KATE KARAČA: “Jedina mi je želja da netko sve ovo nauči praviti, da se prenosi i očuva”

Iako su vrućine nesnosne, ipak nas jedna popodnevna foto-patrola odvodi u Donju Vast. Dolazimo do zadnjih kuća u zaseoku Karače, prolazimo pored Muzeja umjetnina i starina dobro nam znane Kate Karače. Ispred kuće nikoga, a tišinu tek ponekad prekinu zrikavci ili ptice. Ipak, izlazimo iz auta i kratko se osvježavamo na obližnjem koritu. 

Nešto niže se ispred nas u svoj velebnosti ukaza Volujak, što sve krije i što se sve nalazi oko njega mogla bi odgovoriti kakva avanturistička duša. Zatim, niz livade pa sve do kanjona začu se snažno lupanje iz podruma obiteljske kuće. Pomalo nestašno otvaramo kapiju i spuštamo se niz stepenice. Sigurno je Kate ponovno za stanom i stvara kakvo tradicionalno ruho ili umjetninu, nema što drugo biti.

I zaista, provirimo u podrum, a u polumraku Kata vrijedno za stanom stvara nešto posebno. Sve je ispunjeno starim predmetima i materijalom za izradu nošnji, krpa, peškira, torbi i čega sve ne. U polutami podruma neprestano zapitkujemo što je što, a Kate nam odgovara. Na radiju sasvim tiho svira neka duhovna glazba. Kate nas ljubazno dočeka, ali ipak skoncentrirana na sve one niti na stanu i ono što joj je u krilu. “Kate, što to ti nama danas praviš?”, upitamo je radoznalo i jedva čekajući kakvu novu priču od naše poznate i drage sugovornice.

“Unuka Petra mi se udaje u devetom mjesecu i za nju radim peškir. Kupit sam mogla svakako, ali imam volju otkati da bude nešto od mene. Malo sam ubacila žute, što se rijetko stavlja. Meni se dopalo, jer malo otvara sve, pa mi je bilo drago staviti i te boje. Dužina je peškira većinom ista, osim onih ranijih”, odmah nam priča Kate.

Ova stoljetna tradicija tkanja peškira očuvala se sve do danas, a Kate je u Karačama prikupila i sačuvala sve peškire koje je mogla naći. Kasnije će u dvorište obiteljske kuće za nas iznijeti sve peškire.

“Sve ove koje sam ovdje zatekla su zaista stari, od pokojnog strica i svekra, mali šareni peškiri. Tu su i neki peškiri koje bi žene nosile pod koljena ili kad bi se sjedalo, okreni kecelju, ali opet stavi peškir da da se košulja ne zazeleni. Tada se bila sramota zagrniti u selu, na derneku u župi. Onda, danas je puno zgodnije doći do bojenoga materijala. Neki od ovih starih peškira su oni sami bojili, pa bi se oni čuvali i dosta rjeđe prali kako ne bi zabojili ostalo”, pojašnjava nam Kate.

Na peškirima pred nama jasno vidimo različito tkanje koje se s godinama mijenjalo, postajalo sve bogatije i bogatije. Pitamo Katu da nam ispriča o svakom ponešto.

“Razlikovalo se puno peškira. Onaj svatovski je uvijek bio najšareniji. Onda smo imali i krizmani, a on se čuvao za pokopa. Jer, obično bi muški čuvali svatko svoj, a žene su imale drugačije marame za pokop”, kaže Kate te dodaje kako vez u uzdolski kraj sigurno morao doći iz Rame, misleći na područje oko samostana.

“Ove šare na peškirima u Karačama su se vjerojatno donijele iz nekih drugih dijelova Rame. Jer je ovaj kraj bio nešto  skromniji. U moje doba su se tkali skroz slabi i nisu bili ovako šareni. Vjerojatno da je došlo iz ramskog kraja, pošto su oni bili bogatiji. Poznati su bili po tome. U njih su i košulje bile bogatije od naših i sve ostalo. Košulje su djelovale modernije, bile bogate, žene su imale velike šarene krpe, dok smo mi ovdje u uzdolskom kraju imali obične bijele krpe i tek po jednu šaru okolo”, priča nam Kate.

Kate nam zatim detaljno opisuje sve što je na stolu ispred nas

“Peškir je bio svatovski, on se čuvao samo za svatove. Zatim, krizmani. On je bio malo manje šaren i čuvao se sve do pokopa. Treća je vrsta onaj koji su žene nosile pod koljena i za sjediti. Za u polje se nije nosio peškir, jedino se u kući imao peškir što je na primjer donosila mlada. Bio je slabije tkan, da bi se zgodnije brisalo. Jer, mlada ga je morala donijeti prvo jutro i objesiti na čiviluke. Samo su bili malo šareni, imali su samo jednu šaru, a dalje skroz prazni. Pa bi se onda pitalo: ‘Je li donila mlada peškir?’. Onda, svaka je mater o pregaču nosila peškir. Na primjer ide se u crkvu, nosi pregač, a ispod njega peškir da može obrisati dijete”, govori nam.

Šudum, ručnik, peškir…

“Kad kažemo peškir, to se najviše odnosi na ovaj svatovski. Ručnik je bio onaj što je visio o čiviliku. Mali peškirići što su mame nosile zvao se šudum. Ovaj veliki ‘ramski peškir’, kako ga zovemo i mi na Uzdolu, jer je potekao iz Rame, dobro je šaren i ukrašen. Bio je poseban i značajan ako su svatovi iz Rame ili ako se cura udaje u Ramu.”

Pitamo Katu kada se pojavila ta tradicija prebacivanja peškira preko ramena počasnim svatovima ili barem u njeno vrijeme, a ona kaže: “Recimo, moj se brat ženio 60. godine i oni su imali te peškire. Njih je prebacivala curinjska strana. Jer svatovi idu od mladoženje curi i tamo se onda peškir prebaciva. Peškir se tada prebacivao na četiri ili pet najvažnija svata. Svekru, djeverima, starom svatu i kumu. Tek kasnije se peškir prebacivao i barjaktaru.”

“Kad je moja nevjesta došla, njezini su svatovi donijeli uske, skromnije i manje šarene. Ali, glavno da su bili prebačeni peškiri. Tada su imali i grotulje. Prebacivao se peškir, a onda grotulja kontra. Kad se svatovi okite peškirom, to je bilo nešto prekrasno”, dodaje.

Mali i veliki ćenar

“Šare su pretežno iste, svi se držimo one jedne klasične šare. Imamo na početku taj ćenar, on je malo bogatija šara, a gore se obično uzima sve ista šara. Jedino se mogu dodavati različite boje, kao što sam ja na ovaj dodala malo žute. Meni treba više od dva dana da otkam peškir. Žene mi pričaju da mogu za dan otkati, ali ja ne mogu. Kad sve sračunaš od početka, od pranja, sukanja, snovanja i navijanja, uvodiva, tek pet dan dođeš do tkanja. Svi mi u glavi imamo način kako radimo šare. Vidjeli ste sami, šara se radi odozgo, a mi je gledamo odozdo preko špigla. To je toliko uhodano, moraš dobro pogledati kad staviš prvu šaru, a poslije to ide. Veća šala je veliki ćenar, a mala je mali ćenar”, pojašnjava nam Kate.

Cijene peškira kod godine su se mijenjale, neki se sjećaju da se ovaj prekrasni ručni rad mogao dobiti za 50 i 100 maraka, dok se danas spominju i cijene od 100 eura. Nekima je to preskupo, a neki koji su zaista naumili u svome domu imati ovaj vrijedan predmet, za cijenu ne pitaju. Tradicija prebacivanja peškira u svatovima nešto je manja, ali uvijek još jako živa. Na specifičan način obogati svatove i da im jedan prepoznatljiv pečat, bilo da ih sretnete na ulici, ispred crkve ili pak dvorane za svečanu večeru.

Vrijednost peškira

Upitali smo Katu što ona misli o vrijednosti peškira i cijenama, a ona nam kaže: “Da budem iskrena i ja kada bih kupovala možda bih rekla da su skupi 100 eura. Ali, kad uzmem svoj trud i rad od početka, nemam ni marke po satu za taj peškir. Skupo nije uopće tko se razumije u taj ženski posao i razumije se u ove šare i rad. To nije skupo. Onaj koji kupuje, njemu je vazda skupo, a onaj koji prodaje nema računice. Sad nema toliko ni kupiti materijala, slabo je i pravog pamuka. Ja na ovome ne želim zarađivati. Ja imam volju i volim raditi. Recimo, nije mi bila potreba da radim sad ovaj peškir, ali mi je bila želja da napravim i stvarno ne bih prekinula rad na ovom, idem i dalje. Inače su bile dvije osnove, žuta i bijela. Bijelom se tkalo platno za peškire i košulje, a žutom ponjave, struke i slično.”

Približiti tkanje mladima

“Trebalo bi malo poraditi na tome da se ovo približi mladima. Ja sam ponudila da kao volonter naučim nešto djecu ovdje u školi na Uzdolu i žao mi je što nije bilo interesa. Što se tiče tkanja, mislim da je teško da će netko otkati peškir na ovom kraju. Krenuvši od mojih, nitko se nije zainteresirao. Znali bi možda sjesti za gotovo, pratili bi što im govorim i radili. Ali, ne bi znali dotjerati do tkanja. Ni govora. Treba uložiti dosta truda i razmišljanja”, govori nam Kate te dodaje: “Moja je jedina želja da sve ovo ostane u tradiciji kao i do sada. Da ostane tradicija peškira, da se svatovski ili darovni peškir dalje dijele. Ovo je jedan lijep dar i pokon koji treba biti zaštićen. Da netko preuzme ovu ljepotu i kaže imamo ramski peškir, imamo ljepotu. To mi je jedina želja, da to netko nauči praviti, da se prenosi dalje i očuva.”

O trajnosti ovih neizmjerno vrijednih radova govori nam: “Ja imam i sada svojih radova što sam radila još prije 55 godina, ništa im ne fali i sada. Imam košulje koje sam nosila kao cura.”

Nematerijalna kulturna dobra

Ramski vez na peškirima svakako bi bilo dobro zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro, a za kratak komentar smo upitali profesoricu Vesnu Halugu koja marljivo radi na zaštitom tradicionalnog tetoviranja katolika u BIH kao nematerijalnog kulturnog dobra.

“Moguće bi bilo eventualno zaštititi određenu vrstu veza, običaj vezenja. To je jako dug, kompliciran proces. Svakako bi trebalo vidjeti s Ministarstvom kulture”, mišljenja je profesorica Haluga.

Praksa u RH

Nematerijalna kulturna baština je definirana UNESCO-vom Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine te Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara u okviru kojeg se za upis u Registar određuju tri kategorije:

1. jezik, dijalekti, govori i toponimika te usmena književnost svih vrsta
2. folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, prodaje, igara, obreda, običaja i druge tradicionalne pučke vrednote
3. tradicijska umijeća i obrti

Prijavni obrazac se upućuje na stručno mišljenje nadležnom tijelu, nakon čega slijedi evaluacija i vrednovanje od strane stručnog povjerenstva nadležnog za vrednovanje svojstva nematerijalnih kulturnih dobara.

UNESCO Konvencijom iz 2003. nematerijalnu kulturnu baštinu definirana kao prakse, prijedlozi, izrazi, vještine kao i svi povezani instrumenti, objekti, vještački proizvodi i kulturni prostori koje zajednice, grupe, a u nekim slučajevima i pojedinci priznaju kao dio svog kulturnog naslijeđa. BIH je ovu Konvenciju ratificirala 16. srpnja 2008. godine.