Jedini Hrvat sportski direktor u ‘ligama petice‘: ‘Nude nam se mladi hrvatski nogometaši, traže izlaz iz HNL-a’
Hrvatski igrači hoće učiti, brzo se snalaze i puni su želje za radom. Boban je primjer kako pobijediti sve
Hrvatski nogometaši rasuti su diljem svijeta, a ni naši treneri nisu rijetkost u nogometnom svijetu izvan Hrvatske. Međutim, sportski direktori, s hrvatskim predznakom, uistinu su rijetka vrsta. Jedan iz te kategorije je Marinko Jurendić, sportski direktor njemačkog prvoligaša Augsburga. Ujedno je Jurendić i jedini Hrvat sportski direktor u prestižnim ‘ligama petice‘.
Već dugo smo planirali ovaj intervju za Sportske novosti, ali obostrane obveze odgađale su sve dosad njegovo predstavljanje našim čitateljima. Jurendić nas je itekako iznenadio, štoviše, čak i oduševio stručnošću i posvećenosti svome poslu. Odrastao je i stasao u Švicarskoj, zemlji poznatoj po preciznosti, a takav je upravo on. Primjerice, dogovor je bio da se čujemo u 14 sati, a na naš mobitel pola sata ranije stiglo je svojevrsno upozorenje, podsjećanje, da je u 14 sati vrijeme za razgovor.
Krenuli smo od predstavljanja…
– Rođen sam 1977. u BiH, u Gradačcu, na sjeveru Bosne, a nikada poslije nisam bio u tom gradu. Naime, moji su podrijetlom iz mjesta Pećnik, nedaleko od Odžaka u Bosanskoj Posavini. Tu sam živio kod bake do devete godine, a potom sam se preselio kod roditelja u Švicarsku, gdje su oni otišli “trbuhom za kruhom”. Tu se nastavlja moje djetinjstvo, tu sam rastao, školovao se, igrao nogomet…
Rano ste okončali igračku karijeru?
– Već s 28 godina morao sam reći zbogom igri s loptom kao profesionalac jer su me ozljede natjerale na to. Bio sam prisiljen. Inače, igrao sam poziciju napadača.
Navodno vam je i sin nogometno nadaren.
– Prerano je govoriti o nekakvoj nadarenosti, 13 godina mu je tek. Trenirao je prije u Zürichu, sad je tu u Augsburgu, volju za radom ima, a što će biti u budućnosti me ne opterećuje. Neka bude zdrav, dobar, neka uči, a sve drugo doći će na svoje.
Odmah smo zamijetili da dobro vladate hrvatskim jezikom unatoč tome što ste cijeli život proveli na drugom govornom području.
– To mi je kompliment. Hrvatski mi može biti još bolji. Nisam gubio vrijeme, školovao sam se uz nogomet. Završio sam pedagoški fakultet, čak sam jedno vrijeme i radio u struci. Potom sam upisao master iz ekonomije i prava, ali ostalo je sve to po strani jer me nogometni put odveo u drugom smjeru.
Koliko, zapravo, govorite jezika?
– Hrvatski, njemački, engleski, francuski, a talijanski ne baš perfektno.
Dolazite li u Hrvatsku ili BiH?
– Rijetko. Suprugini korijeni su iz Splita, pa se nekad zaletim, tada posjetim i Međugorje. Međutim, zbog svakodnevnih ili, bolje rečeno, cjelodnevnih obveza jednostavno ne stignem, iako planiram.
Počeci su vam biti trenerski, no kako to da ste završili u “cipelama” sportskog direktora?
– Točno, radio sam kao trener, a istovremeno pri Nogometnom savezu Švicarske bio sam asistent tehničkom direktoru Saveza. Pošto sam po vokaciji ofenzivni igrač, trenirao sam i napadače. Nakon nekoliko epizoda u švicarskim klubovima otišao sam u FC Zürich, gdje sam vodio U-21 momčad.
I, jednog dana…
– Da, jednog dana pozvali su me na razgovor vlasnici kluba, muž i žena, a nakon promatranja i analiziranja moga rada. Bio sam zatečen i iznenađen ponudom koju sam čuo, jer su me pitali želim li postati sportski direktor kluba. U to vrijeme ja sam bio samo s trenerskom glavom i sve moje misli, želje, planovi, bili su kako poboljšati taj posao, stvarati igrače, igru i postizati pozitivne rezultate. No, nakon tjedan dana, donio sam odluku, otišao kod njih i rekao da prihvaćam tu ulogu.
Praktički, vi ste im zahvalili odličnim rezultatima prve momčadi i ustrojem sportskog dijela kluba?
– Točno. Zürich je postao prvak u sezoni 2021./2022., 13. put u povijesti, a nakon 13 godina posta. Bilo je to lijepo doba.
Kako je uslijedio prelazak u Bundesligu, u Augsburg, gdje ste naslijedili velikana njemačkog nogometa Stefana Reutera?
– Nakon nekoliko mogućnosti u ligama za koje nisam imao žar, stigao mi je poziv iz Augsburga. Obvezao sam se da ću doći na razgovor, nisam želio ići naslijepo, samo zbog pozicije. Poslije razgovora u klubu o sportskom segmentu, o ciljevima, zadaćama, strukturi, prihvatio sam, potpisali smo ugovor od 1. kolovoza 2023. do 30. lipnja 2026. Zasukao sam rukave i prihvatio se zacrtanih obveza.
Kako ste se snašli u novoj sredini?
– Augsburg je drugačiji klub nego Zürich, nije “obrazovni”. U Augsburgu je bila drugačija politika od kada su dio Bundeslige, mladih igraca sa potencijalom Bundeslige u akademiji bilo je jako malo. nije bila politika. pronaci i stvoriti kvalitetnog nogometasa pa ga unovciti. 2013/14 su jedan puta igrali u Europi, u zadnjim godinama su se uglavnom borili za obstanak. Michael Ströll (CEO) i ja smo skupa sa nasim suradnicima razradili strategiju kako cemo klub dignuti na sljedecu razinu. Prvobitno je bilo stabilizisrati prvu ekipu te postaviti temelj sa stabilnim strukturama i strucnim ljudima. Nas trener je Danac i ima puno iskustvo u radu sa mladima. U razvijanju ekipe je bitno dovoditi igrace, koji nose DNA kluba i stoje za nasu filozofiju. Uz jaki kostur se i mladji igraci mogu bolje razvijati. Na tome planu radimo u kontinuitetu. Naš trener Jess Thorup, Danac, u tome se već potvrdio radeći u Danskoj s mladima.
Koliko imate suradnika?
– Pa, uz trenera prve momčadi, moji su najbliži suradnici direktor za razvoj Michael Ströll te Heinz Moser, tehnički direktor i direktor akademije. U cijelom sportskom segmentu su prva momčad, akademija, skauti, treneri, liječnički tim, transferi…
Kako funkcionirate u vrijeme prijelaznog roka, ali i u pronalaženju mladih igrača?
– Ukratko, moji suradnici moraju biti istomišljenici, moraju imati DNA kluba, djelovati u istom pravcu klupskih planova. Bundesliga je specifična. Temeljita analiza će nam dati odgovor što će ostati kostur ekipe i što nam dodatno treba. Pratimo prvo njemačko tržište, pa onda i dalje. Recimo, igrači iz Francuske su u Bundesligi prošli kvalitetno nogometno školovanje. Iz Hrvatske tražimo i pratimo, zanimljivi su nam igrači koji mogu držati ovdašnji level. Dobre igrače svi vide, igrače s manjom kvalitetom također, a oni drugi s potencijalom slabije su viđeni. Imamo popise tih igrača, sa svim mogućim pojedinostima, baš sve o njima i njihovim mogućnostima i potencijalima. Uzgred rečeno, to je naš model za razvijati i stvarati vrijednost igrača.
Imate li vi svoj proračun za takve radnje i koliki je?
– Da, imamo proračun, ali ne bih izlazio u javnost o količini novca kojim raspolažemo.
Kod vas su naši Labrović i Jakić.
– Labrović je vrlo kvalitetna konkurencija, a karakterno je također vrhunski. Njegova prošlost u Hrvatskoj potvrda je odličnog rada. Jakić se još u Frankfurtu adaptirao na ovdašnji nogomet, na dobrom je putu da bude još bolji. Nemam što negativno reći o njima, samo pohvalno.
Dion Drena Beljo također je igrač pod ugovor s Augsburgom.
– Beljo je odradio vrhunsku sezonu u Rapidu. On ima velik potencijal, pred suparničkim vratima je snalažljiv, učinkovit, ima lijevu nogu. Odličan je dečko. Po pitanju njegove budućnosti još je sve otvoreno i ne mogu vam puno reći o tome.
Kako biste se vi snašli u hrvatskom nogometu nakon rada u sređenim nogometnim sredinama kao što su Švicarska i Njemačka?
– Teško pitanje. Ne pratim puno pojedinosti i odnose u Hrvatskoj ligi jer za to nemam vremena. Nisam toliko “unutra” da bih mogao bilo što reći. Rezultate popratim, redovito, ali rad klubova, uprava i slično ne. Jednostavno, morao bih se sa svim tim odnosima u klubovima upoznati, pa vam potom dati valjan odgovor.
Čini li vam se da Hrvatska posustaje u razvoju mladih igrača jer u HNL je sve više stranih igrača, ima ih i sumnjive kvaliteta, a sve je manje domaćih i nadarenih?
– Mladi nadareni igrači moraju se forsirati, oni moraju dobiti priliku igrati, dokazivati se, skupljati neophodno iskustvo. Nude nam se sve mlađi hrvatski igrači, a to je znak da igrači traže druge perspektive izvan domaćeg okruženja. Njima treba put razvoja, a mlađoj dobi mogu najbolje rasti u svom klubu i domaćoj ligi prije nego što naprave velik korak u inozemstvo. Klubovi trebaju s igračima iz svoga uzrasta stvarati identitet i vrijednost, te mladima biti mjesto povjerenja za razvoj talenta i građenja karijere. Nosimo tu odgovornost.
I u Bundesligi je sve manje mladih Hrvata, može li se taj trend poboljšati?
– Hrvatski igrači imaju te osobine da hoće učiti, da se brzo snalaze i da su puni želje za radom. Odgovornost je velika i kod klubova pri angažiranju mladih, ali i kod mladih igrača. Zahtjevi su veliki. Zvonimir Boban je primjer kako se pobijedi sve: otišao je mlad u tada moćnu talijansku ligu, u jedan nogometni gigant, pa je učio, radio, usavršavao svoj talent i postao pobjednik. Međutim, svaki igrač ima svoj individualni put. Rad, red, disciplina, vjera u sebe…
