IVAN LOVRENOVIĆ: Valja mi u Ramu, na Šćit

Odlomak iz knjige zapisa “Susreti s Ramom” autora Ivana Lovrenovića, a koja je ovih dana izašla u Prozoru.

Kâsnō je proljeće godine 1991. Valja mi u Ramu, na Šćit u samostan, šalju poziv ramski fratri, tamo oni 1. i 2. lipnja organiziraju razgovor o sedam franjevačkih stoljeća u Bosni.

Čudnovato je to vrijeme bilo. Još je živa Jugoslavija kao Socijalistička Federativna Republika, Bosna je još u njoj, Socijalistička Republika BiH, ali svuda su već provedeni slobodni izbori, Savez komunista više ne vlada, ustoličene su nove vlasti po višestranačkom modelu, očekuje se preuređenje Jugoslavije. Stanje duhova oscilira između euforije i zebnje. Euforije – zbog stjecanja „slobode“ i parlamentarne demokracije, zebnje – zbog sve jačih nagovještaja da bi preuređenje moglo biti krvavo. Mnogo je već pojedinačnih incidenata koji to nagovješćuju, poput onoga u ožujku, na Uskrs, kada su u sukobu između pobunjenih „krajinskih“ Srba i hrvatske policije kod Plitvica ubijena dva mladića – po jedan sa svake strane. Atmosferu straha pojačavali su događaji kakav je 26. siječnja navečer bilo alarmantno emitiranje „dokumentarnoga“ filma u režiji obavještajne službe JNA o „aferi Špegelj“.

Paralelno s jakim političkim turbulencijama, u cijeloj zemlji, pa i u Bosni, kroz dvije-tri prethodne godine osjećao se u mnogim oblicima javnoga života i kulture dah oslobođenja od ideološkoga i režimskog diktata iz prošloga vremena. Na zanimljiv način to se sve podudarilo s velikim jubilejom bosanske franjevačke provincije Bosne Srebrene – sedam stoljeća neprekinutoga djelovanja franjevaca u Bosni. Godine 1288. po nalogu pape Nikole IV (franjevca, bivšeg provincijala Slavonske provincije) stižu ovamo dvojica redovnika, fra Marin i fra Ciprijan, na poziv srpskoga ekskralja Dragutina, koji tada kao pokatoličeni ugarski vazal i zet kralja Ladislava IV vlada Solima i Usorom, a godine 1291. isti papa nalaže provincijalu slavonske franjevačke provincije, da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca vještih narodnom jeziku. Ova se godina uzima kao početak djelovanja franjevaca u Bosni.

Jubilej je kroz tri godine obilježavan plodno i raznovrsno, te se može reći da su bosanski franjevci tada prvi put u bosanskohercegovačku i jugoslavensku javnost izašli iz svojevrsne gotovo polustoljetne anonimnosti, i bili predstavljeni u cijelom kompleksu svojih zasluga, ne samo za katolički vjernički i hrvatski svijet, nego i za kulturu Bosne i Hercegovine u cjelini.

Najprije se to vidjelo po grandioznoj izložbi „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine“, koja je od 14. ožujka do 2. travnja 1988. bila postavljena u Sarajevu, a potom išla u Ljubljanu i u Zagreb, te u Italiju (Milano). Indikativno je da glavni organizator izložbe nije bila neka katolička i hrvatska, crkvena ni franjevačka institucija, nego Zavod za zaštitu kulturno-istorijskoga i prirodnoga nasljeđa BiH (s tadašnjim direktorom, književnikom Ljubom Jandrićem), u suradnji s Narodnom i univerzitetskom bibliotekom BiH i Arhivom BiH. U šest je tematskih područja izložba bila koncipirana: slikarstvo i skulptura, kameni spomenici, metal, tekstil, knjižno blago, arhivska građa. Ogroman je bio interes građanske javnosti u Sarajevu za izložbu; kroz prostore galerije Collegium artisticum u Skenderiji po cijeli dan protjecale su rijeke posjetitelja.

U programu Inicijativnoga vijeća za proslavu jubileja (na čelu s provincijalom dr. fra Lukom Markešićem i uz pokretački duh fra Marka Oršolića) bila je i izrada dokumentarnog filma o Bosni Srebrenoj. U živom sjećanju ostali su mi sati i sati razgovora i dogovora kod fra Luke u Provincijalatu u ulici Fuada Midžića. Zalagao sam se za profesionalizam, i predložio Ademira Kenovića za režiju i produkciju filma. Kenović je prihvatio, pa smo se nalazili i razgovarali, opsluživao sam ga literaturom. Svijet bosanskih franjevaca nije mu bio poznat, a kada je unišao u njega, snažno ga se taj svijet dojmio, te je, obišavši sve samostane u Bosni, sa svojom ekipom napravio 1988. godine odličan film Stoljeća Bosne Srebrene u trajanju od 78 minuta. Nastojeći povezati duh teme, intencije Vijeća i fra Lukine, s vlastitim viđenjem bosanskoga franjevaštva, napisao sam tekst za film.

U organizaciji Franjevačke teologije Sarajevo i pod pokroviteljstvom Akademije nauka i umjetnosti BiH u travnju 1991. održan je veliki znanstveni skup Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291- 1991. U četrdesetak stručnih i znanstvenih priloga eminentnih autora osvijetljena je uloga franjevaca u Bosni kroz povijest u mnogim oblastima njihova djelovanja. U ratnom kaosu, koji je ubrzo naišao autorizirani radovi sa simpozija, spremljeni za objavljivanje, ostali su u zgradi Franjevačke teologije u Sarajevu, i ne zna se što se s njima dogodilo. Djelomično izdanje zbornika radova objavili su franjevci u izbjeglištvu u Samoboru godine 1994.

U jubilarnim godinama objavljeno je i nekoliko kapitalnih knjiga.

Fra Ignacije Gavran objavio je 1990. povijesni pregled Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca – knjigu koja sintetski a akribično i informativno predstavlja sve ono što je u toj povijesti najvažnije.

Kao dio izdavačkoga programa, u „Svjetlosti“ smo objavili dvije knjige: Kultura i bosanski franjevci I, II Julijana Jelenića (1990) i Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture Ante Slavka Kovačića (1991). Znamenito Jelenićevo djelo, do tada dostupno samo rijetkima, objavljeno je kao reprint izdanja iz 1912. i 1915. godine. Priredio ga je, te iscrpan predgovor i komentare napisao fra Marko Karamatić. Kovačićeva Biobibliografija do danas je jedinstveno i nezamjenljivo djelo u svojoj vrsti. U knjizi je, uz važne tekstove općega karaktera, leksikografski obrađen 221 franjevac pisac kroz svih 700 godina. I u pripremi ovoga izdanja imao sam zanimljivih i plodnih razgovora s fra Lukom, te s tadašnjim direktorom Narodne i univerzitetske biblioteke BiH, eruditskim znalcem i dobrim čovjekom, Borom Pištalom. Knjigu su zajednički objavili „Svjetlost“, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, i Provincijalat Bosne Srebrene. Provincijalat Bosne Srebrene bio je 1991. godine i izdavač reprezentativnoga Šematizma Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je sastavio fra Marko Karamatić.

Iz današnje perspektive ne može se ni zamisliti kakva je sve to bila prekretna, upravo epohalna reafirmacija bosanskoga franjevaštva u općedruštvenoj javnosti, transreligijskoj i transetničkoj. Po inerciji predočaba građenih sustavno sve od 1945. na tendencioznim fabrikacijama tipa Magnum Crimen Viktora Novaka i drugim proizvodima i slikama režimske propagande, o franjevcima je u javnosti desetljećima vladala stereotipna generalizacija kao o „slugama ustaša i okupatora“, a zločinačka figura mračnoga fra Tomislava Filipovića alias Miroslava Majstorovića kao ogromna sjena „fra Sotone” i „koljača u habitu” padala je preko bosanskih franjevaca kao takvih, i svojom paklenom simbolikom isključivala svaku drugu predodžbu o njima.

Dobro pamtim razgovor kasnih osamdesetih godina u Milanu s urednikom jedne od svjetski renomiranih religiološko-kulturoloških izdavačkih kuća Jaca Book, koju k tomu prati fama da ima „vatikansko zaleđe”. Član uredništva, ugledni srpski prevoditelj, poliglot, intelektualac širokih horizonata, u svakom pogledu upućen i izrazito tolerantan, lecnuo se i zgrstio na moje spominjanje bosanskoga franciskanizma kao zanimljivog povijesnog fenomena i franjevaca kao stoljetnih čuvara i stvaralaca kulturnih vrijednosti. „Ma, šta pričate, pa oni su jedino poznati kao ustaški simpatizeri i, uostalom, mnogi od njih zločinci i sami!” – bio je kategoričan.

Simpozij na Šćitu 1. i 2. lipnja godine 1991. bio je dijelom cijele te jubilejske, neponovljivo produktivne dinamike. Politički, atmosferu među katolicima i Hrvatima u Bosni i u Hercegovini, pa i u Rami, dominantno je određivala politika HDZ-a BiH, slijepo podanički podložna politici Franje Tuđmana. Nije imala nikakvu organiziranu opoziciju ni alternativu, javno joj se suprotstavljala tek nekolicina pojedinaca. Od ožujka te godine u Sarajevu je počeo na posve prijateljskoj i volonterskoj osnovi izlaziti list Obzor. Financirao ga je i potpisivao kao direktor Pero Buntić, izdavač i galerist iz Međugorja, u redakciji smo bili Mile Babić (glavni urednik), Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Vitomir Lukić, Jozo Mašić, Petar Miloš, Mile Stojić i moja malenkost. Obzor je bio koncipiran kao njusmagazin, a kao suradnike okupljao je renomirane pisce, intelektualce, novinare, fotografe, umjetnike, znanstvenike – ne samo Hrvate i katolike. Politička orijentacija lista bila je otpor prema već sasvim jasnim osvajačkim planovima Slobodana Miloševića, kao i artikuliranje bosanskohrvatskoga diskursa u jakom kritičkom otklonu od Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj.

Eh, Vitomir Lukić! Među svim bosanskim hadezeovcima „prve generacije“ bio je jedan jedini čovjek s istinskim integritetom i velikim imenom; raskošno obrazovan intelektualac, autor jednoga od najrafiniranijih opusa u cijeloj bosanskohercegovačkoj prozi druge polovice XX stoljeća, briljantan likovni i književni esejist, urednik i autor uzornih likovnih emisija na sarajevskoj televiziji.

Od prvih svojih knjiga početkom šezdesetih godina, stekao je Lukić u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi mjesto i karizmu princa-umjetnika. Njegovi tekstovi uvrštavani su u školsku lektiru, o njegovim knjigama pisale su se disertacije, najvrsniji kritičari i esejisti pisali su o njegovu djelu panegirike, a njegovi novi rukopisi činili su čast svakom izdavaču. Da je hrvatska književnost izvolila primijetiti njegovo postojanje, morala bi ga vrednosno situirati negdje uz Šoljana i Slobodana Novaka. Naglašeno individualnoga habitusa, gotovo asketski predan majstorskom brušenju svoje suptilne literature, ironično odmaknut od svjetine i ikakvoga kolektivizma, Lukić je u Sarajevu izazvao pravi šok kada se čulo da je pristao biti potpredsjednikom HDZ-a BiH. Bilo je to u vrijeme dok je Kljuić figurirao kao predsjednik, ali je Tuđman već bio utanačio svoje poslove s Miloševićem na jednoj strani a s Bobanovim krugom na drugoj.

Malo nas je znalo, ili barem slutilo, razloge Lukićeva aktiviranja: bio je to tipičan hrvatski sentimentalno-tragički čin, zasnovan na doživljaju i poimanju obiteljske i narodne tragedije 1945, koja je presudno su-odredila osnovu psihološke strukture djeteta i kasnijega pisca, a izravno motiviran lucidnim uviđanjem da HDZ-ova politika bosanske Hrvate vodi u novu tragediju. Kolikogod smo se u toj ocjeni slagali, dijametralno nas je razlikovala Lukićeva iluzija da se u HDZ-u „nešto može učiniti” i samozatajna njegova riješenost da to i pokuša. Jedno je vrijeme čak bio zanesen „filozofičnošću“ Tuđmanove historiografije. No, ubrzo ga je konsternirala generalova prostačka apologija etničkog preseljavanja kao sredstva rješavanja nacionalnih i teritorijalno-državnih problema. Nije izdržao – srce ga je izdalo već nakon nekoliko mjeseci hadezeovanja. Umrijet će 30. svibnja 1991. u šezdesetdrugoj godini, uoči simpozija na Šćitu, na kojemu je trebao biti najumniji izlagač. Pripisujući mu neku vrst vidovitosti, doživljavao sam njegovu smrt kao oblik otmjenoga sklanjanja pred onim što dolazi a čovjek s užasom uviđa da se tomu ne može stati na put.

Stvari su išle po opakoj logici partijske „središnjice“, neumitno. Ni puna dva tjedna po Lukićevoj smrti Tuđman je 13. lipnja u Zagrebu održao famozni sastanak sa bosanskohercegovačkim hadezeovcima (Kordić, Boban, Šoljić, Raič, Bender, Koštroman itd.), na kojemu su utvrđena opredjeljenja i zaključci: „proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini“, „stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama“, uz zaricanje da „ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske“. To je, naravno, značilo uništenje bosanskoga hrvatstva i uništenje Bosne kao mentalne i kulturno-običajne supstance, i kao političke činjenice. A uz to neminovno ide i sukob s Bošnjacima-muslimanima, gdjekad kao neizbježna posljedica, gdjekad bogme i kao dobrodošlo sredstvo ostvarivanja „opredjeljenja i zaključaka“.

Uz izdavanje lista i konsterniranost Tuđmanovim idejama veže me i sjećanje na predstavljanje Obzora 18. lipnja 1991. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. Toga vrućeg lipanjskog dana još nije bilo rata, ni onoga desetodnevnog drôle de guerre u Sloveniji, a jesu se već zbili, samo mi to još nismo znali, intimni Tuđman-Milošević razgovori u Karađorđevu i u Tikvešu. Dugo u noć nakon predstavljanja u DHK-u ostalo je u razgovoru poveliko društvo, sve sami književni prvaci – Marinković, Kaleb, Šoljan, Tadijanović, Fabrio, Mirić, Frangeš, Maruna, Stamać, Pranjković… Tko s kime, ne sjećam se više, ja sam se bio usredotočio na Borisa Marunu. Valjda zato što je bio povratnički egzotičan i za mene gotovo uvredljivo proturječan: inteligentan k’o đavo, a vruć tuđmanovac! Upoznali smo se prethodne jeseni, u listopadu 1990, kratko po njegovu povratku u domovinu. Vraćao sam se iz Frankfurta sa sajma knjiga, u Zagrebu nije bilo odmah leta u Sarajevo pa je valjalo prenoćiti. Zvao sam Stipu Čuića da se nađemo na piću. U društvu sam sa Stevanom Tontićem, sjedimo u kafani „Dubrovnik“, eto Čuića a s njime i – Maruna, veliki hrvatski pjesnik. Upoznajemo se unakrsno. Hrvatska je u euforiji proljetošnjih izbora i pobjede Tuđmana i HDZ-a, očekuju se izbori u Bosni za mjesec dana. Maruna je euforičan, duhovit. Od tada Tuđman je već u više navrata, nestrpljiv i nasilan kakav je već bio, razglasio svoj stav spram Bosne kao „kolonijalne tvorevine“, koja ne treba opstati u sadašnjim granicama. Svega smo žestokoga, sve kroz neki jak simpatijski fluid, Maruna i ja jedan drugomu rekli te noći. Služeći se blajburškom metaforom, tada još po inerciji konspirativnom i patetičnom, a govoreći iz perspektive Bosne, popeo sam mu se na glavu dokazujući da je Tuđmanova polito-logika „ako Srbija u Bosni uzme svoj dio, i mi ćemo svoj” sigurna propast Bosne a za tamošnje Hrvate katastrofa kobnija od Bleiburga. O nepravdi i zlu prema Muslimanima, da i ne govorimo! Ostali smo prijatelji, razumjeli se nismo.

Koliko je nacionalni zanos vladao dušama i raspoloženjima, i koliko je kod Hrvata bio projiciran u osobu Franje Tuđmana, rječito govore pisma koja mu se šalju i iz Rame, puna religiozno-političke retorike. U jednome, tako, mole ga da se primi „visokoga pokroviteljstva“ proslave franjevačkoga jubileja, te mu očituju uzavrelu ljubav: „Ovim Vam također želimo potvrditi iskreno uvjerenje hrvatskoga življa naših krajeva da ste Vi u njihovim dušama usidreni kao najstariji član obitelji, u kojega se u svakom trenutku mogu mirno pouzdati: jak, mudar, narodni, dovoljno proročki izazvan da bi išao pred svima i nosio povijesni križ hrvatskoga naroda, koji svi prihvaćamo da bi nam bio lakši. Uvjereni smo da smo na vrhu svoje Kalvarije i da nam već sviće zora Uskrsnuća.“ U drugome, pak, Tuđman je taj što je „za hrvatsku i općeljudsku svijest obogatio pojam slobode“. Poručuje mu se: „Vole Vas fratri i puk Rame, kao što su uvijek voljeli svoju djecu, svoju zabranjenu Hrvatsku, svoj život. Najljepši dar Neba poljubio je napokon našu domovinu.“

Pošto sam se tih dana i mjeseci javljao s tekstovima izrazito kritičnim prema Tuđmanovoj „bosanskoj politici“, poziv da govorim na ramskom simpoziju prilično me je iznenadio, kao i ime Slobodana P. Novaka, povjesničara književnosti, predsjednika hrvatskoga PEN kluba, koji u to vrijeme također nije spadao među Tuđmanove pristalice. (Što se sve kasnije događalo s pogledima ovoga vrlo darovitoga ali nesređenog intelektualca, nije stvar u kojoj bih se postavljao kao tumač.) S druge strane, poziv Ivanu Aralici nije bio iznenađenje. Do jučer pisac cijenjenih historijskih romana s tradicionalističkom poetikom ali snažna izraza i čvrsto građene strukture, između ostaloga i amblemski „ramski“ pisac s romanom Put bez sna (1982) i drugim knjigama iz istog ciklusa, prometnuo se preko noći u nacionalnoga ideologa, čije knjige Tuđman drži na noćnom ormariću. Vitomira Lukića, vidjesmo, na simpoziju nije moglo biti.

Ovako u kronici samostana fra Mladen Lucić bilježi o tom događaju:

„Održan je simpozij sa predavanjima kulturnih radnika: Ivan Aralica književnik iz Zagreba, Ivan Lovrenović iz Sarajeva, Pavle Knezović, Mile Stojić pjesnik, Slobodan Novak, Dubravko Lovrenović i Marko Karamatić – bio se angažirao i Vitomir Lukić iz Sarajeva, ali je naglo umro dva dana prije simpozija. Referati su održani u novoj dvorani u novom samostanu. Posjeta je bila izvan očekivanja; puna sala i pun samostanski hol pred salom i bilo je dosta ljudi u dvorištu, na stubištima, pred crkvom.“

Tko god nas je ovako „pluralistički“ izmiješao, uradio je to s očitom namjerom da važnost teme i vjerodostojnost izlagača stavi iznad aktualnih političkih usmjerenja, a morao je znati da se izlaže prigovorima koji ne moraju biti bezazleni. Tko je to, dakle, mogao biti?

Šćitski gvardijan i župnik fra Živko Petričević izabran je mjesec dana ranije na fratarskoj skupštini 29. travnja za definitora i ekonoma Provincije, a za gvardijana i župnika na Šćitu fra Mijo Džolan. Primopredaju će njih dvojica obaviti nakon ovih događaja, 6. lipnja. S travanjskom skupštinom okončana je i devetogodišnja služba fra Luke Markešića kao provincijala, ali ne može biti da u pripremi skupa na Šćitu nije bilo i prinosa ovoga agilnoga ramskog fratra. Po svemu što se zna, ovdje treba pribrojiti i ulogu Bože Mišure, do danas neposustaloga inicijatora i organizatora brojnih i raznovrsnih kulturnih događaja u Rami i povodom Rame, tadašnjega sekretara zajedničkih službi Izvršnog Vijeća SRBiH, po još uvijek važećoj službenoj nomenklaturi. Uz šćitski samostan u pripemu skupa bio je uključen i lokalni ogranak Matice hrvatske.

Fra Živko Petričević, po fratarskom nadimku Žika, ostao je u fratarluku upamćen kao neumoran graditelj. Ja ga se sjećam najprije kao vedra i otvorena čovjeka. Susretali smo se stihijno, uvijek nakratko, u različitim prilikama: u ratu, kada smo pobjegli s Grbavice i živjeli u opsjednutom Sarajevu kao unutarnje izbjeglice, bez igdje ičega, ili kasnije u Zagrebu, u Medvedgradskoj 22. u izmještenom i privremenom Provincijalatu Bosne Srebrene, ili koji put na Šćitu u kasnijim godinama. U svojim bilješkama iz rata nalazim dvije:

19. srpnja 1992. Prošao sam večeras, u akšam, kroz groblje „Kod lava“. Medeno srpanjsko predvečerje. Ukraj groblja miruje jedan rovokopač, ne miče se sa svoga radnog mjesta. Sablasna tišina, nigdje živa stvora koliko oko dopire unaokolo. Pokoji pucanj zločinačkog snajpera, taman da se skameniš. I nastaviš dalje jer valja u Provincijalat, u Fuada Midžića, do fra Živka i sestara Željke i Rafaele po spasonosan paket. U povratku, nemaš vremena ni za groblje ni za snajpere. I to je stvarnost.
20. listopada 1992. Nemamo struje, nemamo vode, nemamo plina. Donijeli Josip i ja navečer paket od fra Živka i sestara, svega u njemu. Raspremili, upalili kandila što ih Vera ručno pravi, večerali. Čudna dragost, do suza. Od 5.15 ujutro pakao od detonacija i pucnjave po cijelu gradu. U 6 sati na malom tranzistoru vijesti: pao Brod! „Postrojbe HVO, nakon organizirane evakuacije stanovništva, izvukle se na hrvatsku stranu. Četnici zauzeli Brod i srušili most.” (Naknadno saznanje: most je srušio HVO.) Šok.

Pri jednom susretu na Šćitu darovao mi je fra Živko malen nehotičan autoportret. On mu nije pridavao važnost veću od običnoga razgovora, a ja sam ga istoga trenutka doživio kao neočekivan bljesak dobrote, i zametak priče dostojan velike književnosti. I zapamtio od riječi do riječi.

Godina je 2013, ne sjećam se kojim povodom sam u Rami, sjedimo u blagovaonici nakon večere, u razgovoru netko spomene papu Ivana Pavla Drugog. Žika na trenutak utihne, pogled mu ode nekamo daleko, onda se vrati, i on mi reče: „Jest, bio je velik, ali meni je kriv, i tako će ostati.“ I ispriča: u zloglasnoj pometnji oko osnivanja župe Haljinići godine 1975. njegova kolegu fra Augustina Draguna zajedno s fra Šimom Šimićem i fra Mišom Mrljićem ekskomunicira nadbiskup Jozinović. Šimić ubrzo umre, Dragun i Mrljić odu u Njemačku. Mrljić se nije snašao, vratio se i do smrti živio u samostanu u Sutjesci, kao tolerirani izopćenik. Dragun sve živo pokušavao da sa svojom predstavkom prodre do pape, ništa mu nije uspijevalo. Napokon, slučajno se upozna s pilotom jumbo-jeta na međunarodnim linijama, koji je, opet, nekako imao vezu do pape. Zainteresira ga za svoj slučaj i zamoli da upotrijebi tu svoju vezu. Pilot pristane i kroz neko vrijeme Dragunovo se pismo jednoga jutra nađe na papinome radnom stolu. No, kada Ivan Pavao Drugi baci pogled na nj, i vidi što je, samo srdito rukom smahne pismo sa stola uz gnjevno: „Što taj misli tko je on, kako se usuđuje…“ – tu fra Živko slikovito rukom prikaže taj pokret i taj ton. Nikada Dragunova stvar nije došla do pape. A fra Živko komentira: „Eto, to je meni Wojtyła kriv, a znam da je velik čovjek, neka je, džaba mu.“

S fra Lukom Markešićem imao sam cijelu historiju. Od vremena suradnje na projektima uz veliki franjevački jubilej postali smo bliski, i to se nastavilo kroz cijeli rat i dugo poslije njega. U zagrebačkom izbjeglištvu bivali smo zajedno na mnogim javnim i nejavnim susretima, govorio sam na predstavljanju njegove znamenite knjige Slučaj Bosna: dijagnoza, nalazi, terapija, skakali oko osnivanja Hrvatskoga narodnog vijeća, ponižavali se u Petrinjskoj na policiji jer se nije moglo ništa bez njihova papirnoga blagoslova, na fra Lukino inzistiranje išli kod Tuđmana u Banske dvore ne bi li se izbjegle birokratske i policijske komplikacije, a to je bila ona slavna audijencija na kojoj smo bili optuženi za slabo hrvatstvo i za nikakvo razumijevanje „povijesnih silnica“, i na kojoj je akademika Božu Matića Tuđman bijesno hvatao za revere: „Znam ja za vas, vi ste onaj inženjer, Jugoslaven!“ Bila su to vremena kada se odlazilo u opsjednuto Sarajevo na rizik, preko Igmana malo pješice, malo u vozilima, ispod srpskih snajpera i granata a preko HVO-ovih check-pointa; za jednoga povratka, duboko u noći, zaustavila nas je HVO-ova policija na cesti negdje oko Čapljine i cijelu grupu držala pod otkočenim pištoljima: „Vi ste oni Alijini Hrvati, da vam Alija mater, pobit vas triba!“

Razlaz bio je mučan. Bio sam protiv načina na koji Markešić u poslijeratnim prilikama vodi Hrvatsko narodno vijeće, kao i uopće protiv toga da hrvatske civilne i kulturne udruge vode sve sami svećenici (Napredak, Matica hrvatska, HNV BiH, HDZU BiH itd.). Kada je HNV podržao političku koaliciju tzv. Platforme pod manipulatorskim vodstvom Zlatka Lagumdžije, te kada je fra Luka 2011. izabran treći put za predsjednika HNV-a, istupio sam iz toga društva uz javno, ne previše nježno objašnjenje razloga. I fra Lukin odgovor, također javan, bio je sve prije nego nježan. U stvari, bio je netačan i nepravedan: prozvao me je „ideologom politike HDZ-a“, veoma dobro znajući da nižega udarca i zločestije potvore ne može biti, a znajući i to da takva etiketa u Sarajevu nije nimalo bezazlena. A fra Luki se u Sarajevu i među Bošnjacima vjerovalo na riječ – bio je politička ikona toga svijeta.

Ali, to je bio fra Luka: autokratske naravi a uvjeren da radi za opće dobro; teške i nemilosne ruke u ophođenju s konkretnim osobama, a zaklet ideji općega dobra; slijep za nijanse, blaženo predan jednostavnim shemama: crno – bijelo, da – da, ne – ne; pravocrtan u provođenju svojih nauma i uporan kao buldožer. Kao da je baš njega mogao imati na umu Ivo Andrić kada u pripovijetki Proba za sarajevskoga župnika (lik građen po fra Grgi Martiću) piše da ima „neku vrstu hladne i mehaničke čovečnosti, to jest spremnost da radi za ljude i da ih pomaže, ali na odstojanju, gledajući u njima više vernike i pastvu nego sebi potpuno ravna stvorenja“.

Ganula me je fra Lukina smrt. Napisao sam mu zadnji pozdrav:

OTIŠAO JE FRA LUKA MARKEŠIĆ

Vjerujem da ga ni u zadnjem času ni na trenutak ništa nije poljuljalo u njegovu čvrstom i nepomućenom vjerovanju, da odlazi Onamo, Njemu na istinu, pa kako On dâ.

Vjerujem da je, kao fratar i kršćanin staroga kova, intimno živio po uputstvu svojega znamenitog predšasnika fra Stipana Margitića iz Izpoviedi krstianske (Mleci 1701): „I neka znaš: mučno se je na smrt pripraviti, ako se izdaleka ne pripraviš.“

Vjerujem da je bio sretan čovjek – i u svojoj čvrstoj i lijepoj Vjeri, kao i u svim svojim drugim vjerovanjima, onim svjetovnim, nesvetim: nije ga izjedala muka sumnje, nije se davao skepsi, nije se zamarao vaganjem različitih mišljenja o istoj stvari.

Sva su mu vjerovanja bila od jednoga komada, od jedne Riječi – bijaše čovjek-monolit.

Da je moguće nevjerovati, ne biti vjernik – s time se nije mirio nikako.

U doba našega drugovanja ništa nije pomagalo odricanje od vjere i od Crkve koje sam očitovao da bih olakšao i njemu i sebi, da nam budu čisti računi. On bi uvijek, samo njemu svojstvenim uporstvom, ponavljao: „katolik si ti, dobar kršćanin, jašta si…“, smatrajući to, valjda, investicijom u spasenje zabludjeloga, in spe.

Prije nego što je neslavno prekinuto, drugovanje nam je trajalo dugo, sve tamo od kraja osamdesetih prošloga vijeka: cijela mala historija, koju bi jedanput možda valjalo ispisati radi svih njezinih velikih trenutaka, i radi svih dobrih stvari učinjenih zajedno. Da one druge, o kojima se – naopako i zlurado – ionako sve zna, ne ostanu jedine upamćene.

Ne sjećam se više tko nas je one večeri uoči simpozija iz Sarajeva dovezao na Šćit, a znam da nas je srdačno dočekao fra Mijo Džolan, poveo do soba u kojima ćemo noćiti, uputio kako ćemo dobiti večeru, što za samostansku kuhinju i nije bilo baš jednostavno jer je kuća bila prepuna gostiju, a sve ih je valjalo pažljivo dočekati. Jeli smo, dobro se sjećam, toplu i ukusnu ribu iz Ramskoga jezera, pili dobro crno vino.

Susretao sam se s Džolanom kasnije, kroz godine, svaki put s osjećajem dobroga razumijevanja bez suvišnih riječi. Bilo je tako i kada je 2003., već kao provincijal Bosne Srebrene, podržao moj projekt edicije franjevačkih tekstova od 17. do 20. stoljeća Iz Bosne Srebrene u izdanju Synopsisa Ivana Pandžića; i kada smo 2007. zajedno predlagali Akademiji nauka BiH da prigodnim skupom prihvati obilježavanje 150 godina od Jukićeve smrti (pa osim kurtoazne kafe s gospodom akademicima od svega toga nije bilo ništa); i kada je 2012. kao ravnatelj Franjevačkoga instituta za kulturu mira u Splitu organizirao veliki simpozij o Bosni i Hercegovini u Sarajevu.

Sasvim posebno mjesto u sjećanju zauzima putovanje u Beč u listopadu godine 2005, kada je starješinstvo Bosne Srebrene pod Džolanovim vodstvom organiziralo dvodnevnu manifestaciju posvećenu Jukiću. Išlo se na groblje (St. Marxer Friedhof), gdje je Jukić sahranjen u skupnu grobnicu (istu u koju je šezdeset i šest godina ranije sahranjen Mozart); kasnije će tu, na korak do spomenika Mozartu, biti postavljena skromna stela fra Ivanu Frani Jukiću. Navečer je održana svečana akademija s predavanjima o Jukiću, te sa scenskim i muzičkim prilozima. Smješteni smo bili u franjevačkom samostanu na Franziskanerplatzu 4, u kojemu je Jukić boravio prije odlaska u bolnicu i u smrt (a tu mi je bio srdačno pri ruci tadašnji bečki doktorand komunikologije fra Drago Bojić). Tu su Džolan i provincijal bečke franjevačke provincije fra Anton Bruck otkrili spomen ploču s njemačkim natpisom. Imao sam privilegij da sastavim taj epitaf, koji glasi:

Pisac, prosvjetitelj, prognanik
član franjevačke provincije Bosne Srebrene

IVAN fra FRANO JUKIĆ

Banja Luka, 8. VII. 1818 – Wien, 20. V. 1857.
Prvi navjestitelj moderniteta u otomanskoj Bosni
svu je životnu snagu dao
za kulturnu i socijalnu emancipaciju svoje zemlje i naroda

Nestale su iz pamćenja mnoge pojedinosti sa šćitskog simpozija, ali atmosfere o kojoj govori fra Mladenova kronika dobro se sjećam: ne samo da je sve bilo prepuno ljudi, nego se intenzivno osjećala neka neuobičajeno napregnuta pažnja kojom su praćena sva izlaganja. A bilo je i specijalno zaduženih slušalaca. Dugo nakon toga događaja, stjecajem bizarnih okolnosti upoznao sam čovjeka, koji je imao silnu potrebu da mi priča o svojim iskustvima iz rada u bosanskohercegovačkoj tajnoj policiji, vulgo: Udbi. Kao hrvatski kadar bio je zadužen za praćenje vjerskih lica i događaja. Inercijom, ta se praksa nastavila i poslije demontiranja socijalističkoga režima, i uspostavljanja novoga s trostranačkom vlašću nacionalnih partija – muslimanske (SDA), srpske (SDS) i hrvatske (HDZ BiH). Tako, kaže, poslalo me u Ramu na Šćit da pratim što ćete vi tamo govoriti, javno i nejavno; svega sam se naslušao. Mene je naročito zanimalo komu je od HDZ-ovih šefova u centrali Udbe imao referirati o svojim zapažanjima; tu bi naglo prestao biti govorljiv. Ali je zato nadugačko i živopisno volio pripovijedati o svojim aktivnostima u starom režimu. Sedamdesetih godina u Sarajevu poslije upada „bugojanske grupe“ 1972, poslije hrvatskoga proljeća i srpskih liberala, kada se nacionalizam priviđa iza svakoga grma, a Krunoslav Draganović živi u Sarajevu kao neosuđivan poluslobodan građanin, služba je imala pune ruke posla – sve je to valjalo nadzirati, pratiti, slušati, kad treba hapsiti. Dugo je, kaže, bio zadužen za nadbiskupa vrhbosanskoga. Dolazio je po njega u autu sa zatamnjenim staklima. Odvezli bi ga na Stojčevac, tamo bi se na obradi bilo cijeli dan, i ručalo i kafa pila, malo se i odmorilo, pa bi ga navečer vraćali. Nije se otimao, bio je uslužan, samo je tražio kad se dolazi po njega i vraća ga se, da auto uđe u dvorište na pomoćni ulaz, da narod ne vidi.

Izlaganja sa šćitskoga simpozija nisu nikada skupljena ni objavljena; za to valjda nije bilo prilike ni prave volje u ludim vremenima koja su ubrzo naišla. Moja arhiva sva je propala u veseloj vatri što su je karadžićevci užgali i oko nje šenlučili na Grbavici u kasno proljeće 1992. Do ruku mi je došla samo stara VHS kazeta na kojoj je netko snimao tok simpozija, ali na njoj se malošto može razgovijetno čuti i vidjeti. Po sjećanju znam, da mi je u tom času bilo važno aktualizirati jedan motiv iz stoljetnoga franjevačkog kontinuuma u Bosni. Otomanska povijest sa svojim političkim modelom mileta u Bosni, duga beskrajna četiri stoljeća, namijenila je fratrima ne samo vjersku nego djelomično i građansko-političku vlast nad svojim narodom. To je nosilo ogromnu opasnost da jedna takva institucija, čije poslanje nije svjetovno nego duhovno, čije poslanje nije vlast i vladanje nego služenje, podlegne iskušenju vladanja. Ustvrdio sam tada, na Šćitu, da je velika zasluga bosanskih franjevaca što tome iskušenju – u vremenima u kojima su to mogli – nisu podlegli. Danas znam da bi taj zaključak valjalo metodički dovesti u pitanje, kritički pretresti, pa ga izraziti mnogo nijansiranije.

U svome izlaganju nabacio sam i to, da je bosanska franjevačka zajednica, uz primarni redovnički i svećenički karakter, na specifičan način sama po sebi i politička i ekonomsko-interesna struktura, i da je ne mimoilaze trvenja te naravi: nije, dakle, njezina snaga u idealnoj ljubavi i skladu, nego u sposobnosti da uvijek iznova preživljuje vlastite političke i sasma ljudske krize i razdore. Primjera ima mnogo, nije ovdje mjesto da ih se opširno navodi, dovoljno je sjetiti se biskupa Grge Ilijića i njegove strahovlade, ili strašne Barišića afere (čije otrovne posljedice žive i danas). Za Ivana Franu Jukića nikada nećemo saznati kakve je sve gorčine zbog bratske neljubavi ponio u grob. Fra Anto Knežević, u svojoj borbi za osnivanje jajačkoga samostana, imao je ljute neprijatelje u braći iz Fojnice (a tu ni Ramljaci nisu bili čistih ruku, naročita neprijatelja imao je u fra Anti Vladiću). O fratarskim raskolima u našem vremenu, ramskim i ostalim, budući da sam autsajder, neću govoriti. Mogu samo žaliti, iz duše.

Izvor: ivanlovrenovic.com