Ivan Markešić: Svijet ima dva problema – klimu i migracije

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova.” To svoje viđenje značenja mostova u ljudskome životu veliki Ivo Andrić izrekao je gledajući mostove ponajviše u Sarajevu, u gradu u kojem se od 27. do 29. srpnja ove godine održavala Treća međunarodna konferencija o katoličkoj teološkoj etici pod znakovitim naslovom: “Kritično vrijeme za gradnju mostova: katolički moralni teolozi danas”.

Skupini od oko 500 teologa s pet kontinenata (među njima i troje iz Hrvatske) poruku podrške i razumijevanja uputio je i sam papa Franjo. Polazeći upravo od Sarajeva kao grada mostova, ali i grada velike simboličke vrijednosti za put pomirenja nakon strahotā rata, grada kojeg je i sâm pohodio 6. lipnja 2015. i tada mladima poručio “Ne gradite zidove, već samo mostove”, papa Franjo će apelirati i na moralne teologe da se međusobno umreže i izgrade mostove kako bi se u rješavanju dvaju velikih problema suvremenoga svijeta, klimatske promjene i migracijska zbilja, uklonili zidovi koji razdvajaju i izgradili mostovi koji spajaju i dovode do “novih putova blizine među narodima, kulturama, religijama, životnim stajalištima i političkim usmjerenjima.”

O čemu je, zapravo, riječ?

Zemljina klima bila je dugo vremena posljedica nepoznatih i nejasnih okolnosti, dok se danas njezine promjene pojavljuju, kako ističe Franz Reusswig, “kao neplanske posljedice posve planskoga djelovanja ljudi”. Time posljedično i samo društvo postaje ovisno o njima te se u takvim okolnostima mogu posve isključiti mnogi aspekti prirodnoga klimatskog sustava. Zapravo, promatrano iz perspektive Luhmannove teorije rizika klimatske promjene su u naše vrijeme postale kulturni, a ne prirodni fenomen. Stoga ovdje papa Franjo, pozivajući se na svoju encikliku ‘Laudato si’, iznova upozorava da te promjene mogu “izazvati veliku neuravnoteženost, i to ne samo u odnosu između čovjeka i prirode, nego i u odnosima među naraštajima i među narodima”. Iako mi kao zemlja (Hrvatska) ne možemo previše utjecati na globalne klimatske promjene, ipak se toj temi posvećuje dužna pozornost, posebno u okviru Lošinjskih dana bioetike, međunarodnoga simpozija “Integrativna bioetika i nova epoha” na kojima je tako 16.5.2016. održan i okrugli stol “Odgovornost za budućnost: Enciklika pape Franje Laudato si’ i pariški klimatski summit”. Druga tema koja je dominirala sarajevskom konferencijom odnosi se na suvremenu migracijsku zbilja, na čemu papa Franjo inzistira još od početka svoga pontifikata.

Njegovu zamisao rješavanja migracijske krize zasigurno će podržati najveći broj sudionika ove konferencije (oko 75% ih je iz “južne” hemisfere, s nerazvijenoga juga). Pitanje ostaje, kako će se prema njoj odrediti oni iz razvijenoga svijeta, posebno iz europskih zemalja koje su zahvaćene migracijskom krizom? Vidjet ćemo, dakle, u kojoj mjeri će i hrvatski katolički (moralni) teolozi u javnosti promovirati Papinu pisanu preporuku koja se odnosi na migrante i izbjeglice. Naime, Papa je u spomenutoj poruci naznačio da je tema migracija “vrlo ozbiljna” i da “potiče ‘metanoju’ (grč. promjenu shvaćanja, obraćenje) koja može potaknuti etičko-teološko razmišljanje, čak i prije nego što potakne odgovarajuće pastoralno djelovanje i odgovornu i planiranu političku praksu”. Nadam se da ćemo imati prigode pročitati i takve tekstove koji će se uz to temeljiti i na Papinu zahtjevu iz ovogodišnje poruke u povodu Svjetskoga dana selilaca i izbjeglica od 14. siječnja 2018.: “Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice.”

Treća i ne manje važna tema u Papinoj poruci je preporuka koju bi s punom odgovornošću trebali prihvatiti naši ne samo moralni teolozi, nego također i političari. Riječ je o izgradnji mostova u Hrvatskoj u ovo kritično doba? S jedne strane izgradnja mostova prema osobama različitoga nacionalnog, kulturnog i religijskog pripadanja, zatim prema osobama s različitim životnim stajalištima, ali i s različitim političkim usmjerenjima i, s druge strane, izgradnja mostova prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini čiji položaj u toj zemlji ne otežavaju samo bošnjački i srpski političari ili pak međunarodna zajednica nego i pripadnici hrvatskih političkih elita kako onih u BiH tako posebno onih u Hrvatskoj.

Gotovo da se svi natječu u tome kako pripadnicima vlastitoga naroda ogaditi, omraziti vlastitu zemlju Bosnu i Hercegovinu, kako ih uvjeriti da su ‘dijaspora’ u vlastitoj domovini, kako im prodati maglu o “prisajedinjenju” Bosne i Hercegovine “materi” Hrvatskoj. I to sve uz rušenje mostova prema onima s kojima Hrvati katolici u toj zemlji u najvećem broju i žive. I što reći na kraju? Da bi se sve te preporuke i ostvarilo, “potrebno je” stoji u Papinoj poruci, “obnovljeno vodstvo u ljudima i institucijama koje će nam pomoći otkriti i živjeti u svijetu ispravnijim načinom kao sudionici zajedničke sudbine, bez bučnih proglasa (parola), koji su često uzaludni, ili antagonizama među onima koji se prave snažniji”.