Josip Mlakić o Zlatu i tamjanu Drage Bojića: Zagovornik normalnosti

Bojić je zagovornik “normalnosti”, ali, nažalost, u vrijeme dogovorene laži i diktata prosječnih i ispodprosječnih, gdje crno preko noći može postati bijelo, a problem postaju oni koji beskompromisno na to ukazuju i koji nemaju memoriju bezbojne čovječje ribice

“Slučaj fra Drago Bojić” traje od 2013. kada je bosanski franjevac Drago Bojić smijenjen s mjesta urednika mjesečnika “Svjetlo riječi” franjevačke provincije Bosne Srebrene zbog stavova izrečenih u jednom intervjuu. Nedugo potom, zbog istih “grijeha”, izgubio je mjesto predavača komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da bi ironija bila veća, fra Drago Bojić je 2009. doktorirao na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču s temom “Katolički tisak u Bosni i Hercegovini. Franjevački mjesečni magazin Svjetlo riječi.”

Bojićev slučaj pomalo podsjeća na slučaj fra Ljudevita Lauša s konca 19. i početka 20. stoljeća o kojem piše, primjerice, i Ivan Lovrenović u svom remek-djelu “Nestali u stoljeću”. Zanimljivo je kako je Lauš, kao i Drago Bojić, svojevremeno doktorirao teologiju u Beču. Lauša je “došla glave” kritička recenzija prijevoda “Svetog pisma” sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Lauš je najprije ukoren od strane tadašnje Uprave franjevačke zajednice, da bi nešto kasnije bio uklonjen s mjesta predavača biblike uz nadbiskupovo obrazloženje kako je “stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”. Lauš je poput svojih velikih prethodnika, fra Ivana Frane Jukića i fra Marijana Šunjića, skončao u svojevrsnom progonstvu, umro je 1912. u Pitsburgu u 44. godini života. Međutim, za razliku od Jukića i Šunjića, u slučaju Drage Bojića i Ljudevita Lauša “uklanjanje” je inicirano izvana, od strane hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke u Bojićevu, odnosno nadbiskupa Stadlera u Lauševu slučaju, a izvršeno od strane franjevačke zajednice što je povijesna ironija koja na jedan posredan način govori o stanju te zajednice danas, a koja je iz proteklog rata izišla s golemim moralnim kapitalom, kao rijetko koja institucija na ovim prostorima. Ono što možda najviše povezuje “sklanjanje” fra Drage Bojića i fra Ljudevita Lauša je stvarni motiv tog čina: radi se o pukoj istini koja je u njihovom slučaju postala neoprostiva hereza.

Bojićeva knjiga “Zlato i tamjan” podnaslovljena kao “kritički osvrt na politiku i religiju” sastoji se od novinskih tekstova koje je Bojić objavljivao u cijelom nizu publikacija u regiji i na njemačkom govornom području. Ipak, ponajviše je onih koji su objavljeni u “Svjetlu riječi” iz vremena dok je Bojić uređivao taj mjesečnik. Naslovnica knjige, na kojoj je korištena stilizirana srpska ćirilica, koju je izradio Mirza Ibrahimpašić, također je na svoj način provokativna i u skladu je s Bojićevim tekstovima, jer otvoreno aludira na pogubnu histeriju oko ćirilice u Hrvatskoj kojom je otpočela Karamarkova “kulturna revolucija”.

Iako sam većinu Bojićevih tekstova čitao ranije, dok su objavljivani, sakupljeni u knjigu izuzetno dobro funkcioniraju kao logična cjelina. Prije svega zbog nepokolebljivosti i konzistentnosti autorovih stavova, te tema kojima se prvenstveno bavi: politikom i religijom, odnosno njihovom neprirodnom i fatalnom simbiozom. Taj pristup je sažet i u naslovima poglavlja ove knjige. Prvo se zove “Politika: nehumano i bez etike”, drugo “Religija: protuvjerski i bez solidarnosti” i treće poglavlje, u kojem su sadržani intervjui fra Drage Bojića, pa i onaj “sporni” koji je svojevremeno objavio portal “prometej.ba”, “Samo/Kritički do istine”. Bojić je u najkraćem angažirani intelektualac, jedan od posljednjih predstavnika jedne gotovo “izumrle vrste”, kako ga opisuje Viktor Ivančić, a i sâm sam svojevremeno u jednom tekstu okarakterizirao Bojića na sličan način.

Pišući o banaliziranju religije, Bojić to dovodi u direktnu vezu s poraznim stanjem teologije kao znanstvene discipline, odnosno tipskom “štancanju kadrova”, te u tom smislu navodi: “Vjera bez teologije (stalnog reflektiranja vjere) se pretvara u čistu ideologiju, često upravljenu protiv drugih i suprotstavljenu suvremenim znanstvenim dostignućima.” Ove riječi, odnosno dio koji govori o religiji “upravljenoj protiv drugih” možemo dovesti u vezu s drugom jednom tezom iz ove knjige: “Bog u rukama luđaka je opasan.” Tih luđaka danas je više nego ikad. Pišući o sprezi crkve i države, odnosno nacionalizma kao najmanjeg zajedničkog nazivnika te simbioze, Bojić koristi pojam “postsekularnog društva” u kojemu su granice između vlasti i crkve sve nejasnije. “Bogovi su nam ružni i silni, bez osjećaja za ljepotu, za molitvu, za duh, za druge. Kakvi ljudi – takvi i bogovi!”, piše Bojić na jednom mjestu.

Bojić, također, piše o stanju medija danas, prije svega o pomanjkanju vrijednosnih kriterija, odnosno banalizaciji istih. Na jednom mjestu u tom kontekstu citira ciničnu izjavu Helmuta Thoma, direktora njemačkog televizijskog koncerna RTL-a, koji je, pokušavajući objasniti globalni uspjeh te televizije, jednom izjavio kako se “u plićaku ne možete utopiti.”

Posebno je zanimljiv tekst “Socijalna odgovornost” koji je objavljen u “Svjetlu riječi” 2012. godine. Tekst završava sljedećim riječima: “Umjesto moraliziranja i seciranja seksualnog morala vjernika i njihove intime predstavnici Crkve bi morali i češće i angažiranije govoriti o socijalnom moralu i odgovornosti. I u vlastitim redovima – i uopće u svijetu!” Bojićeve riječi neodoljivo podsjećaju na stavove pape Franje koji će nepunu godinu dana nakon ovog teksta od nepoznatog argentinskog kardinala “dobaciti” do pape. Ovo navodim kao ilustraciju, međutim apsolutno svi Bojićevi stavovi su u skladu s “politikom” novog pape. A ne sumnjam kako bi ljudi koji su “sklonili u stranu” Dragu Bojića, isto to “sa zadovoljstvom” učinili i s nepotkupljivim Argentincem.

U stavovima fra Drage Bojića, unatoč uvriježenom mišljenju koje su o njemu stvorili njegovi oponenti, kao o nekom mrkom i natmurenom “daidži” (Nino Raspudić), nema ništa radikalno. Bojić je zagovornik “normalnosti”, ali, nažalost, u vrijeme dogovorene laži i diktata prosječnih i ispodprosječnih, gdje crno preko noći može postati bijelo, a problem postaju oni koji beskompromisno na to ukazuju i koji nemaju memoriju bezbojne čovječje ribice. To “duhovito” tituliranje Drage Bojića “daidžom”, što je otrovna aluzija na “ujake”, kako je narod kroz stoljeća zvao bosanske franjevce, pomalo je tragikomično. Ta riječ na prostorima Bosne nema pogrdno značenje, već naprotiv. I sâm sam cijeli život, i ne samo ja, već većina ljudi koje poznajem, koristio turcizam daidža za ujaka, što je za “novohrvate” u Bosni i Hercegovini danas ravno “turčenju”.

Jednom, za deset, dvadeset, trideset godina, Bojićeva knjiga bit će vjerodostojan spomenik jednog vremena, onog koje živimo, jer su u njoj pobrojane sve devijacije društva koje se metodom spojenih posuda prelijevaju iz Crkve prema društvu i obratno. Tada ćemo vjerojatno postati i svjesni u što se taj nakaradni eksperiment pretvorio. Hoće li se obistiniti strah srpskog publiciste Mirka Đorđevića, koji je bio jedan od najboljih poznavatelja Srpske pravoslavne crkve i koji je često pisao o sprezi te Crkve i nacionalizma, a koji Bojić spominje u jednom tekstu, strah od “države Božje”?

Konačno, slučaj Drage Bojića možda ponajbolje možemo opisati jednim ofucanim vicom. Elem, ušao mitski Mujo sa svojim automobilom, neka bude s Golfom II, zbog vjerodostojnosti, na pogrešnu stranu autoceste. Vozi se on tako jedno vrijeme suprotnim smjerom i sluša na radiju važnu obavijest za vozače. “Poštovani vozači, budite oprezni, jer se jedna budala vozi krivom stranom autoceste. A Mujo će na to: “Šta jedna, pedeset!” Međutim, naš Mujo, fra Drago Bojić, za razliku od onoga iz vica i većine “vozača” iz njegove zajednice, vozi pravilnom stranom autoceste. Drugim riječima, istina izrečena jasnim i pristupačnim jezikom odjednom je postala subverzivna, odnosno na neki način postao je stvaran ironični svijet Latifage Karađoza iz Andrićeve “Proklete avlije”. Andrićev Karađoz, upravitelj zloglasne istambulske “proklete avlije”, jedne vrsti istražnog zatvora, ironično odgovara na jednom mjestu zatvoreniku koji za sebe tvrde kako je nevin: “To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine, a puštaju krive. Takav je novi red.”

Prometej.ba Autor: Josip Mlakić za zagrebački Express (tiskano izdanje). Objavljujemo uz suglasnost autora