Kakve veze imaju prosvjedi u Hrvatskoj s BiH?

Strah je postao noćna mora Hrvata BiH. Boje se svega, a ponajviše svojih političara, jer o njima ovisi sve, i radno mjesto, i ugled, i to hoćeš li razočaran morati iseliti zauvijek. Možda se među Hrvatima u BiH ipak za prosvjede prva odluči prosvjeta, kao i u Hrvatskoj.

Piše: dr. fra Luka Marković

Prosvjedi prosvjetara koje se održavaju ovih dana u Hrvatskoj mali su djelić onoga što bi moglo zahvatiti hrvatsko društvo. Politika se u Hrvatskoj, u duhu europskoga standarda, toliko udaljila od naroda da ga više ne razumije.

Političari su, opet u duhu europske politike, toliko zaokupljeni uljepšavanjem vlastitoga imidža da ne vide što se oko njih događa. Iako učitelji i profesori s pravom štrajkaju, oni zasigurno nisu najugroženiji sloj hrvatskoga društva. Što bi tek trebali reći oni koji primaju dvostruko manju plaću? A i takvih ima puno.

Profit koji terorizira Hrvatsku
U trenutku kad zbog niskih plaća i korupcije mladi odlaze uvećavati standard u drugim europskim zemljama, hrvatska politika razmišlja o dozvoli uvođenja nove radne snage iz još siromašnijih država. Očito se ide na ruku poslodavcima koji žele profit umjesto poštenoga odnosa prema radniku. Prema logici poslodavaca i pojedinih političara koji im idu na ruku bolje je uvesti jeftinu radnu snagu nego pošteno platit domaćega čovjeka i zadržati ga u Hrvatskoj. Nažalost, ta sprega profita terorizira Hrvatsku već od prvih godina njezina oslobođenja, od onoga trenutka kada je netko u eter ubacio ideju od 200 poduzetnika koji bi trebali vladati Hrvatskom u sprezi s politikom. Nažalost, do dana današnjega nije se puno promijenilo. Hrvatska producira godišnje više bogataša nego mnoge bogate svjetske države, upravo zbog te sprege politike i poslodavaca. Idealno tlo za korupciju. Kad se tomu nadoda i to da pozicije u društvenim strukturama često zaposjedaju nesposobni i politički podobni, dok sposobni odlaze vani, ne treba čuditi da i pored tako uspješnoga turizma većina ljudi živi u vrlo skromnim uvjetima.

Na drugoj strani iz dana u dan redaju se afere s političarima koji, Bog bi znao otkuda, preko noći postaju vlasnici ogromnih vila i posjeda. Istina korupcije ima svuda. Ali nigdje na svijetu nema države s demokratskim uređenjem u kojoj nitko ne odgovara za kriminal. Mnoštvo političara je dalo ostavke zbog nečasnih radnji, ali gotovo da nitko osim Sanadera nije osuđen – ni oni s lijeve, ali niti oni s desne strane. Očito je da i pored burne svađe u Saboru i ideoloških mimoilaženja postoji neki prešutni dogovor. Čak i oni koji su optuženi zbog nekoliko djela (nedjela), obnašaju i dalje visoke političke funkcije i utječu na politička zbivanja u Hrvatskoj.

Moglo je biti drugačije
Negdje sam davno napisao u jednoj kolumni kako će Plenković, ako je doista imao dobre namjere, shvatiti koju je pogrješku napravio što se razišao s Mostom. Jer iako je Most djelovao dosta nespretno i naivno u čitavoj toj prljavoj igri politike – iako je izgledao ponekad naivno poput djeteta koje glasno viče „Držite lopova“ – mogao je biti od velike koristi. Trebalo je s njim imati malo više strpljenja i krenuti u obračun s legalizacijom krivo stečenoga vlasništva i desetljetnom korupcijom koja uništava hrvatsko društvo i prisiljava mlade ljude na napuštanje zavičaja. Umjesto toga, Plenković kao da je jedva čekao priliku riješiti se nepoželjnih u koaliciji, sklapajući je s onima koji su bili najmanje dostojni govoriti patriotskoj, poštenoj i prosperitetnoj Hrvatskoj. Zašto je to učinio? Možda mu se učinilo da je bolje ići s onima moralno upitnim političarima, pa čak i onima koji kontinuirano bacaju klipove pod noge Hrvatskoj, nego s neiskusnim poštenim koji stalno nešto propitkuju. Šteta. A moglo je biti drugačije. Ponadao sam se na početku Plenkovićeve vladavine da će biti više poštenja u politici, a manje paradiranja, da će doći do toliko važne lustracije, koja bi napokon pročistila hrvatsko društvo, a manje želje da se vlast zadrži po svaku cijenu. Očekivao sam, kako smo se složili u jednom razgovoru Nino Raspudić i ja na kavici u Zagrebu, da bi koalicija HDZ-a i MOST-a mogla potrajati desetak godina, te napokon raščistiti s korupcijom i nepotizmom desnih i lijevih političara. Nažalost to se nije dogodilo. Zasigurno dio krivice snosi i Most koji nije shvatio da se u društvu i politici sva ta skupljena prljavština ne može odstraniti preko noći. Ali veći dio krivice snose oni koji su ih se olako riješili, te na taj način ušli u koaliranje s onima kojih se hrvatski narod upravo barem za neko vrijeme u politici želio riješiti.

Burna kampanja?
Prosvjedi prosvjetara mogli bi potaknuti i druge. Očito je da je onaj patološki strah od vlasti nadiđen i da se ljudi više ne boje političara. A zašto bi ih se trebali bojati? Pa vlast, kako u zadnje vrijeme spominje Miroslav Škoro, proizlazi iz naroda. Kako stvari stoje, narod je želi ponovno vratiti u svoj posjed i dati priliku onima koji će ga poštivati i nakon izbora, a ne klanjati mu se do poda samo pred izbore. Očito je da je ljudima dosta bahatih političara koji sprječavaju referendume, i to onih za koje se nakon toga pokaže da su korumpirani. Kako stvari za sada izgledaju, predizborna kampanja za predsjedničke izbore mogla bi biti burna. I to ne samo jer se narod odvažio suprotstaviti politici nego i zbog toga jer je sve više ozbiljnih ljudi u hrvatskom narodu koji misle da je dosta praznih obećanja, iseljavanja mladih i pokušaja da se u sprezi politike i lošega poduzetništva napravi izmjena naroda, da umjesto hrvatske radne snage, koja traži pristojnu plaću, dovede neka jeftina koja je sprema zadovoljiti se i s mrvicama.

Noćna mora Hrvata BiH
Nažalost, među Hrvatima u BiH vjerojatno neće doći do „neposlušnosti“, jer je unutarhrvatska sloboda govora daleko manja nego u Hrvatskoj. Nažalost, Hrvati BiH nemaju onu podršku intelektualaca, pa i onih iz crkvenih krugova, koju imaju prosvjednici u Hrvatskoj. Strah od onih drugih, Srba i Bošnjaka, je toliko velika da se moćnicima unutar hrvatskoga naroda gleda sve kroz prste. Živi se u uvjerenju da će se problemi jednoga dana riješiti sami od sebe. Možda? Onoga dana kad Hrvata ne bude više u BiH. Strah je postao noćna mora Hrvata BiH. Boje se svega, a ponajviše svojih političara, jer o njima ovisi sve, i radno mjesto, i ugled, i to hoćeš li razočaran morati iseliti zauvijek. Možda se među Hrvatima u BiH ipak za prosvjede prva odluči prosvjeta, kao i u Hrvatskoj. Jer djece je sve manje, a prosvjetara više. Ili će se ipak možda začuti negdje iz mase intelektualaca glas „nedužnoga djeteta“ kako je car gol. Možda tada i drugi progledaju i shvate da je car puno toga obećao, a da stanje hrvatskoga naroda u BiH nije bilo nikada gore. Prije nekoliko dana napisao sam u jednoj kolumni kako se u hrvatsko-bošnjačko-srpskim pregovorima neće dogoditi ništa senzacionalno. Jedno je sigurno carevi i carići će i dalje carevati, a narod gladovati i odlaziti. Ili se ipak možda dogodi onaj nedužni glas „djeteta“ iz mase, te napokon svi shvate da su carevi goli i nezainteresirani za rješenje problema. I zašto bi bili? Pa njima najviše odgovara ovakvo stanje. Vladaš loše i svi šute. Obećavaš puno, a ne riješiš ništa. I opet svi šute. U Hrvatskoj je očito šutnja prestala. Hrabrost je nadjačala strah. Možda se čudo dogodi i u Bosni i Hercegovini. A čuda su moguća. To u zadnje vrijeme tvrdi čak i kvantna mehanika.

/Izvor: Nedjelja.ba/