Jesen u narodu i narod u jeseni
Mostarci se u naletu energije bore da se njihov grad uveže na nebu, kad već ne može na zemlji, Sarajlije u 2017. maštaju o cjelodnevno raspoloživoj čaši vode, Tuzlaci suču li ga suču. Isukali kilometar i pol jufke i napunili mesom, pa pojeli. Možda u cijeloj priči i najpametniji. Kad ništa ne možeš onda ga suči, suči kilometre daleko.
Jesen je. Pucketaju grančice vinove loze pod uzavrelim kotlovima rakije, kupe se zadnji plodovi s njiva, piju zadnje kave na otvorenom, neumorno listaju vijesti.
Čović u Beogradu rekao Vučiću da će Sarajevo o Kosovu misliti kao Beograd, Dodik ispričao Večernjim novostima da sanja o referendumu, u Lijepoj našoj uhićuju Todoriće dok su u Londonu.
Između Čovića, Dodika i Todorića prostore pune potresi, poplave, džihadisti i ostali teroristi, egoisti, manijaci, crnjaci.
Vijest na vijest, list na list s drveta na ulicu. Gotovo isti smisao.
Čitaš, a ništa ne saznaješ.
Ništa novo.
Jesen kao i prošla. Ima li šta novo.
Mostarci se u naletu energije bore da se njihov grad uveže na nebu, kad već ne može na zemlji, Sarajlije u 2017. maštaju o cjelodnevno raspoloživoj čaši vode, Tuzlaci suču li ga suču. Isukali kilometar i pol jufke i napunili mesom, pa pojeli. Možda u cijeloj priči i najpametniji. Kad ništa ne možeš onda ga suči, suči kilometre daleko.
Jesen.
I narod u svojoj jeseni.
Milijuni maraka piju se apaurina da se umire strahovi od golog života, koji se ovdje nekako ne živi nego pati. Strah na strah, mrak na mrak, dan po dan i dođe jesen. Privukla se kao i uvijek neprimjetno u naše živote, novčanike, duše, prijateljstva, ljubavi. Još jučer sve pupalo, a danas odumire. Tisuće listova lijepi se na neprikladno skliske gradske pločnike, u obliku zgaženih nadanja u državi od mrtve jeseni.
Ništa novoga.
Jesen je.
Školarci se vuku pod preteškim torbama, umirovljenici čekaju red u domovima zdravlja, a davno odrasla obeskriljena unučad u stanovima čeka njihove mirovine, za zadnje šalice kave na otvorenom.
Svugdje se baš podvukla ta jesen.
Nešto mi se ovih dana čini da u ovoj našoj, kako Andrić reče “duhovnoj domovini” i nema drugog godišnjeg doba. Samo i uvijek jedino jesen.
Mrtvo, vlažno i trulo odumiranje dojučerašnjeg života.
Hoće li ikada više biti proljeća Bog samo zna. Jeseni će biti, itekako.
Jesen je. Mnogima najmrže godišnje doba.
Vrijeme je to kada se proljeća više i ne sjećamo, ljeto pamtimo po zadnjim tragovima morske boje na rukama, a zimu čekamo u mukama.
I psiholozi tvrde da smo duboko u jeseni. Budni spavamo.
Tek pokoji “like” na društvenim mrežama govori da smo možda još uvijek relativno živi. Lajkamo skrivećki ispod gomila lišća izgubljenog samopouzdanja i skrivenog identiteta ono zbog čega bismo trebali vrištati, ako želimo ponovno nekada proljeće.
Živimo jesen. Spavamo život. Proljeće nismo ni zaslužili. Ono u pravilu i ne dolazi dok ne odbacimo trule dijelove, pa pod pahuljama snijega smrznemo ispod trulotina nastale rane.
Jesen je. Kunjamo, još uvijek se nadajući boljem životu, za koji se uporno ne mičemo s mjesta. Kao duhovi.
Jesen je u narodu i narod u svojoj jeseni.
(K.S.P/Republikainfo.com)
