Izlaz na planinu. Život i rad na planini

Iz donjih sela, to jest iz onih što se nalaze u polju, izlaze sa sitnom stokom na planinu poslije katoličkog Đurđeva dana. To je koncem aprila. Tad počnu u donjim selima orati polja, a livade i kosanice zagaje. Stoka nema kud da se drži i da pase. Stoga treba poći u katune. Interesantno je, da i ovdje zovu nastanjene položaje po planinama katuni i katuništa, pored naziva “planina” i “na planinu”. Po pričanju stare Mare Nikolić (1937.), u Donjim Dilima, prije 60 godina nije bilo ni jednog stalnog naselja u tom planinskom položaju. Izlazili su samo preko ljeta na planinu a u jesen bi se vraćali u selo. Tada su gradili samo male kolibe od dasaka, kao što se vide danas kod hercegovačkih stočara. Selo Rumboci nije u to ranije doba izlazilo uvijek na isti položaj, nego je mijenjalo položaje po Raduši. Ali već u to doba počeli su mnogi od stočara, što su izlazili na planinu, da zirate slobodne površine. Cijela Raduša bila je za turskog vremena pod kmetopravom begova iz Kopčića pa su planinari davali već tada hak sa svake obrađene površine. Jaklićka planina bila je kmetopravo begovske porodice Askerića koja je stalno naseljena u Gornjem Vakufu. Rumbočka planina je bila pod Numankadićima iz Donjeg Vakufa. Još prije rata otkupljivali su se kmetovi od svojih aga, a poslije rata prešla su ziratna zemljišta potpuno u njihovo vlasništvo.

Na planinu izađu od svojih sela u jednom danu za nekoliko sati, jer su im sela blizu. Ne pamte slučajeve da su iz sela izlazili najprije na više položaje i od njih postepeno na katune. Planinske pašnjake iskorišćuju sve dok stoka može da pase. Dešava se da pasu i do Božića, ako ne zapadnu snjegovi. Često puta padnu snjegovi i ranije na primjer oko Miholjdana, ali oni u tome slučaju očekuju da se snijeg digne. Kako svaki ima dobre staje i zgrade za stanovanje, u kojim se može ostati i preko zime sa stokom i sa kućnom čeljadi, to u većini slučajeva zadrže stoku na planini ne samo dotle dok može pasti nego dok ne potroši hranu što je dobiju sa zirata po planini. Goveda i konje stjeraju obično ranije u donja sela da ih ishrane slamom koju prikupe sa donjih zirata. Ovce međutim zadrže dok ne potroše hranu sakupljenu na planini. Sitnu stoku (ovce) ne hrane samo sijenom nego se ispomažu znatno šumom i to omorom. Kažu da ovce ne jedu rado jelu a omoru jedu vrlo rado i to do pola zime, tj. po njihovom računu do konca januara. Čim ovca osjeti u sebi janje, vele, da neće više da brsti omoru. Tako hranjene omorom, sa dodatkom sijena, ovce se sasvim dobro ishrane. Preko ljeta oni drže ovce većinom po svojim ziratima. Ne gone ih redovno na opće pašnjake po Raduši, jer vele, da su njihovi pašnjaci, što im se nalaze oko stanova, mnogo pitomiji i bolji nego pašnjaci po planini. Samo kada nastupe veće vrućine i kada im nestane vode u polju onda se izdižu sa stokom na Radušu jer imaju napoje na jezeru Pod Idovcem.

Na planinskim položajima muzu ovce dva puta na dan. I to izjutra i uvečer. Ako imaju malo ovaca i goveda npr. 10 ovaca i dvije do tri krave onda mlijeko odmah uzvare pa zakisele. Kada prokisne onda ga stave u stap i metu. U stapu se razdijeli maslo od mlaćenica. Maslo odmah sole i ostavljaju u kačice. Kada dosta nakupe masla onda ga tope, procijede a zatim ostavljaju u zemljane ćupove ili ako ga ima dosta u maslene kačice. U nekim kolibama ostavljaju maslo i u limenim kantama od ulja ili od petroleja. Male količine mlaćenice drže u bukari pa je troše za jelo. Ako ima dosta mlaćenica onda ih uzvare, zakisele i iz njih dobivaju sir koji zovu bilava. To je dosta posan sir. Surutku od mlaćenica obično daju kravama kao napoj. Sir prave od mlijeka s koga skinu kajmak. To mlijeko najprije umlače. Toplinu mu ne mjere nikojom naročitom spravom nego obično probaju mlijeko prstom ili ga kašikom uzimaju u usta da mu odrede toplinu, zatim ga zakisele sirištem. Sirište može da bude životinjsko od debela ovna ili ovce. Upotrebljavaju također i vještačko sirište. Zakiseljeno mlijeko ostave neko vrijeme da se proširi a onda ga varljačom dobro izmiješaju i po tom meću u krpe da se ocijedi. Od žetice što ostane iza sira prave surutku na taj način što u žeticu naspu varenike i ostave da prokisne i da se malo užesti. Tu surutku drže u bukarama i upotrebljavaju za piće naročito ljeti za vrijeme vrućine i za vrijeme težih poljskih poslova. Sir koji dobiju od prokisla mlijeka ostave da se ocijedi a onda ga meću u kace pošto ga malo osole. Tu ostane dok se kaca ne napuni a onda ga ponovo dobro sataru, dobro osole i trpaju u drugu kacu u kojoj ga dobro zbiju i pritisnu teškim kamenom. Od soli taj sir pusti vodu koju valja s vre­mena na vrijeme otpuštati i sir ispirati. Svaki put kada izaperu sir nadoliju u kačicu malo zamlačene surutke da se sir nakvasi. Kad počnu jesti sir onda više ne dolijevaju surutku.

Kada izjutra pomuzu ovce onda ih puste na popasak. Tada pasu sa ovcama i janjci. Oko 10 sati odvoje janjce od ovaca pa ih razdvojeno čuvaju po planini. Tako rade do katoličkog llindana. Od llindana razdvoje janjce posve od ovaca. Njih čuvaju posebni pastiri na paši sve do Velike Gospe. Poslije Velike Gospe strižu janjce. Najprije ih okupaju a zatim ostrižu. Janjeću vunu zovu jarina. Ovu vunu ne peru a upotrebljavaju je najviše za valjanje sukna i za pravljenje biljaca, a pletu od nje čarape i pregnjače. Ovce strižu o sv. Anti, a katkada i ranije. Vunu od ovaca redovno peru, ako će je upotrebljavati u kućnoj preradi. Ako će je pro­davati, ne peru je. Svake jeseni oni izabiru ovce i po mlijeku i po vuni. S gledišta mliječnosti drže da je najbolja njihova ovca, ramska ovca, a po vuni i krupnoći drže da je najbolja skopska ovca, to jest ovca od Privora i Vrsa. Privor je planinski predjel ispod južnih kosa Vranice planine. Vrsje su na jugozapadnoj strani ispod grebena Rosina. Oba predjela pripadaju bugojanskom srezu. Poznata su radi odličnoga soja ovaca. Kada hoće da imaju dobre prazove (ovnove za oplođavanje) onda idu u Gornji i Donji Vakuf da ih tamo kupuju. Sajmovi za kupnju su o katoličkom Lučindanu 18. oktobra i Mitrovdanu 8. novembra.