JURE BURIĆ, NOVINAR SPORTSKIH NOVOSTI IZ RAME: „Uloga sporta je uvijek bila ogromna u svakidašnjem životu, u zdravlju i promidžbi“
Definitivno, sportaši su, uz prirodne ljepote, najveci promotori jedne zemlje, jednog kraja ili jednog grada, sela…
Zasigurno se generacije sjećaju one žurbe, iz ne tako davnih vremena, da se što prije kupe Sportske novosti, na kiosku (trafici), kako bi se što prije saznale sve najnovije vijesti iz svijeta sporta i onda lagano, uz prve jjutarnje kavice, opušteno komentiralo s prijateljima i različitim sportskim fanovima. Danas je došlo je vrijeme kada se većina tih vijesti ne čitaju sa šuškavog novinskog papira nego sa manjih i većih ekrana. No, strast i ljubav prema sportu, vjerujemo, ostala je ista.
Kultni dnevni sportski list, Sportske novosti, ove, 2025., godine na zalasku, obilježile su 80 godina postojanja. Proslavljena je velika obljetnice u svijetu medija i sporta.
To je bio povod da razgovaramo s našim Ramljakom, Jurom Burićem, koji već više od tri desetljeća piše za Sportske novosti, razgovara sa sportašima i sve to približava čitateljskoj publici preko Sportskih novosti.
Jure je uradio na stotine sportskih članaka i intervjua, i sa mnogim planetarnim sportskim zvijezdama, sa nadolazećim sportskim veličinama, ali i onima koji su dio sportskog gladijatorstva u lokalnim granicama. Uz to, poznato nam je i da je djelimično sudjelovao u pisanju nekoliko knjiga, primjerice u dva navrata o pokojnom nogometnom gigantu, Zlatku Cici Kranjčaru, ali i o pokojnom Ivici Osimu, koji je velike stvari napravio kao trener u Sturmu iz Graza.
Pročitajte što kaže Jure Burić, za Ramski vjesnik, o svom radu i suradnji sa Sportskih novostima i životu sa sportskim akterima.
Kako je i kada započela suradnja sa Sportskim novostima Zagreb?
-Ne znam ni ja sada točno, ali mislim da je to bilo 1991, kada je urednik Sportskih novosti bio pokojni Darko Tironi. Pozvao me Tomislav Židak, legenda sportskog novinarstva, nažalost i on je pokojni, i upitao me da li bi htio pisati za SN, pratiti naše nogometaše u Austriji, ali i komentirati ostale zanimljive događaje iz sporta. Naravno, pristao sam odmah, jer Sportske su oduvijek bile dio moje svakodnevice, neizostavno štivo uz prvi jutarnji espresso. Darko Tironi je naš razgovor amenovao i eto uz Sportske sam i dan danas.
Što znači biti dio Sportskih novosti?
-Bez obzira što su iza mene preko tri desetljeća pisanja i rada za Sportske ta činjenica nimalo ne umanjuje moj osjećaj privilegija što sam dio tog giganta. Osobno, ja Sportske novosti volim, volio sam ih cijeli život, čitao svakodnevno, praktički od kada sam naučio abecedu. Bili smo djeca i konzumirali sve napise iz tog dnevnog lista, kad bi nam došle do ruku, slušali smo radio prijenose utakmica, nedjeljom, poistovjećivali se sa sportskim junacima, našeg doba. Često smo glumili radio reportere i vršili prijenos utakmica. Sve to je današnjim generacijama teže shvatljivo, jer oni u djeliću sekunde imaju vijest koja se dogodila na bilo kojem dijelu svijeta. Tada to nije bilo moguće. Još tada je moj tadašnji susjed i prijatelj iz Družinovića, iz našeg zajedničkog djetinjstva, Branko Babić, znao reći: “Ti ćeš biti sportski novinar…”.. I, eto dogodilo se, bio je vidovit.
Napisao si na stotine članaka i intervjua. Možeš li izdvojiti neke članke i intervjue?
-Hmmm, ne znam za koji bih se članak opredjelio. Svi ti razgovori su na neki način, svoji, posebni. Bilo ih je, uistinu, mnogo i mnogo zanimljivih i manje zanimljivih, a neke sam radi aktualnog trenutka morao odraditi. Ustvari, neki intervjui i članci bili su aktualni samo u datom momentu, skroz zanimljivi, i njihov vijek trajanja nije svevremenski. Primjerice, pred neku utakmicu ili sportski događaj zanimljivi su akteri te predstave i sve što bi oni rekli, a nakon toga taj tekst ide u svojevrsni zaborav. Ostaje zapamćeno, nešto neobično rečeno.
Koji sugovornici su bili posebno zanimljivi, a koji su bili manje rječiti u svojim odgovorima?
-Među tim likovima mnogo je onih koji odrade intervju na rutinski nacin. Ispoštuju dogovor i odlaze. Takve ne volim, bez obzira o kome se radi. U kategoriju vrhunskih sportskih Gentlemana spadaju pokojni Cico Kranjčar, Miroslav Ćiro Blažević, Vlatko Marković, Branko Ivanković, Blaž Slišković, Niko Kovač, Slaven Bilić, Goran Vučević, Igor Štimac, Mario Stanić, Aljoša Asanović… Ustvari, ja sam izbjegavao i raditi sa onima koji sebe smatraju “iznad svih”. Zanimljiv mi je bio i talijanski trenerski mag Giovanni Trapattoni. Sjećam se, s njim mi je ugovorio sat intervjua Niko Kovač, međutim mi smo oko tri sata pričali. Ivica Osim, također je bio zanimljiv, nogometni filozof, često kontra svih, ali argumentirano.
Nakon upoznavanja i završenog intervjua sigurno su ostali kontakti s većinom sportaša. S kime se i danas najviše kontaktiraš?
-U svom piskaranju uvijek nastojim, a to na koncu i budem, krajnje korektan. Ništa ne dodajem niti mijenjam smisao i činjenice rečenog. Kod mene se ne događa ono “a” i “ali” dodanog rečenici iz intervjua. I to je jedan od razloga što sam sa većinom i dan danas na “ti” i sto imam prolaz ako želim intervju. Navest ću par primjera: Ivan Perišić je u zadnijh 20-ak godina dao dva intervjua, onako jedan na jedan, obadva meni za Sportske novosti. Ante Rebić, također. Ivan Rakitić za mene je uvijek imao ekskluzivu pri prelasku u novi klub; Sevillu, Barcelonu, Hajduk…Braća Niko i Robert Kovač, vrh su gospoštine. Blaž Slišković, Ivica Olić, Niko Kranjčar, Jo Šimunić, Mate Bilić, Srđan Lakić, Mario Tokić, Mario Bazina, Dejan Savičević, Branko Bošković, Austrijanci; Andreas Ivanschitz, Stefa Schwab, Herbert Prohaska, zatim nekadašnji odbojkaš Darko Antunović, borilački asovi; Ante Delija, UFC borac, naš Damir Beljo, Roberto Soldić, Nikica Jelavić, Luka Sučić, Mladen Petrić, Ognjen Vukojević, Haris Škoro, braća Ljubičić, Robert i Dejan, Dion Drena Beljo, sa Lukom Modrićem samo jedanput sam surađivao, 2008., ali i sve dosad smo u korektnim relacijama. Ne tražim mu intervju, poštujem njegovov izbor novinara, mog kolege, Roberta Matteonija. Neke zacijelo nisam spomenuo, ali ima ih još mnogo.
Što čini posebnim biti sportski novinar?
-Za mene to nije zanimanje, to nije posao. To je strast, ljubav, to se mora voljeti, ne samo pisanje, nego i dotični sport, a ja sam uglavnom vezan za nogomet.
Uloga sporta u promociji u ovo suvremeno vrijeme?
-Uloga sporta je uvijek bila ogromna u svakidašnjem životu, u zdravlju i promidžbi. Pogledajte utakmice, VIP lože su stalno popunjene facama iz javnog života, posebice biznismena i političara koji se, opet, vole pokazati medju sportskom elitom.
Neke sportaše si dovodio i u Ramu?
-Istina, neki od njih su rado dolazili u posjetu našoj Rami, u vrijeme moga boravka u zavičaju: Niko Kovač i brat mu Robert, Mate Bilić, Mario Bazina, Mario Tokić, Blaž Slišković, Davor Jozić, Dean Klafurić…
Mogu li sport i poznati sportaši biti u ulozi promotora Rame?
-Definitivno, sportaši su, uz prirodne ljepote, najveci promotori jedne zemlje, jednog kraja ili jednog grada, sela…To političari nisu, sigurno.
O posjetama, maloprije spomenutih, sportaša našem kraju pisalo se i govorilo, u širem kontekstu, jer čitateljima je zanimljivo gdje je netko od nijhovih ljubimaca provodio u to neko vrijeme. Zamislite, sportske nastupe sportaša poteklih iz našeg kraja, koji nesebično spominju svoje korijene, ramsko podrijetlo, do koliko osoba to dođe. Tu želim istaknuti Damira Belju, boksača, brata mu Davora Belju, u Europi, dokazanog nogometnog suca, MMA borce, braću Sičaja, Tomislava i Ivana, naše košarkaše, klub i pojedince. Svjedočio sam, ljetos, uličnoj košarci u Beču gdje su za Hrvatsku U23 reprezentaciju, nastupili Marko Malekinušić i Patrik Ćavar, oni su nakon ogromnog uspjeha, uz hrvatsku trobojku istaknuli i ramsku zastavu. Opet promocija Rame. Pa, nogometaši, braća Kapčević u Švedskoj, Pero i Dragan, zatim Marijan Ćavar i Matej Šakota, prvotimci Zrinjskog, pa Tomislav Jurić, bivsi prvotimac Cibalije iz Vinkovaca i NK Zagreb, pa Josip Tadić, bivši prvotimac Dinama. Trenutačno je hit, naš malonogomeni klub, HMNK Rama. Naši susjedi, Ramljaci u Düseldorfu, braća Dijaković Tomislav i Ivan za svoj posao u borilačkom sportu svakodnevno dobijaju pohvale, u Europi, a u njihovoj poznatoj i priznatoj dvorani, UFD Gym, trenirali su i treniraju velike zvijezde borilačkih vještina, koji su odatle otišli u visine. Možda se nekoga nisam sjetio, u ovom trenutku, nehotimično je bilo. Međutim, svi oni pronose ime naseg zavičaja. Nerijetko sam doživio da me nakon upoznavanja sa nekim taj pita odakle sam i obično bi bio komentar da naš kraj poznaje po nekom sportašu. A, imali smo ih i imamo dovoljno za prepoznavanje, bar u širim regionalnim okvirima. Sport, znanstvenici, prirodne ljepote kraja i poslovni ljudi su najbolji promotori. To je moje uvjerenje, ne mišljenje!
U mojoj mladosti predstavnici našeg kraja u sportu bili su Saša Vugdalić, Varvarak i Velija Bećirspahić, Prozorak, prvotimac Željezničara.
Malonogometna ekipa Antonija, Joze Mestrovića, na poslijeratnim turnirima, u našoj regiji, bili su bez premca. Uvijek prvi! Koliko se sjećam, sa braćom Vidakušić, Kapčević, Ostojić, Petrović, Ćuric-Bajević, Cvitanovići, Zadrić, Pavlović, Anić… Bili smo i po njima prepoznatljivi. Jako!
Dio fotografija iz privatnog albuma sportaša s kojima je Jure Burić radio intervjue i različite članke za Sportske novosti:
