IZVJEŠTAJ S FRANJEVAČKOG HODA: “Dragi mladi ljudi, živite svoj život najbolje kako znate. Budite svjetlo ovom svijetu”

Na ovaj hod pošao sam s mnogim pitanjima, ali kroz četiri dana pješačenja i hodočašća po Italiji dobio sam odgovore. Na početku mi se činilo da ništa neću uspjeti, ali evo, hvala dragom bratu sv. Franji i dragom Bogu na svemu. Na lijepom vremenu, pjesmi, druženju, stjecanju novih iskustava… i još mnogo toga.

Piše: Ivan Džankić

26.7.- Prvi dan u Rumbocima, započeli smo projekcijom filma, upoznavanjem i naravno svetom misom. Tako smo započeli prvi dan.

ČETVRTAK 27.7. – Ujutro smo se sakupili ispred crkve sv. Franje u Rumbocima te započeli svoje hodočašće. Dok smo se penjali na Draševo, planinu iznad Rame, bilo je tu pjesme, molitve i umora. Kada smo stigli na Draševo fotografirali smo se, malo odmorili te laganim stopama pošli do Pidriša, župa Uskoplje. Mještani Pidriša su nas lijepo dočeli te nas počastili. Kod crkve smo malo odmorili i ručali. Što slijedi poslije toga? Naravno, ponovno hodanje do crkve uznesenja blažene Djevice Marije u Uskoplju, gdje su nas mladi framaši i fratri župe dočekali uz aplauz. U Uskoplju smo nastavili program svetom misom i druženjem s Uskopaljskim (žutim) framašima, kojima zahvaljujemo na svemu.

PETAK 28.7. – Rano ujutro smo se okupili u crkvi te se pomolili za daljnji put, tj. koračanje do Bugojna. To je nekima ujedno bio i najteži prijeđeni put. Uz pomoć policije koja je bila tu uz nas čitavo vrijeme stigli smo do Skopaljske Gračanice u Humcu, gdje smo kroz nekih satak vremena odmorili dušu i ručali. Vraćamo se koračanju. Od Humca pa do Bugojna nismo prestajali hodati. Iako je to bila najkraća relacija, nama je bila najteža. Kada smo stigli u župu Bugojno, imali smo svečani doček. Crkvena zvona koja su bila upriličena nama kao doček i dobrodošlicu u župu, bilo je nevjerojatno. Naravno, kao Rumboci i Uskoplje, i župa Bugojno je bila od velike pomoći pa su se framaši podijelili po obiteljima kako bi se odmorili i uspjeli spremiti za sljedeći dan. U večernjim satima smo imali svetu misu i druženje s framašima iz Bugojna koji su nam pripremili prelijepu večeru i laganu glazbu.

Naporno, ali prelijepo uz mnoštvo prijatelja

SUBOTA 29.7. – Polazak ka zadnjoj župi, Jajce. Tek o tome imamo mnogo pričati. Naporno je, ali i prelijepo kad te okružuje mnoštvo prijatelja koje će ti poslije biti žao napustiti. Doživljaj kada nam stranci prilaze i nude piće, hranu, pa čak i džeparac, bio je za zaplakati. Ljudi koju su vas zavoljeli u tri minute koje si prošao pored njihova doma. Njima je bilo predivno gledati nas. Tako smo nastavili koračati sve do Torlakovca, gdje nas je čekao autobus. Kod Vrbasa smo imali rad u grupama, gdje su grupe iznijele svoj neki izvještaj, točnije iznijeli su ono o čemu je bila tema. Poslije toga, sjedamo u bus svi izmoreni i opterećeni od ruksaka na leđima. Zahvaljujemo Bogu što smo prešli toliki put. Dolazak u Jajce meni je bio toliko drag. Zašto baš dolazak tu? Pa sami i znamo da je Jajce grad od turizma i da mnoštvo turista dolazi tu, pa smo i mi na neki način bili turisti. Kroz Jajce smo prolazili mašući zastavama Bosne Srebrene, a ljudi su snimali, fotografirali, prilazili, aplaudirali. FRAMA Jajce je također bila veoma draga FRAMA, pa su nam tako podijelili mali znak pažnje, a ujedno i uspomena na grad.

NEDJELJA 30.7. – Zaputili smo se Podmilačje, u svetište sv. Ivana Krstitelja. Imali smo ispovijed i svetu misu koju smo mi, mladi framaši, animirali čitanjem i pjevanjem. Poslije toga obilazili smo predivni grad Jajce. U večernjim satima polagano smo počeli donositi naše stvari ispred samostana, unosili ih u bus i zaputili se u Italiju. Tu smo završili naše hodočašće kroz Bosnu.

PONEDJELJAK 31.7. – Uz svima napornu vožnju, stižemo u Italiju, grad Padovu. Mjesto gdje je boravio sv. Anto. Obišli smo crkvu sv. Leopolda Mandića te ukratko nešto naučili o njemu. Odmah poslije toga smo se zaputili u baziliku sv. Ante. Zatim uslijedio je odlazak u određeni smještaj i ugodno druženje.

Prvi Tau

UTORAK 1.8. – U jutarnjim smo satima sjeli u autobus i počeli novo hodočašće. Zaputili smo se u Greccio, mali grad u Italiji. Nećete vjerovati, ali to je grad u kojem se svaki dan slavi najradosniji kršćanski blagdan Božić. Zajedno smo s Hrvatskim bratstvima proslavili Božićnu svetu misu te poslije to druženje upotpunili zajedničkom fotografijom. Greccio je grad u kojem su nastale prve jaslice. Poslije Greccia, čekala nas je sljedeća destinacija, a ona je bila Fonte Colombo. Mjesto gdje se nalazi prvi franjevački Tau križ. Lijepo smo ga obišli, a posjet potom upotpunili radom po grupama. Veoma zanimljivo iskustvo u par sati. Zatim, naša sljedeća destinacija bila je Trg sv. Marije od Anđela, kod koje smo samo prošli te druženje nastavili s bratstvima iz Hrvatske u Domus Pacis-u. Tako smo završili i ovaj dan.

Veseli navjestitelji Božjeg kraljevstva

SRIJEDA 2.8. – Vrhunac hodočašća, dan koji smo svi nestrpljivo čekali, dan koji se nikada neće izbrisati iz naših glava, dan o kojem ćemo pričati kada se god sastanemo, dan na kojem smo zahvalni Bogu. Dan gdje smo kao jedna velika obitelj predstavljali svoju državu, ponosno i uzdignute glave kročili po Trgu sv. Marije od Anđela. Zašto dan koji nikada nećemo zaboraviti? Ovo je dan što ga stvori Bog.

“Ovo je dan što ga stvori Bog, radujemo se Bogu kličimo”, baš po ovom stihu iz svete pjesme je obilježen taj dan. Potpuni oprost grijeha u Porcijunkuli i sudjelovanje u defileu… Bez riječi! Svi framaši, pa čak i ja, bili su u suzama radosnicama. Širili smo ljubav koju nam je podario Bog, radovali se i nema što još nismo zajedno kao jedna obitelj radili. Uz Hrvatske prijatelje, mogu ih nazvati prijateljima, ispred Porcijunkule zajedno sa svim mladima i starima iz svijeta smo slavili Boga. Svatko ma svoj način. Uz pjesmu i ples, uz vodu i zastave, zabavljali smo se svatko na svoj način. Ali, znate i sami da svakom slavlju dođe kraj, tako je i ovom danu došao kraj kada smo se zaputili u naš dom. I dalje smo bili pod utiskom što se u posljednjih nekoliko sati događalo. Ali, nije bitno kad svi znamo da smo sada bolji nego što smo bili, znamo da smo mi mladi oni koji su dobili potpuni oprost, znamo da smo smo mi veseli navjestitelji Božjeg kraljevstva, znamo da smo mi braća i sestre.

Budite svjetlo ovom svijetu

ČETVRTAK 3.8. – Tako dolazi zadnji dan u Italiji. Vjerujem da nisam bio jedini koji je imao želju družiti se i još ostati, ali svemu dođe kraj. Otišli smo na jednu mirnu lokaciju gdje se sveti otac Franjo odmarao od problema. Mjesto La Verna. Predivno i mirno mjesto gdje smo održali svetu misu i sudjelovali u molitvi sa svim hodočasnicima. Iako nismo razumjeli  njihovu molitvu talijanskom jeziku, nije bilo bitno. U La Verni nas vrijeme nije baš poslužilo. U jednom je trenutku počela padati kiša, a u meni je bila misao da nebo plače jer moramo ići. Ali, šta je tu je, naravno moramo ići. Sjedamo u autobus i polako se vraćamo u našu ponosnu državu Bosnu i Hercegovinu. Kako svaki od nas izlazi iz busa tako nam je sve teže i teže. Ali, ne možemo mi to nikako promijeniti. Došao je kraj predivnog hodočašća.

Ovom prilikom dok pišem ovaj izvještaj s Franjevačkog hoda od Bosne do Asiza, želim zahvaliti ponajprije dragom Bogu i ocu Franji koji su nas čuvali na ovom hodočašću. Hvala organizatorima Franjevačkog hoda, hvala područnom vijeću Frame Bosne Srebrene, a najveće HVALA svim sudionicima tj. framašima ovog hoda s kojima sam se lijepo i ugodno proveo ovih 10 dana. Dragi mladi ljudi, živite svoj život najbolje kako znate. Budite svjetlo ovom svijetu. PS. Nikada u životu nisam manje spavao, a imao toliko energije. Ta energija ste bili svi vi.