IVAN LOVRENOVIĆ: Slučaj fra Eduarda Žilića

U samostanu u Bregalničkoj ulici Hrgić zatječe fra Eduarda Žilića koji tu služi još od 1945, a ostat će i poslije Hrgića, sve do ljeta 1964. Sve je u Žilićevu slučaju neuobičajeno.

Izuzetno nadaren student, on poslije Sarajeva teologiju studira u Parizu na Katoličkom institutu, gdje doktorira 1929. s tezom indikativna naslova La Morale chrétienne et la fonction sociale de la propriété (Kršćanski moral i društvena funkcija vlasništva). Potom, sve do 1945, na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu predaje dvanaest teoloških predmeta. Ima ozbiljne znanstveno-pedagoške ambicije, ali ga odmah stižu razočaranja. Ovako piše o tome:  „Bio sam počeo predavati najidealnije i kanio se posvetiti isključivo profesuri teologije i pisanju apologetskih i socioloških rasprava, brošura i knjiga, ali me nerazumijevanje tadanjeg provincijala Markušića odmah u početku skrenulo daleko s tog puta. Bio sam cijelo vrijeme profesor, ali ne zagrijan jer sam se morao, po naređenju provincijala i traženju ondašnjih bogoslova, držati samo priručnika (kao u srednjoj školi). Prve generacije bogoslova, kojima sam predavao, malo su marile za teološki studij, zadovoljavale se s najnužnijim, a neki su izbjegavali i to.“

Jedan od nekolicine najizvrsnijih franjevačkih profesora ne samo u svojoj generaciji, čovjek višestruko darovit i radin – otkud Žilić u Beogradu, kao „kažnjenik“, i to gotovo cijelih osamnaest godina, najboljih životnih?

Pravoga, punog odgovora nema, prekriven je zaboravom i odlaskom protagonista. Tek, neuslišane Žilićeve molbe za povratak u Sarajevo na profesuru, koje su nam dostupne, daju nazreti jačinu drame koju proživljava, gorčinu poniženja i nepravde koju osjeća.

Evo priče, skrojene po podacima iz dokumenata. A dokumenti su proizvod svoga vremena, obojeni njegovim zlima i strastima, pa te podatke ne možemo nazvati činjenicama, oni su tek putokazi koji ne moraju uvijek biti pouzdani, mogu zavesti i odvesti ukrivo, zato se valja čuvati jakih zaključaka.

Fra Eduard Žilić uhapšen je i odveden u zatvor sarajevske Ozne 13. lipnja 1945. Nakon mjesec dana suđeno mu je „zbog krivičnog dela protiv narodne časti Srba, Muslimana i Hrvata“. Krivično delo, prema Sudu narodne časti Federativne Bosne i Hercegovine, počinio je uređujući za vrijeme okupacije franjevačke publikacije (Glasnik sv. Ante, Kalendar sv. Ante i druge) i pišući u njima. Na suđenju 11. srpnja, međutim, Vijeće Suda pod predsjedanjem Gruje Novakovića a na temelju izjavā svjedokā Josipa Vrtljana, Dušana Raškovića, dr. Ante Bošnjakovića, dr. Ante Čičića, Jovanke Vukelić i Božidara Eranovića, oslobodilo je Žilića od svake optužbe. Prema tim izjavama „ustanovljeno je da je okrivljeni zaista pomagao kome je god bila potrebna njegova pomoć i da je tu pomoć ukazivao bez obzira na vjeru i narodnost onoga tko ju je tražio. Nadalje svjedoci su izjavili da je okrivljeni postupke ustaša osuđivao i da je bio protivnik ustaša.  Okrivljeni nije bio protiv ostvarivanja ciljeva narodno oslobodilačke borbe nego je čak tu borbu u nekoliko i pomagao svojim zauzimanjem za uhapšene ljude pripadnike NOP-a, te ga je sud oslobodio svake kazne uzevši pri tom i iskaze okrivljenoga i svjedoka kao potpuno istinite.“

Bio je to vrlo rijedak, gotovo usamljen slučaj oslobađanja od optužbe u prvim poslijeratnim suđenjima ove vrste.

Nedugo nakon Žilićeva oslobađanja novo, tek izabrano starješinstvo Bosne Srebrene na sjednici 14. kolovoza „pokreće pitanje o uklanjanju Dra fra Eduarda Žilića iz Sarajeva iz razloga bolje harmonije u samostanu u Kovačićima. Tajnim glasanjem sa pet protiv dva glasa odlučuje se, da se Dr. Žilić ukloni iz Sarajeva. Nakon te odluke isti je izabran za gvardijana u samostanu sv. Ante u Beogradu“. To je sve. Kakva je Žilić, dojučerašnji član uprave Provincije, smetnja harmoniji u samostanu na Kovačićima, sjedištu Franjevačke bogoslovije, tko se tu s kime sukobljuje i oko čega – ostaje neizrečeno.

Vijeće Vrhovnoga suda Bosne i Hercegovine, ko­jim predsjedava Drago Ljubibratić (članovi su Florijan Sučić i Ferid Čengić, zastupnik optužbe je javni tužilac Salko Fejić, a branilac optuženoga Zvonimir Dvorniković, po službenoj dužnosti) osuđuje 6. rujna 1945. na smrt strijeljanjem i na trajan gubitak političkih i pojedinih građanskih prava don Božidara Bralu, nekadašnjega župnika župe Marijin Dvor u Sarajevu. Na tome suđenju jedan od pozvanih svjedoka optužbe je i fra Eduard Žilić. Svjedočio je 31. kolovoza 1945, nota bene: nekih mjesec i po dana nakon oslobođenja i izlaska iz zatvora, i pola mjeseca nakon odluke franjevačke uprave da ga maknu u Beograd radi „bolje harmonije u samostanu u Kovačićima“.

Tko je Bralo i za što mu se sudi?

U svibnju 1941, dok NDH još nije u Bosni potpuno uspostavila svoju upravu, Pavelić imenuje izvanrednim povjerenikom za Tuzlu, potom i za Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu Hakiju Hadžića, jenskoga profesora klasične filologije i filozofije, a njegovim zamjenikom don Božidara Bralu, župnika marindvorske župe u Sarajevu, rođenoga 1907. u livanjskome selu Brina. Trideset i četiri su mu godine, agilan je, sposoban i rječit dijecezanski svećenik, miljenik nadbiskupa Šarića, fanatičan hrvatski nacionalist i vruć pristaša Endehazije. Prihvaćanjem političke funkcije, neobuzdanim filipikama protiv Srba, vlastoručnim postavljanjem povjerenika ispred društva Napredak nad konfisciranom židovskom i srpskom imovinom, uz glasine da od Židova prima nekontroliran novac za prijelaz u katoličku vjeru, te općenito „liberalnim načinom života“ – Bralo drastično izlazi iz granica svećeničkih i župničkih ovlasti i dužnosti.

Ostao je zapamćen njegov udio u onomu što je prethodilo zločinu nad mitropolitom dabrobosanskim Petrom Zimonjićem. Više je verzija toga zapamćenja. Jednu nalazimo u službenoj crkvenoj biografiji Zimonjićevoj. U njoj Bralo u telefonskom razgovoru pod prijetnjom teške odgovornosti nalaže mitropolitu da se sveštenstvo i crkvene opštine više ne smiju služiti ćirilicom a službene pečate da moraju zamijeniti latiničnim, jer je ćirilica u NDH zakonski zabranjena. Na to sedamdesetpetogodišnji Zimonjić, gordi koljenović, uzvraća gnomskim odgovorom:  „Ćirilovo se pismo ne može ukinuti za dvadeset četiri sata, a osim toga rat još nije završen.” (Historijski, ćirilica naravno nije „Ćirilovo pismo“, ali to nimalo ne oduzima na snazi i ljepoti ovoga uznositog iskaza, čiji god da je: baš Zimonjićev, ili je apokrifna stlizacija nekoga potonjeg anonimnog autora.) Po ovoj verziji svjedok razgovoru s Braline strane je čestiti dr. Mijo Vučak, zadržan na svome predratnom položaju prosvjetnoga savjetnika, kojega smo na ovim stranicama već upoznali, kada se pred fra Lujom Zloušićem zgraža nad ustaškim pokoljem u Glini.

I u drugoj verziji riječ je o telefonskom razgovoru. U zapisniku sa suđenja Brali stoji iskaz svjedoka Koste Ćurčića:  „Nekako u maju 1941 ubijen je pred svojim stanom u Bilješevu kod Zenice sveštenik Minić Miladin. Mitropolit sarajevski Petar Zimonjić je telefonom pitao optuženog Bralu za objašnjenje šta se to radi od sveštenika i zašto se ukida ćirilica. Ja  sam bio u sobi kada je mitropolit vodio taj razgovor sa Bralom preko telefona. Sve sam dobro čuo, kad je Bralo srdito odgovorio: ᾿Znaš li ti da je ovo ustaška država, to je za mene sitnica i ne ometaj me u mojoj dužnosti!’ Zatim je prekinuo razgovor.“ U zapisniku dalje stoji: „Na ovo optuženi tvrdi da on nije ni imao telefona, pa nije sa vladikom Petrom mogao ni razgovarati. On je samo čuo da je Zimonjić odveden u Zagreb. Svjedok na suočenju uporno tvrdi da je dobro čuo razgovor i da je apsolutno siguran da je baš Bralo govorio sa Petrom.“

Objema pričama, hagiografskoj i sudsko-zapisničkoj, zajednička je osnovna slika – telefonski razgovor, i motiv – zabrana ćirilice. Danas je nemoguće utvrditi koja od njih je bliže istini. No, kako bilo, Zimonjić je nakon nekoliko dana uhapšen i odveden u svoje sveštenomučeništvo, za koje se nikada nije saznalo na kojemu od ustaških stratišta je okončano. Pravoslavni izvori znaju i to, da su ga njemačke okupacijske vlasti tražile, da mu one sude, ali su ga ustaše skrivale do konačnoga smaknuća.

Svojim javnim postupcima Bralo izaziva ne samo opće negodovanje, nego i protivljenje članova Šarićevoga Kaptola. A kada svojim prigovorima članovi Kaptola kod nadbiskupa Šarića ništa ne postignu, na njihovo traženje u Sarajevo dolazi iz Zagreba papin delegat Marconi, pa Šarić tek na njegovu intervenciju oduzima Brali položaj župnika, a uskoro mu prestaje i dužnost ustaškoga povjerenika. Sve se to događa u proljetnim-ljetnim mjesecima Četrdesetprve. Dobiva dužnost vojnoga duhovnika uz čin satnika, službuje u kasarni u Rajlovcu, i gotovo sasvim nestaje iz javnosti.

Optužnica protiv Brale vrvi najstrašnijim političkim i tvornim kvalifikacijama, uobličenim za tadašnje procese karakterističnim ideološkim rječnikom punim bombastičnih pridjeva i  osuđujućih izraza, s malo materijalnih i konkretnih podataka. Tako tužitelj, odbijajući Bralinu tvrdnju, uostalom neuvjerljivu, da nije znao za ustaške zločine, na jednome mjestu govori: „On ništa ne zna o ustaškim zločinima izvršenim na Alipašinom Mostu, iako je iz svog župnog dvora na Marijin-Dvoru to mogao vidjeti a možda i osjetiti paljevinu živih 16 nedužnih ljudi, žena i djece. Ali možda to nije mogao vidjeti i osjetiti, jer se baš u to doba naslađivao tijelom nepunoljetnih djevojčica. Ili je bio kod svojih ljubavnica, udatih žena.“ (Da tužiteljevu sklonost erotografskom literariziranju ostavimo na stranu, valja primijetiti da je razdaljina između župnoga dvora na Marijin-dvoru i Alipašina Mosta najmanje četiri i pol kilometra.)

U svojoj obrani Bralo ne odbija politički sadržaj optužnice, ali sve tvorne inkriminacije izričito negira. Tužitelj njegovu obranu odbija en bloc, sugerira da ga „treba su­diti ne samo kao zločinca, razbojnika, palikuću i ubicu nego i kao predstavnika svih onih koji su htjeli, krijući se iza vjere i crkve, služiti neprijatelju”, te zaključuje: „Zmija se ne da prevaspitati, nego je treba ubiti!“

Na temelju obrazloženja presude i kasnijih propagandnih publicističkih tvorevina poput Novakova Magnum crimena, Božidar Bralo stiliziran je kao demon, bez ijedne ljudske osobine. Tek u nekim novijim istraživanjima stranih autora, u kojima inače nema nimalo simpatije za NDH i ustaške privrženike tipa Brale, donose se podaci i osvjetljenja koja daju nijansiraniju i realističniju, „oživljeniju“ sliku i ljudi i događaja. Tako saznajemo i da je u jesen 1942. godine „nekoliko lokalnih muslimanskih čelnika obavijestilo njemačku komandu da su Bralo i drugi rimokatolički svećenici dozvolili da 3.800 Jevreja pređe na katoličanstvo i da su ih pokušali zaštititi od deportacije“, te da su ovi svećenici „na početku rata našli načina da istovremeno zastupaju interese jevrejskih obraćenika i da budu žestoki pobornici NDH“.

Nikada nije nedvojbeno tačno utvrđeno što je Božidar Bralo radio i gdje se sve zaticao nakon što ga je nestalo iz javnosti. O tomu ništa se ne govori ni u njegovoj optužnici. Ne zna se pouzdano ni kako je dočekao propast NDH u proljeće Četrdesetpete. Po jednima, ostao je u Sarajevu gdje ga je Ozna uhapsila. Po drugima, povlačio se s vojskom do Bleiburga, predao se Englezima a oni ga izručili partizanima. Ustaški poručnik Zlatan Mesić u iskazu isljednicima Ozne, pak, kaže: „Bralo je iz Sarajeva 1943. g. otišao za Zagreb, gdje se zadržao vrlo kratko vrijeme, a zatim produžio za Maribor. Čuo sam, ali se ne sjećam od koga, da je u Mariboru zaposlen kod Gestapa, kao i da je dolazio u Zagreb u njemačkoj uniformi.“ Slikovit primjer maštovitoga izmišljanja je priča Ozninoga pa Udbinog islednika Smaila M. „Nekoliko tvrdokornih antikomunista, poput velečasnog Božidara Brale, katoličkog svećenika koji je bio i ustaški povjerenik, odbili su napustiti grad. Bralo je okupio grupu od 145 muškaraca katolika koji su se sakrili u planinama i borili se još nekoliko mjeseci dok dio jedinice nije bio zarobljen. Brali je suđeno u jesen 1945; ostatak njegove katoličke reakcionarne grupe krio se u Sarajevu tokom narednih nekoliko godina, čuvajući oružje i moleći se za pojačanje. Oko šest stotina ustaša je također nastavilo s borbama u blizini Sarajeva još nekoliko mjeseci.“ – piše rečeni islednik.[1]

Nakon presude Vrhovnoga suda Bosne i Hercegovine Bralo je podnio molbu za pomilovanje Predsjedništvu Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije. Molba je 16. listopada 1945. odbačena, te je 6. studenoga „u vojnom zatvoru u Sarajevu, u 5 sati, odred Narodne od­brane kaznu izvršio, nakon čega je lješ poginulog predat komandantu odre­da radi pokopa”. Naknadni podatak iz crkvenih izvora: „tijelo mu je pronađeno blizu današnjega sarajevskog kolodvora na bivšem Braunovom jezeru“.

Za svjedoka na suđenju Brali Žilić sigurno ne bi bio pozvan, da sud već nije imao uvid u njegove kritičke stavove i o ustaškom režimu i držanju crkvenoga vrha općenito, i konkretno o postupcima Božidara Brale. Bit će da su i ti stavovi ono što utječe na kvarenje harmonije u samostanu u Kovačićima. U svojemu iskazu na suđenju Žilić ne iznosi o Bralinu ponašanju i postupcima ništa što u Sarajevu već nije svima poznato. Zadržava se na političkim aspektima, govori o negodovanju sarajevskoga svećenstva i Kaptola koje je „izraženo u Katoličkom tjedniku u jednom članku koji je pisao Čekada“^[2], negira da išta zna o tome „šta je radio Bralo kao župnik prilikom pokrštavanja i davanja uvjerenja“, ne dotiče se najtežih inkriminacija iz optužnice.

Osim Žilića za svjedoka optužbe na suđenju Boždaru Brali bio je doveden i dr. fra Karlo Karin, još jedan ugledan franjevac iz Sarajeva. Njegovo svjedočenje sadržajno se nije razlikovalo od Žilićeva, ali nema tragova da je utjecalo na kvarenje harmonije među fratrima, niti da je on zbog svjedočenja imao kakvih mučnih posljedica u svojoj zajednici.

Slijedeće što nalazimo u papirima o slučaju fra Eduarda Žilića, zapisnik je sa sjednice uprave Bosne Srebrene 9. svibnja godine 1946, na kojoj je razmatrana nova Žilićeva molba od 13. travnja 1946, da se vrati na službu profesora teologije u Sarajevo. U njoj Žilić iz Beograda piše i ovo: „Po kojem napokon kriteriju, da ja snosim posljedice nekog navodnog i dobrim dijelom napuhanog rascjepa u provinciji i u teologiji? Je li zato što sam stalno bio opisivan u ‘Nedi’, a ja sam tu i tamo po koji put reagirao kojom riječi. Kad je pak propala N. D. H. i kad sam se mogao fizički obračunat s onim koji su se meni takvim obračunima prijetili, ja sam kršćanski prešao preko svega. Nijesam ni pomislio, da ih ministarstvima tužim, kao što su oni mene za N. D. H. tužili.“

Kada provincijal Jeličić na sjednici pita ima li u Žilićevom slučaju novih momenata, javlja se za riječ definitor fra Anto Strukar. On je, kaže, „doznao neke detalje o dru Žiliću, kako je on omražen u Sarajevu kod klera i vjernika radi izjave, koju je dao o Božidaru Brali svećeniku na smrt osuđenom“. O molbi se odlučivalo „nakon duge debate“ a rezultat bio je: molba se odbija, Žilić ostaje u Beogradu. Što se sve u debati iznosilo, što je tko zastupao, je li ovaj Strukar bio neko smutljivo čeljade (njegov intervent po sadržaju i stilizaciji takvu mogućnost neodoljivo sugerira), što konkretno znači njegovo uopćavanje omražen kod klera i vjernika, što je govorio Misilo, što Jeličić, a što fra Bono Ostojić dobri – ništa o svemu tome ne možemo znati, samo to, da je omjer glasova u tajnom glasanju bio 4 naprema 2 na Žilićevu štetu.

Mijenjat će se potom uprave i provincijali, kustosi, vikari i definitori, nizat će se redoviti trogodišnji kapituli Provincije na kojima se odlučuje o personalnim promjenama, nadolazit će nove fratarske generacije, a Žilić će ostajati u Bregalničkoj ulici sve do godine 1964, kao uklet, kao zaboravljen. Pa i kada bude okončana njegova beogradska služba, nastavlja se svojevrsni progon: tadašnja uprava baca ga u zabit, u rodnu Ramu, gdje će 1971. i umrijeti.

Ni u Beogradu ni u Rami Žilić, međutim, ne očajava. Nije mu to u prirodi. Bijaše pravi ustalac; po ovakvima je valjda načinjena ona jaka starinska riječ: „Ne hvali mi ranioca, već mi hvali ustaoca“. U Beogradu, uz redovite pastoralne poslove, on je bio taj koji je najviše izgradio Plečnikovu crkvu, „svu u opeci rumenu, u mramoru raznobojnu, u visini i obliku veličanstvenu“, kako ju opisuje Hrgić u jednom zapisu: uredio propovjedaonicu, trijumfalni luk iznad velikog oltara, pročelje crkve, predvorje-atrij, katafalk, mramorni pod, crkvene klupe, oltare sv. Josipa i sv. Franje, dovršio radove na glavnom oltaru, sagradio onaj čudesni zvonik. Za Žilićeve uprave dobiven je i Meštrovićev kip sv. Ante iz Amerike. Bilo je u tome i Hrgićeva udjela. On, naime, u svibnju 1954. iz Visokoga, još neraspoređen nakon oslobađanja s robije u veljači, piše pismo za Meštrovića s molbom da napravi taj kip.  Meštrović mu odgovara 18. lipnja 1954. i veli, da mu je fra Eduard Žilić „priložio“ Hrgićevo pismo, „sa kojim zagovarate njegovu i kanda mnogih Vas želju da izradim kip Sv. Ante, za istoimeno Svetište u Beogradu“, te dodaje: „Vaše u istinu lijepo pismo, u kome se lijepo zrcali Vaša duhovnost, me je vrlo veselilo i srećan sam da u našem Visokom živi i naučava čovjek Vašega formata.“

Ostalo je u nekim beogradskim zapamćenjima sjećanje na Žilića kao na vrsna propovjednika. Govorio je teško zbog anomalije u govoru (ne znamo o čemu se radilo – o guturalnom r ili o nekom drugom glasovnom poremećaju), ali je rado slušan, jer su mu propovijedi bile odlično pripremljene, razgovijetne i zanimljivo stilizirane. U vođenju gradnje radio je „doslovno i minuciozno“, strogo po planu. Tražio je mišljenje kod najboljih stručnjaka, i nakon dugog provjeravanja pristupao poslu upotrebljavajući samo najbolje materijale. Kod poslova bio je tvrd i nepopustljiv – i u odnosima, i u novcu, jer nije bilo lako ni jeftino raditi s najboljim umjetnicima i radnicima, i sa skupim materijalima. „Zato je sve, gdje god je i što god je rađeno pod njegovim vodstvom, temeljito, lijepo, u sebi dovršeno i trajne vrijednosti“, piše u svojim sjećanjima na Žilića fra Šimo Šimić, koji je kao student klasične filologije na beogradskom univerzitetu boravio četiri godine u samostanu u Bregalničkoj pod Žilićevom „rukom“.

I u Rami fra Eduarda je zapalo vrijeme gradnje: njegov dolazak podudario se s početkom izgradnje brane za hidroelektranu na rijeci Rami. Bio je to potres i šok za konzerviranu ruralnu sredinu, ali je donio i dotada neviđen dinamizam, i ubrzano mijenjao drevne oblike života, a donosio i nove mogućnosti zarade. Za svoje gvardijanske i župničke službe od 1964. do 1970. Žilić je temeljito obnovio i uredio crkvu na Šćitu, i promišljeno ju opremio umjetničkim djelima vrsnih modernih autora, tematski rađenih po narudžbi. Predvidjevši da će novo jezero ostaviti Šćit sa crkvom i samostanom kao otok, osigurao je suhu vezu s kopnom i utvrdio buduće obale. Reorganizirao je crkveni život u mjestima koja će nakon popunjavanja jezera ostati udaljena ili odsječena od župne crkve na Šćitu. Umro je 1971. godine, ne napunivši 66 godina. Leži na groblju u ramskom selu Rîpci.

[1]  Sarajevo u socijalističkoj Jugoslaviji (1988).

[2] Čedomil Čekada (1896 – 1981), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon rata suđen, kaznu služio u Zenici od 1945. do 1957. Jedan je od najplodnijih hrvatskih katoličkih publicista. U rukopisu je ostavio šest svezaka propovijedi.