Kako smo izgubili rijeke

Ekologija je iz borbe za gradove i prirodu bez smeća prešla u prvorazredno političko pitanje. To se desilo onog trenutka kad je politika poklekla pred biznisom. Znači, davno, davno…

U romanu Rastresen život Mirko Kovač podsjeća na misao Ezre Pounda da su vode “pečati gradova”. Već godinama, ako ne i decenijama, ta definicija kod nas ne važi. Sad to može biti tek arhaična poetska dosjetka.

Kad čovjek shvati šta se gadosti slije u Neretvu od vrha Konjica do malo iza Mostara, dođe mu da organizira javnu sahranu nekadašnje ljepotice. A do ušća u Jadran to više i nije rijeka, nego nakupina otpadnih tvari. Većim dijelom svoga toka nekad blistava voda, izvor slikarskih i pjesničkih nadahnuća, otkazuje poslušnost ljudima. Od izvora pa do Glavatičeva eventualno je možemo nazvati netaknutom. Uglavnom nema smeća, uglavnom nema hidrocentrala, nema ljudi, nema ničega što bi pokvarilo njenu autentičnost. I slobodno možemo reći: Neretva kakva je nekada bila.

Od Glavatičeva do Konjica – raj za raftere. Rafting je prvih godina bio uzbudljiva turistička disciplina, ali otkako su ga korporacije integrirale u team building, više liči na produženi radni vikend nego na opuštanje u divljini. Ali već tu počinje haos. Klaonice, postrojenja, zagađivači najšireg spektra. U Konjicu su aktivisti izloženi pritiscima i otvorenim fizičkim napadima zbog pokušaja da sačuvaju čiste vode. Od Konjica do Mostara Neretve više nema. To je sukcesivni niz manje ili više uspjelih jezera na kojima mještani pokušavaju uspostaviti nešto malo turizma.

Od Mostara do Čapljine Neretva je nevina žrtva Aluminija i gradske kanalizacije. Pojedete li ribu iz te zone, pouzdano se može izračunati koliko ste teških metala, a koliko Escherichie coli unijeli tokom jednog obroka.

Od Čapljine do ušća u njoj ima više mora nego rijeke. Eksploatacija pijeska učinila je da Neretvino dno bude niže od morskog, što je uzrokovalo prodor slane vode duboko na sjever. Ona je malobrojnima i dalje majka, većini maćeha, a to što Mostar i dan-danas kroz epicentar ima kanjon sa smaragdnom ljepoticom više je onako koloristički trik, turistički privid, nego prava istina o nama i ekologiji.

Planetarni problem

I tako je s većinom rijeka diljem planete. Sveta voda Ganga ima u sebi toksina da potruje dvije ovakve populacije. Novija istraživanja pokazuju enormno zagađenje rijeka ne samo industrijskim otpadom i kanalizacijom nego i farmaceutskim proizvodima: zabilježeno je zabrinjavajuće prisustvo paracetamola, lijekova za epilepsiju i dijabetes… Čak ni najmodernija postrojenja za prečišćavanje ne mogu razgraditi te kemikalije. Najugroženiji su Pakistan, Bolivija i Etiopija, a najčišće vode za sada imaju Island i Norveška.

Mora su puna hemije, riba kao nekad najzdravija namirnica danas sadrži toliko štetnih supstanci da se svako ko je konzumira izlaže zdravstvenom riziku čim je pogleda. Mediteranska ishrana, to je sad sinonim za živu i raznolik spektar teških metala koje unosite sa svakim zalogajem. Negdje je nešto izmaklo kontroli, danas je svima jasno, kao što je jasno i da kontrola više neće biti vraćena. Ima gradova čije rijeke smrde gore od kolere. Venecija je turistički smrad na Zemlji. Rijekama treba oduzeti onaj romantičarski oreol i u umjetnosti im propisati novo značenje, ekološko-kataklizmičko. Širom svijeta postoji izvjestan broj gradova koji su uspjeli ostvariti nekakvu jadnu, izolovanu čistoću, nešto su kao uradili, ali premalo je to pozitivnog daška i još je gora spoznaja da iza njihovog bogatstva i podrazumijevajuće osviještenosti često stoji smrtonosna kolonijalna povijest, zahvaljujući kojoj su rijeke u drugim krajevima svijeta ništa drugo do tekući otrov.

Dabrovi kao rješenje

Godine 2021. skoro 350 brana srušeno je u 16 evropskih zemalja u kojima su građanstvo i politika udruženim snagama shvatili značaj rijeka. Prednjače Španija, Švedska i Francuska. Ali zato rijeke Balkana i dalje su blokirane betonskim branama, od kojih je, kako navode izvještači, njih “15 posto van upotrebe i na rubu rušenja”. I dok se u Americi i Evropskoj uniji uveliko eksperimentira s dabrovima kao prirodnim načinom borbe za obnovu riječnih tokova, širom Bosne i Hercegovine traje grčevita borba za spas rijeka. Izložene su nebrojenim zagađivačima, ali i biznismenima koji u malim hidrocentralama vide brz izvor zarade. Uglavljuju ih gdje god mogu, ponekad tik uz dvorišta kuća koja su tu decenijama. Biznis je okrutan i očas se dogovori s vlastima, tako da pojedinac, ako je sam, nema šanse. Građanska snaga rađa se tek s masovnim otporom. Njega moraju da prate ustrajnost i jedinstvo. Agilni sarajevski portal Riječ i djelo izvještava da se hidroenergetske kompanije opiru rušenju čak i kada je jasno da pogoni više nisu aktivni i održivi. A aktivisti koji se bore za spas rijeka, sudeći po izvještajima Fondacije Atelje za društvene promjene, izloženi su svakodevnim pritiscima, koji uključuju fizičke napade s jedne strane i sudske procese s druge.

Na europskom tlu odvijaju se dva opozitna procesa. Unutar Europske unije postoji strateški plan da se do 2030. godine obnovi 25.000 kilometara rijeka, da im se omogući slobodan tok, bez malih hidrocentrala. Istovremeno, u zemljama takozvane regije vidimo pravu ofanzivu udruženih snaga biznisa i politike na sve što teče.

Priroda, životinjski i biljni svijet domen su javnog, a ne privatnog interesa. Sve bolje organizirani aktivisti pružaju otpor, ali veliko je pitanje imaju li snage boriti se dugo protiv organiziranog kriminala, u šta su se ovdašnje vlasti pretvorile. Ekologija je davno iz aktivističke sfere i borbe za gradove i prirodu bez smeća prešla u prvorazredno političko pitanje. To se desilo onog trenutka kad je politika poklekla pred biznisom. Znači, davno, davno…