Jedno od desetero djece na svijetu trpi zbog prisilna rada

Svake se godine od 2002. na nadnevak 12. lipnja obilježava Svjetski dan borbe protiv dječjega rada. Nažalost, usprkos svim naporima UNICEF i druge svjetske organizacije upozoravaju kako u svijetu danas ima oko 150 milijuna djece, u dobi između pet i 17 godina, koja su žrtve iskorištavanja u svrhu zarade drugima.

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dječji se rad može definirati kao obavljanje različitih poslova osoba koje su mlađe od zakonom određene životne dobi. Konvencija o pravima djeteta smatra djetetom svaku osobu mlađu od 18 godina te utvrđuje najnižu dob za rad djeteta, koja ne može biti niža od 15 godina.

Prema istoj konvenciji, središnji pokretači dječjeg rada su siromaštvo, niski prihodi i ekonomske poteškoće te slaba podrška institucija. Osim siromaštva, neki od uzroka dječjeg rada su još i globalna potražnja za tim vidom „uposlenika“, nedostatno obrazovanje, financijske krize, oružani konflikti, trgovina ljudima, demografske promjene i prirodne katastrofe.

Razvidno je kako poslodavci zapošljavaju djecu jer su ona manje svjesna svojih prava te su stoga spremna prihvaćati naređenja i raditi dugotrajan posao bez pogovora. Osim navedenog, djeca često rade za puno manje plaće nego odrasli, rade ilegalno, ne uplaćuju im se doprinosi, pa time stvaraju manje troškova poslodavcima…

Razvidno je kako Svjetski dan borbe protiv dječjeg radanije samo još jedan nadnevak u kalendaru. Zbog specifičnosti problema o komu govori, on je istodobno i globalni vapaj te snažan podsjetnik na bolnu stvarnost milijuna djece diljem svijeta kojima je, u najmanju ruku, uskraćeno djetinjstvo.

Današnji čovjek živi svoje normalne živote, često nesvjestan, ili previše zauzet da bi primijetio kako diljem svijeta, a ponekad i u blizini male dječje ruke obavljaju teške poslove, umjesto da drže knjigu, udžbenik, kist, tablet ili loptu.

Kao ljudska bića, kao kršćani, dužni smo se suočiti s ovom istinom i progovoriti o njoj jer Crkva ima jasan i nepokolebljiv stav koji su često ponavljali rimski biskupi: izrabljivanje djece u radu grijeh je protiv Boga i čovječnosti.

Kako je već podvučeno, dječji je rad posljedica, ali i jedan od uzroka siromaštva koji pogoduje povećanju nejednakosti i diskriminacije u društvu. Djeca koja rade ne uče i posljedično generiraju novi krug siromaštva i izrabljivanja koje se u najgorim oblicima pretvori u ropstvo, ekonomsko i seksualno iskorištavanje. Dječaci i djevojčice na gotovo svim krajevima svijeta izloženi su jednakom riziku postati žrtvama dječjega rada, s iznimkom Latinske Amerike i Kariba gdje je, prema istraživanjima, rizik veći za dječake.

Ujedinjeni narodi tvrde kako je danas u svakom trenutku oko 64 milijuna djevojčica i 88 milijuna dječaka lišeno djetinjstva, škole, skrbi i mogućnosti izgradnje bolje budućnosti. Na svjetskoj razini to je svako 10. dijete, dok je primjerice u Africi svako peto žrtva dječjega rada. Gotovo polovica te djece obavlja teške i opasne poslove koji ugrožavaju njihovo zdravlje i sigurnost, uz ozbiljne posljedice za psihičko zdravlje.

Od „legalnih“ poslova njih više od 70% radi u poljoprivrednom sektoru, a ostatak u uslužnom, industriji, rudnicima, kamenolomima i kućanstvima. I oni se mogu smatrati „sretnicima“ s obzirom na vršnjake koji budu vrbovani za kartelske i mafijaške poslove, seksualno iskorištavanje te općenito trgovinu ljudima.

Od različitih statistika dječaci su više pogođeni dječjim radom nego djevojčice, djevojčice su zahvaćene većom vjerojatnoćom za dogovorenim i prisilnim brakom i prostitucijom, a prevalencija dječjeg rada je tri puta veća u ruralnim, nego u urbanim područjima.

Nažalost, koliko god žmirili na jedno oko ili mislili kako je to problem drugih zemalja, i u Bosni i Hercegovini je prisutno izrabljivanje djece koje se najčešće odvija unutar granice zemlje, ali su sporadično zabilježeni i slučajevi prekogranične trgovine ljudima radi pokušaja prisilna rada. Ekonomski marginalizirana djeca, pretežno romska, podvrgnuta su prisilnom prosjačenju, činjenju naručenih kaznenih djela i služenju u kućanstvima protiv njihove volje, kao i u prisilno sklopljenim brakovima.

Žrtve iz Bosne i Hercegovine, obično mladići od 16 – 17 godina, podvrgnuti su trgovini ljudima i potplaćenosti u kontekstu iskorištavanja u građevinarstvu i drugim sektorima u BiH i drugim zemljama Europe.

Želeći osvijetliti u kakvom su položaju djeca u BiH u ovom kontekstu, kontaktirali smo Instituciju ombudsmana za ljudska prava. Ombudsmanka Nives Jukić nam je objasnila kako se u BiH prisilan rad najprije konkretizira u prosjačenju kada su djeca umjesto u učionicama prisiljena provoditi vrijeme na ulicama, čime ugrožavaju svoju budućnost, zdravlje, a ponekad i život.

„Djeca najviše prose pod prisilom i žrtve su izrabljivanja. Iako ne želimo vjerovati da to postoji u BiH, takve slučajeve treba prijavljivati policiji kako bi ih se zaštitilo od zloporabe“, rekla je ombudsmanka Jukić navodeći kako su uzroci te pojave siromaštvo, manjak socijalne zaštite, ali i nemogućnost nadležnih svakom djetetu osigurati dostupno i kvalitetno obrazovanje sve do stjecanja prvog zanimanja. Na tragu toga naglasila je važnost obrazovanja kao ključnog alata za suzbijanje izrabljivanja djece.

Nažalost, posvijestila je kako institucija u kojoj radi ne posjeduje statističke podatke o broju djece koja se nalaze na ulici proseći, ali je naglasila kako se tom pošašću Ured ombudsmana bavi još od 2009. kada je i osnovan Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece.

„Upravo je utemeljenje tog odjela odredilo pravac djelovanja u smislu zagovaranja uspostavljanja dnevnih centara za djecu zatečenu u prosjačenju, koja pomažu kako bi se djecu vratilo u sustav obrazovanja te izmjenama odredaba kaznenog zakonodavstva i zagovaranja da se prosjačenje tretira kao oblik kaznenog djela trgovine ljudima“, kazala je Nives Jukić na kraju svoje izjave još jednom podcrtavajući kako su djeca izložena većem riziku postati žrtvama ekonomske eksploatacije od odraslih.

Pape su tijekom povijesti, a posebno u moderno doba, snažno progovarali protiv svih oblika izrabljivanja, pa tako i dječjeg rada. Papa Franjo je u više navrata nazvao iskorištavanje djece u svrhu rada „tragičnom stvarnošću“, „sramotnom pošašću“ i „groznom pošašću“. Također je to imenovao izravnim i brutalnim napadom na temeljno dostojanstvo osobe, koje, ne samo da krade djetinjstvo – vrijeme za igru, razvoj i bezbrižnost – nego i gazi temeljnu vrijednost ljudskog bića.

Za Katoličku Crkvu ovo je neprihvatljivo jer svako dijete ima pravo na djetinjstvo, na sigurno i poticajno okruženje za rast i razvoj te na ostvarenje svog punog potencijala koga mu je Bog darovao.

„Mi smo pozvani ne umoriti se od osude svih oblika izrabljivanja dječjeg rada. Svako dijete koje ne može sanjati, igrati se i učiti, nego je prisiljeno raditi, vapaj je koji se diže Bogu i koji sramoti cijelo čovječanstvo“, rekao je papa Bergoglio u jednoj od svojih poruka 2021. povodom održavanja inauguracijske sjednice Foruma za globalna rješenja Zajedno djelujemo kako bismo stavili kraj dječjem radu u poljoprivredi.

I ne samo to, papa Franjo podsjećao jeda „nismo pasivni promatrači jer često, nesvjesno, svojim izborima potrošača podržavamo sustave koji se oslanjaju na dječji rad“. Zato je pozivao na „etičku potrošnju i svijest o podrijetlu proizvoda“.

Pape Benedikt XVI. (Caritas in veritate) i Sv. Ivan Pavao II. (Laborem exercens) također su isticali dostojanstvo rada i potrebu za pravednim uvjetima, osuđujući sve oblike izrabljivanja, posebice djece. Razvidno je kako se novi Rimski biskup, uzevši ime Leon XIV., izravno nadovezao na svoga predšasnika istog imena Leon XIII. koji je poznat po socijalnoj enciklici Rerum novarum (s podnaslovom Prava i obveze rada i kapitala) i time pokazao smjernicu kojim putem želi ići. Iako do sada nije imao prigodu govoriti na ovu temu, vjerojatno će ona biti samo nadogradnja na misli dosadašnjih rimskih biskupa.

Logično je onda pitati: kako naprijed glede ove teme?

Prvo, nužna je moralna reforma jer bez krjeposnih, marljivih i poštenih ljudi nema društvenog napretka. Potom je važna pravna reforma jer nema pravedna društva ako u modernom gospodarstvu ne postoje zakoni koji će uspostaviti red. Treće, osobito je važna socijalna reforma koja je dužna donijeti zakone koji će zajamčiti minimum socijalnih prava kako se dječji rad ne bi događao.

Društvo je pozvano djelovati za opće dobro, što znači stvaranje uvjeta u kojima svaka osoba, a osobito najslabiji, može ostvariti svoj puni ljudski i duhovni potencijal. Izrabljivanje dječjeg rada, ne samo da šteti pojedinoj djeci, nego nagriza tkivo cijelog društva.

Međutim, ni država ne može riješiti sve. Veliko je područje koje leži na pojedincima. Drugim riječima, sami građani moraju pružiti svoj doprinos, bilo da djeluju pojedinačno ili organizirano.

Crkva nas neprestano poziva posebno se brinuti za najslabije u društvu – siromašne, marginalizirane, bolesne, a posebno djecu.

Borba protiv dječjeg rada neodvojiva je od borbe za socijalnu pravdu. Ona zahtijeva prepoznavanje i otklanjanje strukturnih grijeha koji omogućuju ovu praksu: nedostatak obrazovanja, nejednak pristup resursima, korupcija i globalna nejednakost.

Zato se valja zapitati u kakvim uvjetima rade mali radnici koji sklapaju novi mobitel koji želimo kupiti i poštuje li zemlja iz koje dolazi naša jakna, prava djece na obrazovanje.

Na kraju, ono što se posebice tiče bh. stvarnosti, kada pomislimo da će davanje kovanice maloljetnom prosjaku na ulici nešto popraviti, treba pomisliti komu idu ti novci te zašto djeca nisu u školi ili sa svojom generacijom na igralištima. Umjesto davanja novaca, kojima samo pospješujemo i druge roditelje ili staratelje da šalju djecu u prosjačenje, rješenje problema je zvati policiju jer prosjačenje na ulicama je izrabljivanje djece i trgovina ljudima.