Hrvatskog sveučilišta, u Crkvi, u medijima itd. – taj dakle hrvatski standard ne osjećam svojim. Kad pridodam izobličenja u ortoepiji, što ozbiljni lingvisti itekako uzimaju u obzir, taj osjećaj tuđosti biva još jači. Na užas hrvatskih integralaca, znam posigurno: i u govoru, i u pismu moj bosanski hrvatski dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani, sada već i zakonski sankcioniran, književni jezik hrvatski.”

Zapazila sam na vašoj stranici ivanlovrenovic.com fusnotu uz intervju “Nepripadanje je za pisca ultimativan uvjet” objavljenom u Vijencu 23. studenog 2023. u kojoj napominjete da u toj objavljenoj verziji, gdje govorite o antropomorfnim nadgrobnim stelama u srednjoj Bosni, nema rečenice “To je samo jedan od tisuću konkretnih primjera kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini, podlegnuvši staroj himeri integralnoga hrvatstva silno pojačanoj u tuđmanskoj verziji, spremni baciti u smeće ono što im je u vlastitoj baštini, kao differentia specifica, najizvornije i najvrednije.” Kako to komentirate?

“Isti je to kontekst kao s jezikom. U velikoj monografiji Bosanski križ s tri stotine fotografija Josipa Lovrenovića, čije je objavljivanje omogućila gospođa Snježana Köpruner (Travnik, 2021), sistematizirao sam svoja cjeloživotna zapažanja i istraživanja o tome jedinstvenom fenomenu, koji je nastao u ograničenom arealu katoličke srednje Bosne i traje kao autohtona sepulkralna umjetnost neprekidno već pet stoljeća, u potpunom oblikovnom otklonu i spram stećaka iz prethodne epohe i spram kasnijih standardnih forma katoličkih nadgrobnih križeva. U hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti to do sada nije ni registrirano. Zato je došlo do živoga zanimanja – iz Baskije! U toj dalekoj staroj zemlji postoje antropomorfne stele slične bosanskima; naša knjiga napravila je „most“, pa sam dobio mnoge informacije, živo zanimanje i sjajnu literaturu, jer se u Baskiji, i na španjolskoj i na francuskoj strani, tim stelama poklanja ozbiljna pažnja. A do sad jedinu kompetentnu stručnu recenziju o knjizi Bosanski križ na našim stranama objavio je dr. Dženan Dautović. ‘Tuđmanske himere’ i Tuđmana što se tiče, on je u hrvatskoj javnosti očigledno već politički  kanoniziran, pa se njegovo ime ne smije spominjati uzalud. S mojega pak bosanskoga i bosanskohrvatskog stajališta, Tuđman je – dušman. Svi to znaju, nepotrebno mi je obrazlagati.”

U knjizi “Unutarnja zemlja: Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine” dokazujete da su identiteti sva tri bosanska naroda neraskidivo međusobno povezani. Koliko je od te međusobne povezanosti ostalo u mlađim generacijama poharanim nacionalističkim politikama i depopulacijom?

“Identitetne sličnosti i bliskosti, zanimljive i plodonosne za kulturološke studije, u životu nisu nikakva garancija za sklad, nego – kad kucne čas i jekne truba – pojačavaju razloge za rat i strasti neprijateljstva. Pokazalo se to u nedavnoj našoj krvavoj prošlosti, a zapravo pokazuje se kao konstanta i u većim povijesnim razmacima. Za današnje „mlađe generacije“ kaže se da ih zbližuje i pomiruje ista glazba – oh, sreće i idile! – u prepunim Zetrama, Skenderijama, Arenama. Ta je zbližavala i pomirivala i generacije u Jugoslaviji od Vardara pa do Triglava, pa smo vidjeli kako ih je zbližila i pomirila kad se začula truba. Uostalom, izvorni izvještaji iz života u ratnim rovovima i bivacima svjedoče kako su se sve „zaraćene strane“ opuštale uz muziku istoga tipa i žanra. Isti jezik, ista pučka topika, prozodija i melodija – poučila nas je stvarnost – sami po sebi nimalo ne isključuju bratsko klanje. Samo neka današnje „mlađe generacije“ ne dočekaju neki novi bojni zov!”

Nebojša Lujanović izjavio je u intervjuu za Večernji list da “Bosnu kako je zamišlja vidi jedino u književnosti” i da će “možda književnost očuvati Bosnu do nekih boljih vremena”. Vidite li vi takvu mogućnost u književnosti? Ili možda u nekoj drugoj vrijednosti ili ideji koja bi se temeljila na pozitivnim iskustvima života u različitostima u BiH?

“Lujanović je odličan pisac i književni znalac, a književnost u Bosni i o Bosni možda je jedina velika vrijednost koja se u toj zemlji u sferi virtualiteta danas stvara. Ali to s „očuvanjem Bosne“ nažalost nema nikakve veze. Današnja Bosna i Hercegovina kao politička zajednica potpuno je destruirana. Među političkim eksponentima bazičnih naroda/nacija i tzv. građanske opcije kao fiktivnoga četvrtog „stuba“ nema elementarne suglasnosti o načinima i razlozima za opstanak BiH. Srbi, kojima su Amerikanci u Daytonu poklonili državu u državi pa kasnije doveli Dodika na vlast, i da hoće, ne mogu se više „vratiti u Bosnu“ ni politički ni mentalitetno. Ali pošto ne mogu ni iz Bosne (bez obzira na sva Dodikova proračunata fantaziranja, i bez obzira na Vučićeva saborovanja), to je prava shizofrenija. Hrvati bi u Evropu s BiH ali samo kao vehicleom jer drugoga načina nema, a onda bi – mudro računaju čovićevci – praktično bila ukinuta granica između Hrvatske i zapadne Hercegovine, što je za tu ubogu političku fantaziju plafon: eto ćara i šićara! Bošnjaci po svemu sudeći ni sami ne znaju što bi prije. Jedinstvena i cjelovita BiH, da, ali… U Evropu da, ali… Ne tako davno iz glavnih centrala bošnjačke politike javno se moglo čuti kako, eto, ne treba vjerovati Evropi nego se okretati na istok – Turska, Rusija, Iran, Kina… Dugogodišnji bivši poglavar bosanskih muslimana Cerić išao je na poklonstvo Kadirovu u Grozni i tamo ga – o, užasa! – kitio cvijetom Srebrenice, pa u Kinu gdje je hvalio politiku kineske vlade prema manjinama, koju dvadesetak milijuna muslimanskih Ujgura jako dobro osjećaju na svojim leđima i na svojim životima. Zastupnici „građanske opcije“ od cijele ideje „građanske države“ vide i hoće samo izborni mehanizam „jedan čovjek, jedan glas“, kojim bi „matematička većina“ (njihov omiljeni izraz) dobila vlast u ruke, a ta većina je bošnjačkomuslimanska. Čast izuzecima, poput profesorā Tarika Haverića, Envera Kazaza ili Asima Mujkića, uz čija bih tumačenja i zastupanja koncepta građanske države, makar i neistovjetna, prvi pristao. Ali njihov glas je  vox clamantis in deserto.”

Krajem prošle godine objavili ste roman “U sjeni fantoma” o jednoj obiteljskoj tragediji, nestanku oca koji je “otišao u borbu za domovinu”, čovjeku “koji se ne oglušuje ni na jednu mobilizaciju”. Sin je živio u podvojenosti između obiteljske povijesti i režimske historije. Što je takva podvojenost koju su u sebi nosili mnogi u Jugoslaviji donijela bivšoj državi i društvu?

“Nakon svega što sam prošao i što znam, mogao bih se cinično pitati što je bolje: prisilna šutnja, kojom je režimska zort-pedagogija u Jugoslaviji prekrivala i tabuizirala svoja mračna mjesta, ili neobuzdano revanšističko brbljanje, koje je nastupilo poslije, i traje do danas. Živjeti u onome prvom, značilo je imati dvadesetčetiri sata dnevno dva paralelna a jednako svoja života, vanjski javni, i tajni unutarnji, poput vidljive i nevidljive strane Mjeseca. Značilo je, potom, nositi se s dvama oblicima ‘istine’. Službena bila je lažna jer je jednostrana i politički instrumentalizirana a strogo obavezujuća i zakonski sankcionirana, privatno obiteljska emocionalno snažna, puna bolnih konkretnosti, topla ali zavodljiva, nesigurna jer je neobjektivna. Ne dati se ni jednoj, uporno propitivati jednu i drugu, uhvaćen u središtu njihove sukobljenosti imati silnu potrebu da nađeš i osvojiš svoje čvrsto mjesto nepodložno ni jednoj od njih – to nikad ne prestaje. U romanu U sjeni fantoma narator o glavnome liku kaže (a to što kaže – važno mi je reći – napisano je još u prvim skicama za tekst 1980-ih godina): „Tada se već u njemu začelo najteže pitanje ovoga svijeta: čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?“ Na razini javne svijesti u Jugoslaviji oktroirani konsenzus o anđeoski čistom pobjedništvu donosio je, grubo rečeno, život u neistini, a bezbrojnim pojedincima i obiteljima osjećaj građanske deklasiranosti, lišenosti prava na žrtvu, na grob. Krleža u dnevniku 1967. pomalo kriptično o tome piše (tada i toliko, jedan jedini put): ‘Dvije kategorije palih: borci i žrtve. Dječak koji se oprašta od svoje majke na trgu pred džamijom. Mahnuo joj je rukom sa prozora na pozdrav, doviđenja, a ona ga još uvijek čeka. Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.’ Na našim stranama, među našim narodima i našim vjerskim institucijama, nema i ne vjerujem da će biti mogućnosti da se iz pakla historije i naših „istina“ o njoj izađe na svjetlo, jer volje i duše da se ogledamo u drugima, u njihovoj nevolji kao vlastitoj, ili da zločine svojih mrzimo i osuđujemo makar toliko koliko zločine drugih ako već ne i više baš zato što su naši – te volje i te duše ovdje nema ni u zametcima. Književnost je jedino područje u kojemu je moguće biti slobodan od ucijenjenost bilo kojim oblikom kolektivnog pripadništva, nacionalnoga u prvom redu, pa kroz ljudske sudbine i patnju ljudskoga mesa, a ne kroz zadane sheme, otvarati uvide u rad historije i u njezine strašne učinke. Kada sam prije nekoliko godina istupio iz bosanskog PEN kluba zbog temeljnoga neslaganja oko tih pitanja, obrazložio sam to uvjerenjem da historiju nije moguće, osim ideološki, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana; po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Na svim njezinim „stranama“.

Razgovarala Nataša Vlašić Smrekar

Izvor: Večernji list, nedjelja, Zagreb, 30. 6. 2024.